VLATKO KLARIĆ - 'imaš dvije vrste gitarista: jedne koji znaju točno što treba, a ja sviram onako kako ne treba'
Nakon jako dugo vremena Vlatko Klarić je došao u priliku odsvirati solistički koncert i to u Močvari 15.09.2021. na rođendan svojeg velikog prijatelja i nekadašnjeg susjeda Ivice Košavića, daleko poznatijeg kao Razorblade Jr. iliti Gone Bald, a ima još nekoliko imena. Vlatko je uvijek bio neobičan čudak za one koji ga poznaju, a za one koji ga ne znaju još neobičniji. Njegova glazba odsvirana na električnoj gitari izlazi iz svih konteksta jer ne podržava nikakva pravila prkoseći svim mogućim okvirima kreiravši njegove legitimne, originalne autorske zvukopise i rješenja.
Od ranih početaka s grupom Prsten u kojoj je drugovao zajedno s Razorbladeom sve dok nije otišao u Amsterdam 1994., Vlatko je gradio svoju neobičnu gitarsku konfiguraciju svirke i tretmana zaobilazeći u svim mogućim lukovima, hiperbolama, ovalnim zavijutcima i raznim nesvakidašnjim skretanjima stvarajući vlastiti opus koji se temelji na dva albuma Prstena "Uživo u Podravcu" (audio-kaseta, 1993) i "Žena s mačem" (1998), te pet vlastitih o kojima se slobodno mogu ispisati eseji i analize poput glazbenih enciklopedija s opširnom disertacijom. To su redom "Vlatko Klarić u KSET-u, live" (1998), "Samostvaranje" (1999), "Hrvatska snaga" (2001), "Slikanje glazbe" (2001) i "Gitaristički koncepti" (2015) o kome se pisalo na ovim stranicama www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22145 (dobio 9/10).
Osobno sam ga upoznao u tim mladim danima grupe Prsten koja je nastupila u mome nekadašnjem klubu Podravac u Virju 1993. gdje je i nakon koncerta znao dolaziti vlakom iz Zagreba dovodeći svoje prijatelje jer se osjećao kao rock zvijezda među rockerima, alternativcima, punkerima, metalcima, grungerima i hardcoreašima. Danas su to vrijedne uspomene, kao i moje praćenje njegove kasnije solističke karijere u kojoj je neprekidno izbjegavao sviračke klišeje tražeći iskonski dio zvuka i umjetnosti. Koncem 20. stoljeća sam ga i ugostio u mome Đurđevcu gdje je održao koncert u Italicu, tada glavnom okupljalištu alternativaca, a koliko me sjećanje na vara, on mi je uzvratio dvije godine kasnije kada sam na nekih tjedan dana bio gost u njegovome stanu na 17. katu u novozagrebačkom Sopotu tražeći posao i stan budući da u Đurđevcu više nije bilo nikakvog posla. Tada smo se dobrano napričali o svemu i svačemu, te se praktički poznajemo do dna duše i nemamo si što sakrivati jer smo praktički ista rock generacija vrlo sličnih svjetonazora. Nakon te njegove vrlo plodne kreativne faze jednostavno se povukao u bračni život baveći se s mnogo različitih zanimanja od kojih valja izdvojiti održavanje kućne škole za gitaru, ali punih 14 godina nije napravio, odnosno objavio ama baš nikakav vlastiti glazbeni rad. Vratio se osokoljen pozivom starog frenda Razorbladea koji ga je izvukao iz naftalina gdje mu baš i nije mjesto jer ima on štošta toga za ponuditi u inovacijskom, pa i avangardnom aspektu. Ovaj intervju je snimljen nekih pola sata uoči tog 'povratničkog' koncerta, a sve ovo što je zabilježio moj obični digitalac vjerojatno ima neke fonetsko-transkripcijske propuste, kao i lošije osvjetljenje jer je snimano na terasi Močvare koja je uvijek mračnije rasvjete, dakako ugodno tempirane za adekvatan underground štimung.
Ej Vlatko, tvoj zadnji rad je bio 2015. godine, prije toga si poprilično dugo pauzirao što se tiče autorskog rada…
VLATKO KLARIĆ: Tako je… ali nisam skroz napustio gitaru, bavio sam se klasičnom gitarom, klasičnim majstorima, tome sam se posvetio, par godina sam na tome radio. To je bilo unazad 4-5-6 godina… Uglavnom sam zadržao onaj neki svoj stari stil…
Kak' bi ti taj svoj stil opisao?
