Pasi su zasigurno jedna od najvećih punk grupa koju Hrvatska ima u svojoj novijoj prošlosti. Iako još premladi da bi imali kult KUD Idijota i nimalo komercijalni poput Hladnog piva, imaju svoju priču, ne opterećuju se uzorima i strahom od bilo kakvog (ne)uspjeha. Prije koncerta u novotvorenom zagrebačkom prostoru Depo ClubHouse, ponudili su sebe na dlanu. Intelektualno im mali broj bendova može parirati, što su pokazali i na svom zadnjem albumu, a u razgovoru su bili složna ekipa koja zna što i kako radi. Grupu čine Dodo (vokal), Garcia (bubnjevi), Nikica (bas gitara), Rade (gitara) i Luka(gitara), a svatko od njih je ponudio neka od svojih razmišljanja. Čestitati ću vam osamnaesti rođendan grupe. Ono što je zanimljivo je što niti jedan član originalne postave već dugo nije tu? Po tome ste definitivno fenomen.
Nikica: Da. I mi ćemo gledati taj naš bend jednom. (smijeh)

Vaš zadnji album, Reci mi da li te boli, sigurno jedan od tri, a možda čak i najbolji punk album u Hrvatskoj ikad snimljen.
Dodo: Hvala lijepo.

Kakva je uopće bila atmosfera oko snimanja tog albuma?
Garcia: Jedva smo čekali da to snimimo i izbacimo van.
Rade: Svirali smo tad masu koncerata i bili užasno nabrijani. Najveći izazov je bio jer smo ga snimali sami, u garaži. Vokale smo snimili kod Garcie doma, koji je to onda sam miksao.
Dodo: Odgovorno tvrdim da je to definitivno naj DIY album koji postoji. I najangažiraniji bendovi obično odu u studio i imaju sa strane nekog producenta ili nekog tko miksa ili radi master. Dio tih pjesama smo već svirali, imali smo ih, kad se dogodila ta ruptura s Meeerinetom. Nakon što je Tuna umro, skupili smo se i vidjeli da funkcioniramo međusobno. Da nam je dobro putovati zajedno, zajebavati se i igrati blesave igre putem. Počeli smo opet svirati dosta, a ni pjesme nisu sve napravljene tada kad je snimam album, neke smo svirali već nekoliko godina.
Rade: Jedina pjesma koju smo napravili u vrijeme moje ere je "Kada umrem".

Jako ste napredovali na tom albumu, glazbeno i tekstualno. Toliko intelektualni tekstovi, nevjerojatno je da takva snaga može izaći van. Prosječnom nenačitanom Hrvatu da bi vas razumio trebao bi rječnik stranih riječi. Dodo: To je bila na neki način poanta. Naprosto je fora pjevati o jebanju i sisama, kad si klinac. Ali ako imamo platformu za nešto reći, onda punk nije mjuza samo za opijanje i slično. I Garcia i ja smo studirali na Kulturologiji u Rijeci, tu susretneš dosta nekakve literature tog tipa. Nije da sjediš i listaš Klaića da bi napisao tekst, nego imaš sve te riječi kroz studij pa ih i koristiš. To je jedan način kojim se želiš ne istaknuti biti bolji od nekog, nego naprosto da bude drugačije.
Rade: Da li misliš da bi se više približio publici sa svojim stavovima i gledanjima na svijet kroz malo jednostavnije tekstove?
Garcia: Tko vodi intervju? (smijeh)
Dodo: Činjenica je da se daju neke stvari jednostavnije reći, ali neki put kad je previše riječi, tekst je zgužvan. Zašto napisati rečenicu, ako je možeš reći jednom riječi. Druga stvar je, ako usvojiš određeni vokabular, onda ga je šteta ignorirati da bi nekom nešto objasnio. Ako sam ja naučio te riječi može ih naučiti bilo tko.Treba reći da početak tih naših jačih tekstova nije strogo vezan s početkom studija. I prije neg što sam studirao, bio sam izložen fanzinima, što se nastavilo čitanjem Feral Tribunea i to od korica do korica. Kad ne bih neku riječ znao, napisao bih je u bilježnicu, pa kad bi se skupilo desetak riječi sjeo bih u knjižnicu i bacio oko šta se događa.

