Garage in July, punokrvni swamp 'n' roll bend iz Baranje svirati će vama i nama na 15. rođendanu terapija.net portala, 23/04/2016. Ima li boljeg povoda za razgovor s frontmenom benda, Bojanom Đurđevićem?



Posljednji singl je "Buntovnik ljubavi", pjesma je u kojoj ste ugostili Šilju iz Gatuza. Kako je došlo do suradnje s njim?
Pazi, do tog je došlo skroz slučajno. Prošle godine na ljeto svirali smo tu stvar na probi i na intru nam je bila rupa. Pošto Bagi tu cijelo vrijeme solira, ja u tom trenutku nisam znao što bih, pa sam samo nešto kratko odsolirao i tu mi se upalila lampica i kažem dečkima: "U jebote, ovo zvuči kao da svira Šiljo, nešto na foru njihove "Gdje idemo". Kako je Gatuzo par puta bio u Slavoniji, Igor, basista, i ja bili smo na svirkama, upoznali se i dali im naš cd. Iako nas dijele kilometri, meni cura radi u Zagrebu, pa sam znao bar dva puta mjesečno doći kod nje, i jednom sam pozvao Šilju da navrati do nas, i tu smo kliknuli na prvi pogled. On i njegova žena s nama su proveli skoro cijeli dan, pa sam iskoristio priliku da mu pustim "Buntovnika". Odmah na prvu mu se pjesma svidjela i prihvatio je da bude gost na vokalu i gitari. Snimanje smo dogovorili kod Borisa Fišera na Britancu, tako da njemu bude blizu. I to je to. Meni je izuzetno drago što je on nama gostovao. Kad idemo na svirke slušamo njihove stvari, zbilja volimo taj bend. I znamo imitirati onaj njegov "ooo, ooo". Jednostavno ne mogu vjerovati da imamo Šilju u pjesmi. I dan danas se ježim zato što je to jebeni Šiljo. Još kad sam mu rekao da je stvar iz a-dura, kaže Šiljo meni: "ej stari moj, tu sam ti ja doma". (smijeh)

Ta pjesma je naznaka novog albuma?
Da,da. Materijal za novi album je u principu gotov. Biti će korak dalje spram posljednjeg 'Imaš li strasti?!', koji je bio više prangijanje na dvije gitare, u kojima smo kombinirali blues i punk rock. Novi radovi imaju puno veći doticaj s bluesom, s dosta slide gitara. Mogu reći da će biti zreliji, možda čak na momente teži, a složili smo i jednu stvar koja baca na stoner. Devet od ukupno deset pjesama je gotovo, ovu posljednju moramo izabrati od preostalih četiri-pet. Početkom 2017. godine trebao bi ugledati svjetlo dana. Ono što me najviše veseli što nitko te pjesme nije čuo.

Znači, ne svirate ih uživo?
Nikad još nismo niti jednu odsvirali uživo. Čak ni "Buntovnika", njega smo odsvirali samo dvaput na tonskoj probi. "Buntovnik" će pasti na Terapijskoj fešti u KSET-u, kad ćemo premijerno pokazati i spot! Znaš, ja bih odmah to sve uživo, ali imam racionalnu ekipu u bendu koja me poznaje, pa mi kažu da usporim, da nema potrebe za žurbom. Kako budu singlovi izlazili, tako ćemo i postepeno te pjesme svirati uživo, da se ljudi više zakače. Posljednji album 'Imaš li strasti?!' itekako je hvaljen. Mnogi su ga, uključujući i nas nekoliko s terapije, stavili na listu najboljih albuma u prošloj godini. Jeste li očekivali tako nešto?
Hm. Mi smo znali da je to brutalan album, pjesme za njega su se dugo kuhale, svirali smo to svugdje. Imali smo kompletnu kontrolu što se tiče snimanja, naša pojačala, naše gitare, naša oprema. Govorili smo producentu kako da zvuče mikrofoni, činele i snarovi. Ono što nisam očekivao je da će album doći do tolikog broja ljudi ali sam se nadao. Taj album je čitanje rokenrola kako ga mi vidimo, iskreno, bez ikakvih pretenzija. A ovo što me pitaš za uvrštenje našeg albuma među najbolje u godini, to je zbilja super. Ponekad mi je i nestvarno što smo na tvojoj listi s recimo Brejkersima. Pazi, mi smo sami gurali album, samostalno ga snimili i izdali, probe smo imali kod prijateljice u ljetnoj kuhinji u Baranji. Znači, totalno izvan Zagreba, trendova i hypeova. Zato ti puno znači što je to netko prepoznao. Na trenutke smo imali osjećaj da smo sami protiv svih. Zato sa sljedećim albumom moramo biti bar jednako dobri kao na 'Imaš li strasti?!', jer ne želim da ostanemo senzacija jednog albuma.