VLATKO KLARIĆ: Drž' ne daj, ha-ha-ha… uglavnom nekako više dopuštam gitari da ona sama stvara. Znači, ako mi se sviđa neki zvuk, ako mi se sviđa nešto što je skočilo iz gitare i ako prepoznam, onda uklopim u neku veću cjelinu i tako to nekako ide. Prepoznavanje tih nekih zvukova iz gitare, eto tim se bavim. A u zadnje vrijeme posebno me zanima, hm, recimo Maroko glazba, pa turski zvukovi, Orijent, nešto tu ima, ne znam što, ali ima jako zanimljivo, ubacujem to u neke stvari… Večeras ću odsvirati jednu stvar, novu, zove se "Visiti"… Sve što god čujem pokušavam nekako uklopiti u svoju glazbu.
Tvoj tretman gitare… Imaš, ono, kombiniraš distorziju i čiste tonove, staccata… a kako bi ti sam svoj stil mogao opisati jer je zbilja neobičan, fuzija je svega i svačega? Neke tvoje ranije kompozicije koje su kretale prema čistoj ekspresiji poput "Idem tražiti ptice" di si imitirao zvukove ptica…
VLATKO KLARIĆ: Ptice su zapravo fascinantne. Koliko ja znam nitko još nije dekodirao njihov zvuk, nitko zna što one točno poručuju, nevjerojatan je taj raspon zvukova i nevjerojatnih poruka koje šalju i mene je to posebno zanimalo. Kosovi su fantastični, oni imaju takve zvukove, to se meni jako svidjelo… A što se tiče stila, to je upravo to, fuzija, sve što je dobro od ludila do Broadwaya, do nečeg između, od promišljanja života, svijeta, što god, na svoj način. To je ono što me zanima. Jednostavno ja sebe ne mogu svrstat, e sad sam ja u toj kategoriji, ja sam jazz, rock ili nešto. Blago onome tko u tome može biti. Ja ne mrem biti…
Ambijentalnost se često propliće kroz tvoje teme. Posebno mi je zanimljivo što ambijent stavljaš u kontekst urbane sredine, jer to je netipično, ti živiš na 17. katu, recimo, ono što ljudi ne znaju…
VLATKO KLARIĆ: Tamo je stvarno dobar ambijent, prekrasan pogled, vidiš cijeli grad, samo se s Medvedgrada bolje vidi. Nebo je iznad tebe. Prirodno dođe taj ambijent, a u tehničkom smislu koristim puno reverba, onda je onaj hol, svečanost, evo danas ću baš imati onaj opaki reverb…
Imao si ga i u slučaju grupe Prsten…
VLATKO KLARIĆ: Da, grupu Prsten nikako ne smijemo preskočiti. Za sve one koji ne znaju, u njemu je bio Ivica Košavić sa svojim bendovima Gone Bald, Achtung Dichtung, Ha-Det-Bra… Pa Nikola Uršić, on je također svirao u Prstenu, to je bila supergrupa, imali smo par koncerata među kojima je bio onaj fascinantni u Virju (1993.), možda ti znaš, a tamo sam prvi puta osjetio što znači biti rock zvijezda. Odonda je prošlo skoro 30 godina, Željko Mavrović je ponovno ušao u ring, bori se u 52. godini, Evander Holyfield se bori u 59. godini, a Bože moj, idem svirati u 52. godini…
Što se događalo u ovih nekoliko zadnjih godina?
VLATKO KLARIĆ: Evo, mogu se pohvaliti da sam imao tu čast svirati u Münchenu, u jednom klubu koji je valjda zadnji državni klub, tamo sam bio gost kod jednog razularenog hrvatskog gitariste Ippio Paye koji je na opakom glasu, svirao sam zajedno s njime…
Sad ima novi album…
VLATKO KLARIĆ: Oooo?! On je uglavnom jako dobro progurao tu svoju glazbu i baš mi se sviđa, tamo sam svirao i bilo je odlično, dobro posjećeno, odlično i to mi je bio jedan veliki doživljaj i užitak…
Tamo ti je bio solo repertoar?