Tekstove pišeš u hodu?
Dodo: Nema pravila, neki tekstovi su nastali odmah. Valjda se poklopi feeling s idejom i povijesnim trenutkom. "Oda" je recimo napisana istu večer kad je HDZ ponovo došao na vlast, to je naprosto bilo tap-tap-tap. Hrpu puta, recimo dok sam radio u dostavi s kamionom, voziš se dugo i padne mi na pamet interesantna rima i zapišem je na papir. Doslovno aranžiraš pjesmu kroz te rime, slažeš ono što ima smisla jedno s drugim. Naravno, mnogi tekstovi su nastali i u međusobnoj komunikaciji. Hrpa nekih fora je nešto što je netko u društvu rekao, ima tu i mnogo internih priča.



Na zadnjem albumu ste se jako puno igrali s vokalima i međuglasjem, tu me malo podsjećate na vaše sugrađane Marinadu, a u falsetima sam na trenutke osjetio i utjecaj Maidena?
Garcia: Ja sam stari metalac.
Nikica: Nije nam to bilo ni u primislima, ja ne čujem tamo Maidene. Negdje smo čuli i asocijacije na Rozgu. (smijeh)
Dodo: Ima jedna interesantna stvar te igre s vokalima. Kad smo bili klinci izlazili smo u taj jedan klub HAD u Rijeci, tamo negdje '98/'99. Gars i ja smo iz Opatije, onda bi iz Rijeke išli na zadnji autobus za Opatiju i doslovno bi otpjevali cijeli zadnji album od NOFX-a u tercama. Već tad smo bili u stanju to otpjevati. Na ranijim albumima to nije toliko izlazilo van, bili su jednostavniji formom.
Garcia: Već na albumu Pravac paleolitik smo masu toga na taj način otpjevali. Tad je krenula igra s vokalima.

Tko ima najduži staž?
Garcia: Ja.

Onda ću tebe pitati, kako danas s odmakom gledaš na turbulencije u bendu i sve promjene članova do ustaljenja ove zadnje postave? Koliko je bilo velikih trzavica, ideja o prekidu rada grupe?
Garcia: Da, bila su dva ili tri gašenja benda. Početak rada bilo kojeg benda počiva na prijateljskoj bazi, četiri prijatelja kojima muzika nije u prvom planu, primarno je prijateljstva. Prva turbulentna situacija dogodila se kad smo mijenjali pjevača. Taj prvi pjevač realno nije bio predodređen za glazbu, nije bio neki vrstan pjevač. Ja gledam da što ranije skužiš da za nešto nisi, to ćeš ranije otkriti nešto drugo. Kad imaš 15-16 godina, ne možeš to shvatiti, to ti je cijeli svijet u tom trenu. Ja sam kumovao većini tih nekakvih promjena i ispao sam katalizator tih turbulencija. Znači, prva od njih je bila kad je Splićo otišao i Dodo došao na mjesto vokala. Druga, kad je Cola otišao i došao Sašica i treća kad je Mitar otišao i došao Nikica. S tim da je Nikica već bio neko vrijeme kao zamjenski basist.