Nekako mi se čini da se i tvoje pjevanje popravilo s tim albumom. Glas ti je dobio energetsku penetraciju!
Ja sam ti počeo pjevati stjecajem okolnosti. Naš prvi pjevač doživljavao je bend kao ego prčiju, dok je nama ostalima do stvaranja glazbe. Tad sam odlučio da ću ja preuzeti ulogu vokala, iako nisam nikad pjevao, ali napisao sam tekstove, pa barem znam koja je emocija u tome. Znam da ne mogu pjevati kao Bowie ili Van Morrison, koji su brutalni pjevači. A ja sebe nikad nisam doživio kao pjevača nego kao vokal. Obzirom da nam je glazba energična, moram se kocentrirati na emociju i potruditi se da i kad idem u neko ispjevavanje, samo da budem u okvirima harmonije. A kako se moje pjevanje mijenjalo kroz godine i ja sam sve zadovoljniji. Iskreno, Jura, najbolje mi se čini kako sam otpjevao "Buntovnika". Tu sam otišao u duboke lage i pustio glasnice, a nisam se izderavao. Kod mene ti je problem i pjevačkog samopouzdanja, pa uvijek pitam dečke iz benda jel' to ok ili trebam više ili niže. Bagi, Igi i Leo, moja ekipa iz benda, je zaslužna za moj trenutni vokal i uvijek su me podržavali. Da nije njih, zvučao bih bez veze. Ja i dalje radim na sebi, a ono što mi je želja, kad netko sluša moje pjevanje, je da osjeti iskrenost.

Swamp 'n' Roll?
To je naš žanr, to mi sviramo. Swamp je zbog Baranje prvenstveno, močvare. A tu je i poveznica s New Orleansom, Louisianom i svim tim močvarnim krajevima na jugu SAD-a. Sama ideja je došla jutro nakon jedne svirke. Svi smo blago mamurni ispijali kave, gdje sam predložio dečkima da se moramo definirati. Ako nekom kažemo da sviramo rokenrol, apsolutno je besmisleno, svi koriste taj termin. Znači, kad kažeš da sviraš rokenrol, to može značiti da sviraš kao Stooges, a opet i kao Arctic Monkeyse.

Ili Parni Valjak?
Da, ili Parni Valjak. Jer je sam termin rokenrola izlizan do mjere klišeja. Tako smo mi skovali termin swamp 'n' roll. A močvara je teška, to je stajaća voda i smrdi. Ali je ujedno puna života. Pa bi swamp 'n' roll značilo nešto što se dogodi kad se uzgiba močvara. A močvara na taj neki način može predstavljati ljudsku podsvijest. Slogovno je također dobro posloženo. Danas nas niti ne mogu svrstati niti u jedan drugi termin, nego baš uz taj, jer to je ta neka mješavina delta bluesa i punk rocka. Swamp 'n' roll!

