Voland Le Mat su se nakon par godina šutnje, ove godine ponovo pojavili na sceni, odsvirali nešto koncerata, imali novi singl (Nije fer)... O svemu tome i još mnogočemu pročitajte u nastavku...

Pozdrav! Baš si nešto razmišljam, ove godine nikad koncertno aktivniji Voland Le Mat. Što se to u tebi Momire ove godine probudilo, tko te skuhao za novi početak?

Tvoje pitanje provocira u meni želju da posegnem za citatom našeg vrsnog skladatelja, pjesnika i promotora prpošnog življenja: "Proljeće a u meni nemir". No svjestan sam da taj odgovor, iako sugestivan i vibrantan, pa i kalendarski precizan, ne bi zadovoljio visoke estetske, literarne i intelektualne standarde posjetitelja ovih stranica pa je možda prikladnije posegnuti za nešto sofisticiranijim, da ne kažem urbanijim odgovorom. Recimo to ovako: u mehanicistički uređenom, predvidljivom svemiru od glazbenika očekujemo da redovito nastupaju i bar svake dvije do tri godine izbace novi materijal. Sasvim legitimno. Samo što ne živimo u mehanicistički uređenom svemiru. Ustvari, živimo u svemiru gdje sve naše individualne planove, bez obzira koliko bili optimistični i dobronamjerni, krasi fragilnost porculanske vaze, a čini se da Bog, taj pakosni tinejdžer, taj zajebant par excellence, pronalazi neko posebno zadovoljstvo u razbijanju tih vaza, što priznaju i praktični vjernici jer od njih potječe ona slavna poslovica o Bogu koji se smije našim planovima.
Diplomatski sročeno, recimo da mi je bavljenje glazbom bilo na određeno vrijeme onemogućeno i da na te okolnosti nisam mogao utjecati. A sad su se te okolnosti popravile i preokrenule u korist glazbi.



Ovaj novi glazbeni početak je teži ili lakši od onog prethodnog?

Svakako teži, jer je album Faustopojke u međuvremenu stekao publiku, ne pretjerano brojnu ali itekako zahtjevnu, koja sada ima opravdano visoka očekivanja, bilo da se radi o nastupima ili o novim pjesmama. Osim toga, po izlasku Faustopojki bio sam okružen sa šestero sjajnih glazbenika, a danas još uvijek nastupamo kao dvojac, a i ta je dugogodišnja sviračka apstinencija uzela svoj danak. Ali s druge strane, upravo ta zahtjevna publika i njezini visoki kriteriji djeluju stimulirajuće, potiču me na vježbu, rad i usavršavanje. Poput zahtjevne žene koja se ne miri s prosječnošću; samo je takva u stanju izvući ono najbolje iz muškarca. Naravno, pod uvjetom da je i sama vrijedna truda (smijeh).

Pročitao sam na tvojoj Facebook stranici da tragaš za bubnjar(ic)om i klavijaturist(ic)om. Potraga završena ili je i dalje pod stavkom "wanted"?

Dvojica bubnjara su na raspolaganju kad uleti neka plaćena svirka, ali klavijaturisti(ci) ni traga. Dakle potraga i dalje traje i ovo je odlična prilika da osvježimo oglas.

Koliko uživaš u vlastitim koncertima? Postoji li kod tebe određena napetost prije izlaska na pozornicu?

Određena napetost? Nastupi su još uvijek tortura koju nastojim preživjeti. Nešto poput odlazaka zubaru u djetinjstvu, kad se još nisu davale anestezije na zahtjev. Biti na pozornici, izložen pogledima potpuno nepoznatih ljudi, ogoliti se i iznositi im nešto osobno i intimno - to je bolesno neprirodna situacija. Kažem 'bolesno' jer mnogi umjetnici doista obolijevaju od takve izloženosti. Pa profesionalni glumci se za to pripremaju godinama, doslovno studiraju umijeće nastupa pred publikom. Glazbeni su umjetnici nerijetko iznimno senzibilne osobnosti, a ako su k tome još i introverti, dakle povučeni i neskloni javnom istupanju, onda ne čudi što na mnoge od njih takav pritisak djeluje razorno. OK, moj slučaj sigurno nije tako dramatičan, preživio sam dvadesetsedmu, dakle opasnost je prošla. Siguran sam da će sve biti puno lakše jednom kada napokon svladam pjevačku vještinu. Vrijeme je na mojoj strani (smijeh).