Koga ti je od njih bilo najteže ispratiti?
Garcia: S Mitrom, starim basistom, je bio dosta veliki bed, jer sam full htio da Nikica bude tu. Ali nisam u tom trenu imao dovoljno muda to izreći, kao; "Sorry Mitre, Nikica je bolji, fuck off", ili nešto slično tome. Obzirom da nisam mogao stajati iza svojih riječi, odlučio sam se povući iz grupe. Tu nismo svirali dobrih devet mjeseci. Ja sam tada samo šljakao i htio sam završiti godinu na faksu. Zadnja velika turbulencija je pak bila s Meeerinom, to je bubnjar koji je svirao prije neg' što sam se ja vratio natrag na bubanj. Tad je bila totalna stagnacija benda, ništa nismo konkretno radili, iako smo imali pjesama. U tom trenutku smo svi kao htjeli neke promjene, a jedino je Nikica imao kristalnu priču što bi trebali raditi.
Nikica: A bend se ponovo skupio kad je Tuna umro.
Garcia: Da, bend se skupio radi koncerta u spomen na njega. Sašica, koji je svirao gitaru, rekao je da u tom trenu više neće svirati, tad je bio više u Nizozemskoj nego u Hrvatskoj. Sad se vraćamo na početnu šprehu, gdje u bendu nismo htjeli nikog tko nam nije bliski prijatelj, jer to bi bio cijeli proces upoznavanja.Tu je odlučeno da ću se ja opet vratiti s gitare na bubnjeve, baš zbog tog ljudskog faktora. Rade je tu uletio umjesto Sašice na mjesto prvog gitarista. Na tom koncertu za Tunu nam je bilo super, tako da smo odlučili da tu neće priča samo tako prestati. Rade koji je tada došao u bend, već je bio u bendu Bruno s Nikicom i Lukom. Bruno je grupa koja je dijelila garažu s Pasima, a ja sam im i bubnjao kad god je trebalo. Obzirom da se svi međusobno znamo preko deset godina, pa i kad je Rade došao, a nakon njega i Luka na mjesto drugog gitariste, to je išlo sve organski i prijateljski.

Kako je došla ideja o drugoj gitari u Pasima?
Rade: Izvorno je bend bio s dvije gitare i stare i nove pjesme su tako slagane.
Nikica: A i zvuk je takav, te pjesme traže dvije gitare.
Rade: I osjeti se ta razlika, kad imaš dvije gitare ili jednu gitaru.
Garcia: Ali najbitnija fora u svemu tome, kad jedan pogriješi, drugi ga pokrije.

Spomenuli smo Tunu. Otkad traje prijateljstvo s Tunom?
Dodo: Mislim da smo prvi put svirali skupa u Palachu '99. Bio je još s njima Mario basist i glavni vokal. Tad je počelo prijateljstvo. Kad bi mi svirali u Zagrebu, oni bi došli na koncert, kad bi oni svirali u Rijeci, mi bi došli. Hrvatska je mala, pa bi često svirali na istom festivalu. Kad si ekipa paše sve je cool. Osim toga, tko ne može cijeniti čovjeka koji može popiti toliko rakije.

Obzirom da ste DIY bend, koliko je Tuna imao utjecaja u toj priči, pošto je s Mikrofonijom razmišljao na isti način? Dodo: Tuna je na nas najviše utjecao po pitanju obrada, mi smo svirali Madoninu "Like a Prayer" , a oni "Crveni makovi", što je originalno narodna pjesma. To je njemu počelo ići na živce, kad su ga koncertu tražili tu pjesmu, a i ja sam mu jednom isto rekao da to svira. Rekao je da ne želi to svirati, jer mu je najgluplje kad na koncert dođu ljudi kojima je najbolja pjesma od Mikrofonije, koja nije pjesma od Mikrofonije. Što se tiče DIY etike, vrlo brzo smo shvatili da možeš hrpu toga sam napraviti. Pogotovo u vrijeme kad mi počinjemo češće svirati, to je i vrijeme kad je i internet kod nas postao sve brži i rašireniji. Efektivno što dobivaš s diskografom je da je cd publici skuplji nego kad ga sam izdaš.