Dirty Mojo Records?
To je naša izdavačka kuća, koja zasad radi samo s jednim bendom, tj. s nama. Imamo diskografsku kuću, jer smo shvatili da je dobar dio mainstream medija naklonjeniji bendovima koji imaju izdavača. Pa smo odlučili da ćemo i mi imati izdavača. Ja sam provalio Dirty Mojo Records, u tom imenu je dovoljno sadržano to što nas glazbeno fura. Od tog trenutka sve što radimo, potpisujemo tim imenom. Album 'Imaš li strasti' smo pustili i na Google Play, na kojem smo dobili i kataloški broj, pod labelom piše Dirty Mojo Records. Tako da je to sad već i legitimno.

U vašoj glazbi uspješan je spoj punka i bluesa.
Svi mi u bendu vjerujemo istoj frekvenciji i svi volimo istu glazbu. Sve nam dolazi spontano, pa nam je dovoljno 15-20 minuta da složimo pjesmu. Nikad ništa ne radimo planski, nego ako nam nešto paše kako sviramo, to i sviramo. Znači nema ograničenja. Što je i neka definicija punka. Uz blues, punk filozofija i punk energija je nešto što će nas uvijek određivati. To se čuje i u našem načinu sviranja i u mom načinu pjevanja, a mi sami sebi govorimo da smo pankeri. Mislim da je Joe Strumer jednom rekao da je punk blues za bijelce. I jedan i drugi pravac dolazi iz te neke radničke klase, i poziva na borbu za zauzimanje stava. Punk je nešto najvrijednije što se dogodilo glazbi unutar četrdeset godina. Čak i Stonesi koje obožavam imaju 'Some Girls', koji je dosta pankerski album.



Imali ste par svirki i u Londonu. Kako je do tog došlo i kako su vas tamo prihvatili?
Do te suradnje smo došli preko Timebomb LDN Records, izdavačke kuće iz Londona koja ima svoju franšizu u Srbiji, mislim u Kruševcu ili Beogradu. Budući je naš prvi album '7' izdan za Timebomb LDN Records, oni su nam omogućili da nam se cd-ovi nađu u prodaji u Beogradu, Kruševcu, pa čak i Podgorici, i to sve zahvaljujući bendu Blues Rezervata. Tu se pojavila gospođa Milovana Ćuruvija, koja živi i radi u Londonu. Ona radi na tome da bar jednom godišnje dovede neki bend odavde i predstavi ga engleskoj publici. Naši prijatelji iz Blues Rezervarata su preporučili nas. Gospođa Milovana nam je u Londonu, uz koncerte, osigurala smještaj, klopu i cugu. Publika u Londonu nas je sjajno prihvatila, to nismo očekivali. Jezična barijera tu nije postojala, mi smo između pjesama komunicirali na engleskom jeziku, tu sam im znao prevesti i refren pjesme. Pjesme smo otprašili na hrvatskom, nismo svirali ni jednu obradu, strogo naše svari. Jedan dečko tamo je rekao da mu zvučimo kao Motörhead s usnom harmonikom. Prodali smo i puno cedeova i majica. Stekli smo i neka poznanstva, pa ove godine planiramo na jesen opet tamo, pa i proširiti svirku na Newcastle i Liverpool. U avionu smo upoznali jednog tipa iz Newcastlea, koji tamo organizira blues rock festival, dali smo mu cd, njemu se dopalo to što radimo i pozvao nas je da dođemo. Tamo svaki klub ima kompletno svoju opremu i svog tonca, koji tamo radi full time. Dođeš tamo, čovjek te namjesti, da ti monitor, a ti doslovno samo dođeš i uštekaš se.  Ne treba ti ni pojačalo, samo dođeš s gitarom i sviraš. Dečki s kojima smo tamo pričali, rekli su da fali takve mjuze kod njih, gdje je nakon Libertinesa sve otišlo u neku puno blažu glazbu, s primjesama elektronike, i te neke hipsterske glazbe, fali im svježine.

