Sticajem profesionalnih okolnosti, Dražen Đorđević, vlasnik etikete Splitting Sounds Records i kreativna osovina solističkog projekta Dichotomy Engine se pronašao u Zagrebu 27. travnja (aprila) 2024. godine. To je bila više nego sjajna prilika da se porazgovara s njime jer smo se u životu vidjeli tek dvaput, a ovo bješe treći put u kompletnom dugovečernjem druženju. Nas dvojica smo se prvi puta sreli na onome Dark:Scene Hell Machine Festu kojeg je organizirao naš frend MiKKa (dreDDup) www.terapija.net/koncert.asp?ID=6537 u Novome Sadu 30. svibnja (maja) 2009. u maleckom Klubu Dvorište, a potom tek 13 godina kasnije na 21. rođendanu Terapije www.terapija.net/koncert.asp?ID=31851 u zagrebačkom Grof Melinu kada me stubokom iznenadio svojim prisustvom sa svojom lijepom Ivanom. U oba slučaja baš i nismo imali osobito dugačke razgovore, pogoto u prvome jer sam do 2009. o njemu napisao tek 3 recenzije, no nakon toga s izvjesnim pauzama, proniknuo sam u njegovo bogato stvaralaštvo poprativši gotovo čitavu diskografiju, naravno kao Dichotomy Engine. Dražen nije ama baš nikakav čudak od osobe kao što bi se to moglo zaključiti iz njegove glazbe ili izdavaštva koje svjesno gura već više od dekade, iznimno je pristojan i prilično pritajen, štoviše i jako skroman, onomad, pravi art-alternativac kakvog je rijetko naći na ovim prostorima. Doima se jako zgodnim i lijepim muškarcem (rođen 1983.) kakvog bi svaka punica htjela za zeta: uglađen i fin, ne psuje i ne pljuje, antialkoholičar je, tek tu i tamo si popije poneko pivo u prigodi (mi smo tokom večeri od skoro 5 sati druženja popili samo 2 pive (!!!), a osim toga je obrazovan i kulturno elokventan, za razliku od mene bezobrazne, glupe i nepristojno ofucane alternativne seljačine.



Donio mi je specijalan poklon - majicu Dichotomy Engine u otprilike mojoj kilaži koju sam navukao i s ponosom ću je nositi, a jebate, na ovaj randevu sam došao u majici Sex Pistols, eh, jbga, da imam Throbbing Gristle ili Coil, njih bih radije navukao. Nekadašnji idoli Einsturzende Neubauten mi više ništa ne znače od onog Blixinog ispada kada je u Močvari, dvorana Jedinstvo www.terapija.net/koncert.asp?ID=30016 15/04/2008 izjavio za dva nosača željezničke šine da su 'Lolek und Bolek' jasno dajući do znanja svoj nacistički stav koji i dalje vlada u švapskim umovima, bez obzira koliko god ih cjenili. To nije smio reći, trebao je Blixa šalu okrenuti na stare viceve o njihovim Bobbyju und Rudiju koje pamti ex-Yu, ali nije. Ne možeš nas, Slavene tako omalovažavati, a na koncert ti dođe 2 tisuće fanova, ej? Makar koliko su značajan bend, poserem se na Blixu, zaista je nacist koji samo teži prema popularnosti i čim jačem alternativnom mainstreamu. Preetpostavljam da bi mogao konačno uskoro biti i sam Nick Cave., te dosegnuti onu najblesaviju rock fazu Pink Floyd, Queen i ostalih pronicljivo hvalospjevima ovjenčanih karijera prog rocka gledanih i slušanih kroz okular zatucano nemuštog mainstreama.



Kao prvo, ja zaista cjenim što je Dražen do sada napravio, a to je je totalno drugačije od neke, čak recimo i cjenjene alternative kojoj ne podilazi, totalno je slobodan umjetnik i ama baš ga ništa ne koči da iz Srbije napravi i objavi znamenite underground albume koji menjaju, prostor, svet i percepciju. Ovaj interview smo snimali nedaleko od zagrebačkog hotela u kome je boravio dva dana, a nakon toga otišli do Spunka, pa evo što je zabilježeno... Ali prvo možete pogledati priloženi online interview za Radio Študent s konca 2021. godine.



U prvome dijelu Dražen spominje svoj prvi interview uopće, a dao ga je za slovenski Radio Študent o kome smo pisali u vrijeme korone www.terapija.net/interwju.asp?ID=31173, a još uvijek se može pogledati na priloženom youtube linku. Tom prilikom je Marijana Kuljanac napravila online razgovor na srpskom jeziku u novembru (studenome) 2021.



DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Najnovije na Splitting Sounds Records je plan o objavljivanju jednog momka iz Argentine (Juan Ruiz) pošto se gleda da se malo smiri onaj užurbani tempo izdavaštva. Osim toga mnogi izvođači su sada na nekim svojim bandcamp stranicama. Do sada sam objavio nekih dvesta i nešto izdanja u desetak godina, a počeo sam sa Third I pošto se znam sa Nenadom, Peđom i tom ekipom...



Dvesto izdanja je zaista impozantna brojka za scenu koju praktički po celom svetu prati šačica ljudi...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Pa ne znam kako to da objasnim, bio sam zaista vredan, tražio sam koga bi mogao da izdam, pa su mi se počeli javljati i retko koga da sam odbijao zato jer su to bili zanimljivi albumi. Osim toga neke stvari sam počeo objavljivati na floppy diskovima. Poenta je bila da se malo udari na tu nostalgiju jer, nekako, postaje egzotika. I onda stvarno moraš da imaš taj floppy disk da bi to pustio jer na njemu ima samo 1,4 MB prostora. Ja to ne kompresujem u mp3, nego u ogg formatu, a kad se otvori to se onda može preuzeti u kvalitetnijem formatu jer dajem određene linkove i propagandu. Vinile nisam radio, imam jedno kasetno izdanje, no to je dosta skupo i video sam da to ne mogu da ispoštujem premda sam nabavio i kasete i deck (kasetofon). Imam ja neka svoja izdanja na kasetama što su izdavale druge kuće.



U trećem dijelu Dražen se ponovno vraća na spomenutog Argentinca koji ima mnoštvo projekata pod različitim imenima, zatim govori o nekim analognim izdanjima, bendovima s klasičnim postavama bubnjeva, basa i gitare, a najveći dio razgovora je govorio o svome Dichotomy Engine za kojeg niti on sam ne zna sa sigurnošću koliko ima realiziranih radova počevši od prvog demo materijala (brojio sam, ima ih 24), pa kolaboracije sa niškim Figurative Theatre, a spomenuo je i veliku ulogu ondašnjeg Dark:Scene Records (od cirka 2011. Crime:Scene Records) čiji je forum okupio popriličan broj autora iz čitave ex-Yu gdje su se svi međusobno družili i kontaktirali zahvaljujući spomenutome MiKKi. A dodirnuli smo se i fudbalskog kluba Hajduk iz Kule...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Kad sam se počeo baviti muzikom, tek od 19. godine života jer nisam imao gitaru, dosta kasno sam upao u tu priču. Malo sam slušao metal, on je zanimljiv za sviranje... A kako sam iz Kule, fudbalski klub Hajduk je davno bio u prvoj fudbalskoj ligi Srbije, čak je igrao i u intertoto kupu u vreme Dejana Osmanovića, jako dobrog strelca (sezona 1998/1999 sa 16 zgoditaka, a u sezoni 2000/ 2001 postigao 25 zgoditaka u 24 utakmice, odigrao samo 3 utakmice za reprezentaciju ondašnje Jugoslavije)... Ti moji rani bendovi, primerice Masque of Betrayal su bili okupljeni oko rocka i metala, mešali smo neki melodični death s klavijaturama i bilo je zanimljivo. Svirali smo na 202 demo ekspres, pa na zaječarskoj gitarijadi gde smo prošli, ma dobro je bilo, ali kako vreme ide očigledno smo se razišli, ali je ostao demo materijal.

Masque of Betrayal:



Nakon tvojeg prvog dema kao Dichotomy Engine i ranih radova bio si i u progressive-rock vodama...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Pa jesam. To je ono što ti ostane, kako ideš u eksperimentalu, tu su bubnjevi, pa razlažeš i dublje upadaš u tu priču i shvatiš da to nije samo klasična forma, pa minimalističkija. A konceptualni album je počeo da bude ono što ima smisla jer sâm pristup pravljenja albuma noise/drone ne govori mnogo, meni nema smisla davati imena pesmama "001", "002", ja slušam albume, a i stvaram ih da vodim slušaoca da upadne u drone i da te vodi, a ti u glavi imaš priču. To je ono ko' u filmovima, ne moraš da vidiš baš svaku scenu da bi shvatio šta se desilo, tako je i kod mene.