Tko je onda još utjecao na vašu filozofiju samostalnog izdavaštva?
Garcia: Ključnu ulogu na nas po pitanju DIY etike, odigrao je Cola, dok je bio u grupi. On je žešće zagrizao za fanzine i ta estetika se prenijela na nas vrlo lako. Na početku, bar ja mogu reći za sebe, ne da mi je bilo smiješno, već malo pre hard core. Sve dok nisam sam sebi dopustio da usvojim te neke, tada meni nove, stvari. Znaš, punk kao glazba je više u drugom planu, kad je ideologija više u prvom planu. Tu je Cola htio da Pasi ne budu još jedan bend koji će pjevati o pizdarijama o kojima smo pjevali tad, nego bend koji će stvarno imati nešto za reći ako se već smatra punk bendom. Ali tu dolazi i do razlaza s njim, jer je on htio da budemo šest puta žešći, nego što smo u tom trenutku bili. Mi ostali nismo naginjali toj strani. Tu pričam o glazbenom usmjerenju grupe, znaš ono, hard core, grind i takve stvari. Tekstualno se zato Dodo dosta zakačio za tu šprehu i skužio je da tu ima hrpa literature koju može čitati.
Dodo: Znaš ono, kad si mlad i dođeš na nekakav punk koncert i vidim na distrou nekakvu knjigu, nikad čuo za autora. Otvorim je, a tamo hrpa nepoznatih riječi. Vidiš da hrpa punkera brije na to i objašnjavaju ti. To sve je bio nekakav naš uvod u DIY estetiku.

Jeste li imali kakvu ponudu od izdavača?
Garcia: Imali smo ponudu od jedne osobe koja je posredovala za jednog većeg izdavača. Na taj razgovor nismo htjeli samo doći i slušati, već smo mi htjeli nešto ponuditi. Napravili smo nekakvu listu, gdje cd mora koštati toliko i toliko, a da bi koštao toliko, mi ćemo snimiti sve na najjednostavniji način i tako srezati troškove što više da bi album bio što dostupniji. Čim smo to predložili odmah smo bili odbijeni, dali smo si ruke i bok, bok.
Dodo: Niti u jednom trenu nije postojao ugovor kojeg je trebalo samo potpisati.
Nikica: Da je i postojao gotov ugovor s njihove strane, znamo što bi nam ponudili. Ako mi ne možemo imati neke naše uvjete, jer ako cd košta 120 kn, tko će to kupiti. Izaći će Metallica isto kad i ti, pa šta...

A neće niti Metallicu kupiti.
Nikica: Neće nitko ni to kupovati, nitko danas ne kupuje cd-ove.
Garcia: Mi smo imali sreće da smo bili upoznati kako diskografi funkcioniraju, preko drugih prijatelja koji isto sviraju u bendovima. Oni su takve ugovore ili potpisali ili su im bili ponuđeni prije nego što su bili ponuđeni nama. Zbog toga smo i išli postaviti neke svoje uvjete koji u startu nisu prošli.
Nikica: To se na kraju pokazalo najbolje, jer smo sami odštampali otisak na cd i omot i sve organizirali. To smo prodavali po nekoj razumnoj cijeni, gdje smo se mi pokrili i zaradili možda 10 kn po cd-u. Ali ako imaš 300 cd-a i razvučeš njihovu prodaju, onda tu nema zarade. Sad su ti albumi raritet.
Garcia: Kad je nakon Cole i početka našeg pristupa DIY-u, došao Sašica, on je podigao bend za 600%. Sašica je bio informatički pismen tip, internet je taman krenuo, a Sašica se bavio time. Naš site, tiskanje cd i distribuciju je preuzeo na sebe, tako da je imao nekakvu polumenadžersku ulogu unutar benda. Da nije bilo Sašice, pitanje je što bi uopće Pasi dugoročno napravili.
Nikica: Onako usput, on je dizajnirao cover našeg zadnjeg albuma.
Dodo: Zahvaljujući njemu, web site Pasa je bio jedan od prvih siteova koji je imao guest book, gdje je postojala dvosmjerna komunikacija. Nije da samo imaš tekstove, covere albuma i slične osnovne stvari, nego postoji taj guest book. Tada interakcija na webu nije bila toliko zastupljena, pa je ta stranica bila naš način približavanja publici.
Nikica: Mi smo bili prvi bend u Rijeci koji je uopće imao svoju web stranicu.
Garcia: Ja uopće ne znam otkud Sašici ta ideja. Posebno jer ja tada nisam razmišljao u tom smjeru. To je bio najjači katalizator da se približimo fanovima koji u tom trenutku nisu u našoj blizini, niti privatno povezani s nama. Imali smo i situacije gdje smo svi u jednom trenutku bili na guest booku da nam ekipa postavlja sva ona pitanja koja ih zanimaju uz grupu Pasi. Tu smo imali i photo album sa koncerata, uz uključenu priču cijelog puta. Zadnjih par godina ti imaš fotke koje prate evente, facebook i te stvari, a Sašica je sve to zamislio i ostvario već deset godina prije svih i tu se vidi koliko je on unaprijed razmišljao.