Jedan od većih uspjeha Garage in July, finale je banjalučkog Jelen Demofesta, najvećeg regionalnog demo festivala.
Uh, tamo je bilo odlično. Upoznali smo hrpu dragih ljudi; ekipu iz bendova Artan Lili, Svemir, M.O.R.T..Ogromna bina, profi organizacija, svi se trude oko tebe, nikakvih propusta nije bilo. Svaki dan je Kastel (banjalučka tvrđava, op.a.) bio pun, a u finalu smo svirali pred par tisuća ljudi.

Kakav je feeling stisnuti rif pred toliko ljudi?
Ajoj, bolesno! Kako bih ti rekao, mi smo isti kad sviramo pred par ljudi i pred par tisuća ljudi. Ali kad vidiš tu masu, taj osjećaj te toliko zabljesne i lupi te u glavu. Činilo mi se nestvarno da je nešto, što je bend napravio u garaži ili sobi, u tom trenutku toliko ljudi sluša, predivno. Iako nismo pobijedili, nema veze, Bagi je dobio nagradu za najboljeg gitaristu.

Svirali ste nedavno i s Hladnim pivom u Slavonskom Brodu.
Bio je natječaj na Facebooku i odabrali su nas. Taj koncert je bio odličan, publika nas je baš super prihvatila. Recimo, ta ekipa u graničnim područjima, pa i iz Bosne, je puno opuštenija i otvorenija, češće prilaze bendu, neposredniji su. Publika u Osijeku i Zagrebu puno je teža.

Kao i mnogi zanimljivi bendovi, tako ste i vi krenuli od Zdenka Franjića i njegove etikete Slušaj najglasnije. Kako doživljaš taj početak benda iz današnje perspektive?
Kad smo počinjali, brijali smo da je to što sviramo vrh. (smijeh) Danas kad slušam te snimke, to mi zvuči smiješno. Ali ne mislim u negativnom smislu. Mi smo tad bili naivni, snimali smo gitare na yamahinom tranzistorcu od 10W, u prostoriji s niskim stropom i pločicama, totalno nikakvi uvjeti. Kako sam znao za Franjića, tako sam govorio bendu da mu se moramo javiti. Jedva da smo imali dvije svirke, kad smo napravili taj prvi demo i poslali Franjiću snimke. Bili smo izvan sebe kad nam je odgovorio da će nam izdati album. Poslao nam je jedno šezdesetak cd-ova, koje sam poštom slao radio stanicama, a unutra sam priložio i tekst o bendu. Samo da znaš kako nas je tek šupilo kad nam je Franjić poslao mail s linkom na našu prvu recenziju ikad, koja je izašla na terapija.net portalu. Horvi nas je baš nahvalio, hvala mu na tome. Pamtim, sjedili smo basist i ja u lokalnoj birtiji, on nije znao da je izašla recenzija, i tek tad je pročitao osvrt, pa sam mu sav ponosan rekao: "Stari, to je to, unutra smo. Piše se o nama!".(smijeh) Svirati ćete nam na 15. rođendanu, 23/04 u KSET-u. Ugodno me iznenadila tvoja iskrena reakcija kad sam ti uputio poziv za svirku.
Kako pratim već dugo Terapiju, tako sam još prethodnih godina vidio rođendane Terapije, sve bendove koji tamo sviraju znam i slušam ih, sline mi cure. I mislim si kako bi bilo super da i mi jednom sviramo na rođendanu Terapije. Osjećaš se loše jer znaš da bi možda mogao biti tamo, ali jebi ga, nisi, zato što si tu gdje jesi. I kad si me ove godine pitao dal' bi htjeli svirati, baš me šupilo, nama je to baš velika čast, ali i odgovornost. Dečki iz benda su isto tako reagirali, svi su bili oduševljeni. I to u KSET-u, svi znamo što je KSET! Ne mogu ti opisati koliko smo svi u bendu ponosni i koliko nam je drago što ste nas pozvali.

jura // 17/04/2016