Nastupio si na ovogodišnjem (prvom?) ChansonFest-u. Kakva iskustva nosiš s festivala? Prilično šarena ekipa...

Da, vrlo šarena i pozitivna ekipa. Bilo je puno izvrsnih izvođačica koje su glasom i stasom gurnule Škoru i mene u treći plan, što je već neka vrst izvrnute diskriminacije koju smo mi đentlmenski prihvatili. Super je bilo slušati kako akademski glazbenici fušaju sve u šesnaest, lakne ti što nisi bacio silne godine na glazbeno usavršavanje koje bi te dovelo do te razine nonšalantnog nemara za notni zapis. No zato je u bekstejđu bilo uzbudljivo, sklapala su se poznanstva, udjeljivale pohvale i komplimenti, palo je naravno i poneko ogovaranje, izmjenjivali se brojevi, dogovarale suradnje i big dealovi i svi su na kraju otišli kući siti, pripiti i vidno dobro raspoloženi. No šalu na stranu, zaista je odlična inicijativa što se Chansonfest otvorio prema mlađim generacijama jer ne samo da će to osvježiti i revitalizirati ovu značajnu priredbu koja se, istini za volju, već bila dobrano ukiselila, već je i vrlo vjerojatno da će, kako je to dobro primijetio Tučkar u svom osvrtu na događaj, kantautori(ce) nove generacije u Chansonfestu prepoznati svoj festival, moguće čak i najdraži. Uglavnom, ponovilo se.

Jedan od bendova s kojima se dobro kužiš i s kojim često dijeliš pozornicu je Mika Male. Koja je veza između Mata i Mike?

Čini mi se da je to bio kraj 2006. ili početak 2007. kad sam nabasao na MySpace stranicu Mika Male i čuo pjesmu Smrdi na kišu. Kako tada apsolutno nisam bio u toku s ičim na hrvatskoj glazbenoj sceni, jer televiziju ne gledam a radio ne slušam, i uopće me hrvatska glazbena scena slabo zanimala, mislio sam da je riječ o etabliranom bendu koji je, prema mjerilima popularnosti, u najmanju ruku na razini jednog Rundeka. Postojao je tada i jedan portal - Earbugs - gdje su demo bendovi stavljali svoje demo uratke. Tako sam i ja zakačio gore par svojih pjesmica, a nedugo zatim javila mi se Nina Romić i pozvala me da zajedno s njom i Orlanom iz Mika Male nastupim na kantautorskoj večeri u Sobi. Bio je to, kako se ono kaže, početak višegodišnjeg prijateljstva, odnosno uzajamnog poštovanja i podrške koji traju i danas kada s Mika Male dijelim isti prostor za probe. I danas mislim da su Mika Male au pair s Rundek Cargom, pa čak i da je Orlan bolji tekstopisac od Rundeka, ali također mi je jasno zbog čega Mika Male ne uspijevaju dobaciti do šire publike. Jednostavno im nije stalo. Mika Male su definitivno najdosljedniji, najustrajniji, najstrpljiviji i najbesperspektivniji unikatni hrvatski underground glazbeni sastav koji ima umjetničku vrijednost koja bi mu omogućila da u bilo kojem trenutku, bez srama i kompleksa, nastupi na bilo kojoj svjetskoj pozornici. Nedostaje samo ono najvažnije - želja da se to i dogodi. Baš listam po terapiji neke članke iz (sad već) davne 2007. godine. Tako sam nabasao na jedan od tvojih prvih nastupa u Saxu 12/11/2007 godine. Što pamtiš od tih početnih koraka i prvih nastupa?