Danas na mail slabo odgovarate ili možda samo mene izbjegavate? (smijeh)
Garcia: Nema Sašice više, kužiš.
Nikica: Jedno vrijeme smo full bili aktivnii oko toga, ali danas smo malo u fazi stagnacije. Imamo koncerte kad nas ljudi zovu, ali smo slabo ažurni oko bilo čega što se događa oko benda.

Gledao sam vaš nastup s NOFX-ima u Preluku, tamo ste zbilja rasturili.
Nikica: Hvala.
Dodo: Nama je bilo super.

NOFX, jedan od većih utjecaja na bend?
Rade: Pa je, da.
Nikica: Da, bend koji svi slušamo.
Dodo: Ova četvorica oko mene slušaju hrpu muzike, ja sam jedini koji sluša tri benda u životu.
Rade: Najveća promjena koja se desila u životu meni osobno je bila kad sam u srednjoj školi čuo NOFX-e. Sve nas je to obilježilo. Kako je bilo svirati s njima?
Rade: Sjećam se da smo bili užasno nabrijani. Nabrijani kao nikad u životu. Pričali smo o tome da damo sve od sebe. Spremali smo se za taj koncert više no ikad.Najvažniji event u našem životu.
Dodo: Sama činjenica što nam je taj bend neki zajednički nazivnik, htjeli smo da budemo dobri taj trenutak, jer sebe glazbeno promatramo kao da smo na neki način njihova djeca. Ubacivali smo jedne pjesme u drugu, samo da stane što više toga, da prođemo što veći repertoar.
Nikica: Queen i fore s Wembleya. A pošto Dodo voli Queen...

Na tom koncertu ste se obrušili malo i na gradske vlasti oko koncertnog prostora?
Dodo: Originalno je koncert trebao biti na Otvorenoj ljetnoj pozornici u Opatiji koja je u kamenu, s tri strane more, s jedne strane park. Taj prostor pokažeš takvom bendu i onda im poslije kažeš da neće biti tamo nego na nekakvom prašnjavom auto kampu, pet km dalje. Tu mi iz Hrvatske ispadamo amateri.
Nikica: To nas je zasmetalo, što grad nema razumijevanja za takve stvari.

Koliko ste u Rijeci popularni uopće?
Nikica: Prolazimo dobro u Rijeci. Sad smo svirali na Ri-Rocku kao gosti i super je prošlo.
Rade: Na početku si nas pitao dal mi sebe doživljavamo tako, ali ljudi nas doživljavaju tako, kao kultni bend. Da mi neko vrijeme ne sviramo i da opet napravimo koncert, nema sumnje da bi došla hrpa ljudi pogledati Pase.