Ajd' malo pojasni svoj gitaristički rad kojeg si razvio iz početnih riffova u eksperimentalni drone u tančine sa pedalama i ostalim pomagalima...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Mislim, taj ceo svet metala i rocka je počeo da ulazi u svet efekata, pedala, gitarskih procesora, pa se razvijaš i počinješ razmišljati koliko se to može razviti dugačko, široko, dolaze ti reverbi, jake distorzije, pa onda one lete... Moje iskustvo (kao gitariste) je bio jedan proces koji je po meni bio nekako najnormalniji što je mene interesovalo. Bilo mi je lepo da to istražujem, ispunilo me je i bilo mi je zanimljivo, naravno jer obožavam gitare i sve u tom svetu, tako da sam lako upao u tu priču, malo mazohistički (ha-ha-ha) s kupovanjem pedala, pa gudala, stvaranja ludila, zvukova koji sve duže i duže traju da zvuči što monumentalnije...

Mihajlo (MiKKa) mi je pričao da za koncerte znaš napraviti neku svoju gitaru koju na koncertu rasturiš i razbiješ, pa ponovno sastaviš...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: (smijeh) To je drugi deo ludila s gitarama zato jer kroz ove nastupe koje sam imao godinama vuklo me za neke stvari koje su agresivne izrazim anarhiju. To je bilo zanimljivo razmišljanje na koji način bi mogao doći do nekog vrhunca ili do 'nečeg' jer znam da na procesorima i nekim pedalama mogu da dalje pravim dobar signal, a gitara i samo lomljenje gitare može da napravi jako dobar efekat. I nije samo zbog efekta, u samom takvom nastupu ja upadam u neko svoje ludilo, neke moje lične emocije i dođem do toga da ta gitara koja bi možda trebala još da traje, koja je eksperimentalna, zanimljiva za sviranje - nastrada. A do sada ih je nastradalo jedno 3 ili 4. Neke delove posle mogu da skupim, a neke ne mogu, ha-ha-ha!



I, evo za kraj Dražene, slobodno pričaj kaj god zaželiš, ono što misliš da nismo dotaknuli u ovome razgovoru...

DRAŽEN ĐORĐEVIĆ: Sviram u još jednom bendu koji se zove Lednik, sviramo instrumentalni post-metal, tu sam isto dosta angažovan, bend je iz Novog Sada. Mnogo sam se tomu posvetio s ekipom, to volimo svirati i glavni mi je bend zadnjih 5-6 godina, radim kad mi dođu dobre emocije. To je ono što guram, a planiram još neka izdanja što je izniklo ovih dana, ali čekam vreme da to izdam, možda čak i za neki strani label, da li ima prođe osim Japanaca. I ništa, to je to. Drago mi je da sam došo ovde u Zagreb i malo popričao, pozdrav svima.

Kao što spomenuh, nakon ovog interviewa smo otišli u obližnji Spunk i družili se punih 5 sati kada mi je Dražen otkrio mnogo stvari iz vlastitog života otvorivši dušu i srce, a naravno, razgovarali smo o muzici i svemu što uz to ide. Kroz ono što nije snimljeno, sjetili smo se i velikog Stevana Pivničkog iz Srbobrana (Acid Father, ex-Youth A.D.), ne, nije bilo tračeva, da se razumijemo, a naravno i nekoliko puta spominjanog MiKKe, scene Novog Sada, naših prijatelja iz Niša, a Dražena je zanimalo štošta o meni svako malo mi uputivši komplimente i divljenje jer sam iz njegove bogate karijere od 24 izdanja recenzirao njih 21. Kazao mi je da nitko nije tako dobro ušao u njegovo stvaralaštvo i pratio ga od početaka, a ja sam mu rekao da me tome naučio moj pokojni ujak Ante Šimunić, hrvatski književnik koji me u vrijeme srednje škole poučio pisati eseje i recenzije za koje sam uvijek dobivao najbolje ocjene: najvažnije je da opišeš subjektivno, po vlastitom mišljenju rad, rezimiraš ga objektivno i smjestiš na adekvatnu poziciju, zašto ti se sviđa ili ne, argumentima potkrijepiš, a za feedback te boli đon. Večer u Spunku je bila odlična s Draženom, neki DJ je puštao easy-dance, čak smo čuli i original "Umbabaruma" Jorge Ben Jora iz 1976. pred sam fajrunt, pjesme koju su Soulfly obradili na čuvenom debiju iz 1998. Skužili ste, Dražen je fantastičan lik, iznimno bogat alternativan kreativac koji isto kao i mi svi drugi, koliko god da nas ima, prezire vlast, tiraniju i diktaturu, a promotrite li bolje, imao je majicu Black Sabbath.

horvi // 02/05/2024