Neka mi oproste Marijan i ekipa iz organizacije što ću samo spomenuti Reanimaciju, Krešo i Kisele Kiše te Six Pack, koji su nastupili u sklopu "Prvi Maj Geri" festivala u puljanskom Uljaniku, sad već daleke subote 30. travnja 2016! …Razlog moje isprike je izvještaj kojim ću se oprostiti od benda koji je bio jedan od mojih osobnih oslonaca u odrastanju. Naravno, radi se o Pasima. Ostao sam pomalo zatečen kad je ekipa najavila oproštajne koncerte. Zato sam se dosta vraćao u prošlost zadnjih mjesec dana i veselio se što ću ih uloviti baš u Puli. Pase sam pratio od svojih srednjoškolskih dana. "Pravac paleolitik" je i dan danas za mene lektira koju bi svaki roditelj morao dati svom djetetu da presluša. Ako ne voli takvu glazbu, barem da pročita Dodine stihove. Ljudi su radili pjesme koje su i nakon njihovih dvadeset godina rada tako su aktualne i cinične.
Upoznao sam ih 2007. godine kad sam bio u organizaciji koncerta. Sjećam se da su razbili legendarno novomarofsko Staro kino, a trenutak kad je na Garsa i mene skoro pao reflektor na bini dok smo pratili Gužvu u 16-ercu, očito ću pamtiti cijeli život. Iduće sjećanje me vodi na prvi memorijal za Tunu. Opet fantastičan koncert i najava promjene postave. Rade je tek uletio u bend, Gars sjeo za bubanj - a ubrzo nakon toga dogodio se "Reci mi da li te boli". Još jedan od razloga da pohodim sve te svirke i festivale gdje su Pasi bili aktivni. Same posvete Tuni i dovršavanje Mikrofonijinih pjesama pokazale su koliki su ljudi i štovatelji bendova s kojima su toliko puta dijelili binu.

Zadnja uspomena, naravno uz ovu subotnju, jest svirka koju smo im organizirali lani u Novom Marofu. Kao da smo znali da se priči bliži kraj. Najuspješniji koncert kojeg sam organizirao; pričanje s momcima o glazbi, njihovo ostajanje na bini dvadesetak minuta nakon svirke i 130 ljudi u malom klubu. Možda i najljepši koncert koji sam organizirao. Upravo takvi su bili i u subotu tj. prva dva sata nedjelje - malo nakon ponoći pojavili su se na bini i odsvirali skoro sve što su ikad napravili. Izmjenjivali su se gosti, bivši članovi benda, sve je izgledalo tako spontano i lijepo. Puni Uljanik vodio ih je od prve, "Iz kuta kruga" do bisa na kojem su po drugi put izveli "Kada umrem" i svi se naklonili onima koji su ih nosili svih ovih dvadeset godina - publici, ljudima koje vole njihovu iskrenu glazbu. Predivno je bilo vidjeti kako Rade nesebično svira set iza pojačala, samo da napravi mjesta za ostale, kako Gars konačno uživa na gitari jer Marino je udarao bubanj baš kao i 2007. kad sam ih prvi puta gledao par metara dalje. Dodo u nekim trenucima nije ni mogao do mikrofona koliko su ljudi navirali na pozornicu. Oproštaj sa stilom, prava punk svirka! Neka mi Nikica, Sale, Mitar i ostali ne zamjere što neke spominjem više - tih dva sata svirke činila su se premalo. Činjenica da su neki članovi Atheist Rapa potegnuli iz Srbije na koncert samo govori koliko je bend bio cijenjen u krugovima.



Pišem sve ovo samo zato jer Pasi zaslužuju da im se oda počast i zahvala na svemu! Tri dana nakon koncerta, nakon što su se emocije poslagale, ostaju scene u glavi kao uspomena na jedan od najboljih bendova koji smo imali. Hvala Vam Pasi! Neka ste živi i zdravi!

fichonm // 04/05/2016

> vidi sve fotke // see all photos