Borba protiv crkve je prisutna itekako u vašim stavovima i pjesmama. Da li ponekad, obzirom da se danas svi bore protiv crkve, imate dojam da ste tu postali pomalo i komercijalni?
Garcia: Istina je, u pravu si. Ali pazi, danas skoro u isto vrijeme imaš Benedikta koji je abdicirao i Franju, koji se postavlja potpuno neortodoksno za jednog poglavara. Ako malo dublje pogledaš, shvaćaš zbog čega je on tamo i zbog čega je takav i zašto ima ekipu koja zakulisno radi to što radi.
Nikica: Ništa se ne mijenja u stvari.
Garcia: Sad samo oni pletu mrežu duplo, a Papa će kao ublažiti sve te udarce. Baš zbog svih tih stvari punk danas i ima smisla. I zato nikad neće umrijeti kao ideološki koncept. Glazbeno će se mijenjati, jer sve se mijenja, ali dokle god postoje neke statične instance u bilo kakvom smislu, toliko će i postojati punk u ideološkom smislu, kako god se zvao u tom trenutku. Znači, to je ta nekakva kontrakultura, zbog koje moj život trenutno ima smisla.

I danas kad čitam izvještaje s vaših koncerata, reakcije su uvijek u superlativima. S te strane snaga benda postoji. Ali gledamo li drugu stranu, Pasi od 2011. godine nisu izbacili novi album. Tolika stagnacija je slučajna ili ciljano plasirana?
Dodo: Ja sam taj koji piše tekstove i sigurno sam najveći krivac oko toga što nismo dublje zaronili u novi album. Imamo jedan tekst oko kojeg smo svi bili zadovoljni. To smo počeli raditi, pjesmu smo čak i odsvirali u KSET-u. Ali onda se dogode one stvari; djeca su tu, sviramo i u drugim bendovima, Garcia je sad u Zagrebu, ja dugo nisam ništa napisao.
Garcia: Luka je bio glavni tekstopisac u Brunu, svom drugom bendu i kad je došao u Pase sjajno mi je bilo što imamo dva tekstopisca. Luka je tu napravio je dosta tekstova, ali ih Dodo nije revidirao.
Luka: Ja sam u međuvremenu u dvije godine imao pet probi s Pasima.
Garcia: Dosta dugi niz godina imamo više koncerata nego probi. Jedne godine smo izbrojali da smo imali nekakvih tridesetak koncerata i samo devet probi.

Znači, vama su koncerti probe i obrnuto?
Nikica: Tako nekako.
Dodo: Sad kad sviramo relativno često, shvatiš da si usviran i samim tim ti ne treba puno probi.
Garcia: Bendovi koji kao žive od glazbe, uspiju na cesti doslovno raditi muziku. Mi to nikad nismo znali. Možda lažem, jer prava je istina da mi nikad nismo ni probali stvarati pjesme na taj način.
Nikica: Trenutno smo u kreativnom neredu. Imamo baš dobru energiju i super se zabavljamo, zato i održavamo koncerte, ali smo stvaralački u kurcu i tu bi trebali naći neki svoj novi put.
Dodo: Sjećam se kad smo kod Nikice spavali nakon jednog koncerta, pitam se gdje smo tad uopće svirali. Nije ni bitno, ali se sjećam da smo pričali da bi bilo fora da se nađemo i napravimo nove pjesme. To je sad nemoguće zbog poslova, baš taj dio, da odemo negdje na tjedan dana i napravimo nove pjesme. Znači da budemo jedan od bendova koji se nađu u studiju i kroz taj neki period stvore album. To je jedna od stvari za koju mi je žao da se nije nikad dogodila.

Nema vas u medijima, ne gurate se. Dal' je to možda i povećalo kult benda?
Rade: Ne bih rekao. Prije se čak namjerno nismo gurali u medije. Sad već bend ima nekakav status, ne bavimo se marketingom, niti itko stoji iza nas. Ovaj bend nikad nije imao apetit prema tome.

Čitate li glazbene portale?
Rade: Ne baš ful, ali čitamo.

Pasi, hvala vam.
Dodo: Dodo, hvala!

jura // 14/05/2014