Ako me pamćenje dobro služi, bio je to moj treći nastup kao Voland Le Mat (prvi, već spomenuti odigrao se u Sobi, a drugi u Koprivi), a ujedno i prvi nastup s jezgrom budućeg benda, Ivanom Arnoldom na klavijaturi i Velimirom Grujićem na gitari. Imali smo svega dvije ili tri probe u Arnoldovom dnevnom boravku prije tog nastupa, uglavnom je to bila neka njihova ad hoc improvizacija na moje jednostavne pjesme koje se nerijetko sastoje i od svega dva akorda. Taj je nastup ustvari bio iznimno važan jer su na tim probama pjesme počele dobivati prepoznatljivu formu, i tu je začeto jezgro budućeg albuma. Postoji i tonski zapis tih proba, upravo sam se toga sjetio i odmah uploadao snimku (tzv. Ukrajinski koncert) na Soundcloud. Dakle imaš ekskluzivu (smijeh).
Druga bitna stvar vezana uz koncert u Saxu je ta što nas je došao poslušati jedan zajednički prijatelj, koji je bio toliko oduševljen da nam je dao ključeve svog studija da ga koristimo na dva dana tijekom vikenda, dok je studio bio slobodan. Otišli smo i snimili nekih 5-6 pjesama i okačili ih na MySpace. Šest mjeseci kasnije imali smo potpisan ugovor s Menartom.

Od tog prvog vala jedino je Nina Romić uspjela uzeti dio malo šireg medijskog kolača. Ostatak ekipe je i dalje u popriličnoj ilegali. Zašto je toliko teško izvođačima (posebno muškim!) s naglašenom akustikom doći do šire populacije?

Nina je marljiva i održava kontinuitet u radu te fino dozira svoju medijsku prisutnost. Mislim da bi je trebalo biti čak i više po medijima, ali pretpostavljam da je njoj to dovoljno. Isto tako vjerujem da je više-manje svatko medijski prisutan točno onoliko koliko želi, i da je svatko točno na onoj poziciji koju kombinacijom svoga rada i talenta i zaslužuje. Naravno da isključujem apsolutne početnike koji tek trebaju biti zamijećeni, ali i za njih vrijede ista pravila i isti zakoni. Ako imaš nešto kvalitetno za dati, to neće ostati neprimijećeno, osim ako si se zakopao u bunker i čekaš da te netko pronađe. Moguće su i takve bajke, svijet ih voli čuti pa se katkad i dogode, ali u pravilu stvari ne funkcioniraju na taj način. Prvo moraš biti načisto sa sobom što zaista želiš, a zatim trebaš za tim i posegnuti. Ciljeve treba osvojiti, oni neće doći k nama. Svatko može istrčati maraton, ali nema svatko taj cilj. Onaj tko ima, uložit će potrebnu energiju, vrijeme i trud i istrčat će ga. Dao sam već primjer Mika Male, koji su dosad mogli biti itekako zamijećeni da su to zaista htjeli. Isto vrijedi i za ostale, uključujući i mene.

Razmišljaš li uopće o nekoj većoj popularnosti ili ti je draže u underground okruženju?

Vjerujem da je to dilema mnogih mojih kolegica i kolega: koliko čega i u kojoj mjeri? Danas, kad se po medijima uglavnom provlače kojekakvi redikuli, tko bi normalan poželio biti dio tog cirkusa? I ja bih najradije, kao i mnogi pretpostavljam, da moje pjesme znaju apsolutno svi, a mene apsolutno nitko, ali ta je želja jednako realna kao i ona infantilna želja da se bude nevidljiv. Priroda ovog posla je nažalost takva da podrazumijeva određenu količinu medijske eksponiranosti, to naprosto ne možeš izbjeći, a na koncu upravo taj naš odnos prema medijima određuje i domet naše umjetnosti. Znaju to jako dobro i Marina Abramović i Lady Gaga. Kao da je njima stalo da ih se provlači po medijima. Ali stalo im je da njihova umjetnost dopre do što većeg broja ljudi, pa je medijska eksponiranost cijena koju su spremne platiti. Relacija unutar koje umjetnik djeluje ne može se svesti os umjetnik-konzument, to naprosto nije realno ni održivo. Ispravno je tu relaciju pojmiti kao trokut umjetnik-mediji-konzument, a onda postupati sukladno vlastitim ciljevima.