VLATKO KLARIĆ: Da, solo repertoar. Bio sam jako dobro prihvaćen, čak mi je rekao tonac da su svi šutjeli i slušali moju glazbu, baš se ništa nije brbljalo, baš su se udubili u moju glazbu, bili su nabrijani čuti kaj se to događa s tom gitarom, to je bilo super. A prije toga sam svirao u Route 66, Maha je utorkom vodio program, ne znam da li i danas postoji slobodna pozornica da svatko nešto može odsvirati…
Kaj bi mogel reći o konceptu svoje glazbe?
VLATKO KLARIĆ: Snaga, osjećajnost, širina… to me zanima, da gitara mora pokazati svoju snagu, da more srušiti zidove ako treba, da može dati dušu da se rasplačeš. Svakome tko osjeća dublje život, otvorena je za sve utjecaje. Imaš dvije vrste gitarista: jedni su oni koji točno znaju kako počinje pjesma Pink Floyd iz kojeg hvata, iz kojeg dura i tu ne smije biti drukčije, a ja kad sviram Pink Floyd, e….
A znaš svirat' Pink Floyd?
VLATKO KLARIĆ: Ne znam. Kad bi se malo potrudio, odsvirao bi ga na svoj način onako kako ga ja doživljavam i tako bilo koju stvar jer uvijek idem kroz unutarnji doživljaj. Ustvari, ja sviram onako kako ne treba svirati, dok drugi gitaristi znaju kako treba svirati. Hrpa gitarista točno zna kako treba biti ovaj potenciometar, ovo i ono, ja to nemam pojma, ja to namjestim i tako sviram da na kraju to dobro zvuči. To je razlika između mene i dosta drugih gitarista…
A to je u principu avangarda…
VLATKO KLARIĆ: Upravo to. Nikad nisam težio tome. Dosta ima Razorblade Jr. utjecaja u tome, on je uletio s dosta čudnim zvukovima i onda sam ja počeo svirati te čudne zvukove. On je došao i rekao 'to je super' i ja sam se okrenuo prema takvom načinu razmišljanja upravo po njegovim utjecajima… Svaki moj album ima priču, recimo zgodan mi je bio "Samostvaranje" (1999), uzmeš gitaru i sviraš, ne znaš što će ti biti prvi, što zadnji ton, a to je dobro prošlo na Radio Studentu, čak je bila recenzija i Nomadu 'ma ko vas jebe, ovo je zakon' (pisao Marin Valjak - Ivan Ramljak), a spika je bila 100% improvizacija… i onaj poznati hrvatski rock kritičar Vladimir Horvat - Horvi je to isto dobro ocijenio kao zakon, on to čuva dandanas, ima taj cd, ja ga nemam, ali on ga ima. I "Slikanje glazbe", 100% improvizacija je bilo jako dobro, snimljeno u studiju, ideje su bile super, sviraš, a ustvari slikaš.
Okrećeš neku novu stranicu?
VLATKO KLARIĆ: Ha, da, evo ta neka marokanska glazba, istočnjačka, turska, ti neki ritmovi, to mi se sviđa, tu bi se moglo dobro improvizirati. Vidim da postoji nova generacija gitarista, kak' ih zovu, saharski blues, nisam niti znao da to postoji, dobro oni to deru…
Preporučio bih ti Ballake Sissoko iz Malija, lik svira koru, afričku harfu…
VLATKO KLARIĆ: Sve slušam, evo ima neka stvar "Light in Babylon", jako zanimljivo, to bi se moglo dobro improvizirati i napraviti, osjetit taj gušt, pijesak. A sad ovaj koncert, to je bila njegova ideja, ostao sam 'paf' i odmah rekao 'može', a meni je to bio ko' grom iz vedra neba, nisam očekivao i ugodno me iznenadilo, pa to je možda neki novi početak u tom nekom stilu. Ne damo se, idemo dalje, ovo su prave godine…
Vlatko, fala ti najljepše za ovaj intervju.
VLATKO KLARIĆ: Hvala tebi što si došao, ovo je bilo suđeno…
Diskografija:
PRSTEN - Uživo u Podravcu, audio-kaseta (1993)
PRSTEN - Žena s mačem (1998)
Vlatko Klarić u KSET-u, live (1998)
Samostvaranje (1999)
Hrvatska snaga (2001)
Slikanje glazbe (2001)
Gitaristički koncepti (2015)