S 2007. otići ću malo dalje, u 2009. i izlazak tvojeg debut albuma. 'Faustopojke' su popratile redom pozitivne recenzije. Koliko si ti tad bio iznađen svim tim osvrtima?

Nisam bio nimalo iznenađen. Potpuno sam svjestan svih kvaliteta i nedostataka tog albuma, bio sam to i tada dok je nastajao. Više-manje se album pozicionirao točno onako kako sam i pretpostavio, nije osvojio masu ali je poput tihog potoka izbrazdao svoje vlastito korito i urezao se u tkivo hrvatske glazbe. Daleko je taj album od savršenog, ali ima neku svoju priču i svoj rukopis koji nije usporediv ni sa čijim. Bio bih iznenađen da to nije prepoznato.



Sve te pozitivne kritike, vjerujem da daju određen vjetar u leđa koji su trebale izfaustopojiti nove pjesme i album. Kod tebe i benda baš obrnuto, ti si tad cijelu priču prekinuo. Koliko je tebe ta odluka pomogla ili ti je možda i štetila? Razmišljaš li uopće unatrag?

Nije to bilo namjerno ni ciljano, naprosto se dogodio jedan splet nesretnih okolnosti. Nema nikakvog smisla razmišljati o onome 'što bi bilo kad bi bilo'. Živ sam, zdrav, ispred mene je prazan papir koji čeka da bude ispunjen. Keep moving forward, rekao bi Stallone (smijeh).

Koliko godi usporedba s Rundekom, Arsenom i ostalim velikim kantautorima? Smeta li te danas kad pročitaš takve usporedbe ili ti takve stvari stvaraju ugodu?

Ne smetaju mi niti mi gode, jer su toliko daleko od stvarnosti da ih uopće ne mogu doživjeti ozbiljno. Arsen je bio neizrecivo značajan umjetnik i profesionalac koji je iza sebe ostavio enorman opus, kvalitativno i kvantitativno bogat i raznovrstan. Ja sa svojih petnaestak pjesmica, koliko ih je dosad službeno izišlo, nemam što tražiti za njegovim stolom. Isto vrijedi i za Rundeka, on je nekoliko stepenica ispod Arsena, ali između Rundeka i mene su katovi i katovi. No lijepo je znati da živiš u istoj zgradi s takvim osobenjacima (smijeh).

Uostalom, s kojim izvođačima bi ti usporedio glazbu koju proizvodi Voland Le Mat?

Zaista ne znam, to će morati procijeniti netko tko ima veći odmak. Kad bih znao i umio, volio bih zvučati kao kombinacija Morphina, Cavea, Nicka Drakea, Cheta Bakera i Cat Power, kojima bih danas pridodao nešto od Cheta Fakera, Finka, Little Dragon i Oscar and the Wolf. Bio bi to sjajan hibrid, zar ne? No želje su jedno, a rezultat je - Voland Le Mat.

Prvi u nizu koncerata je onaj u Vinylu 14/12/2016 sa Zvonimirom Vargom. Za kraj te molim da najaviš koncert.

Pozivam one koji imaju strpljenja i sluha za akustično muziciranje da nas dođu poslušati. Ne znam kakav repertoar nam priprema Varga, ali ja nastupam u pratnji mog stalnog gitariste Velimira Grujića i namjeravamo izvesti praktički sve dosad objavljene pjesme, izuzev dvije ili tri. Upad je simboličkih 20 kn, a bit će sigurno, kad se sve zbroji, bar dva sata svirke. Hvala na pažnji.

Hvala na izdvojenom vremenu i odgovorima.

jura // 10/12/2016