Iranski bend Electroqute iz Teherana postoji od 2007., s prvom postavom snimljena su tri albuma, a na ovaj četvrti čekali su 6 godina jer su imali promjene u postavi. Došao je novi frontmen Nima, te gitaristi Aria i Andisheh Hozhabr koji je ranije učestvovao kao gostujući glazbenik, tako da je samo basist Reza Gholami jedini iz originalne postave. Nije nikakvo čudo da iranska scena ima stotine i stotine metal bendova jer se razvijala napredno u zadnjih 20-ak godina, ali je činjenica da mnogo njih treba odobrenje vlade za objavljivanje zvaničnih materijala što se sukobljava s etikom umjetnika, pogotovo rockera, pa se ovaj album doima kao podžanrom thrash/ deatha, no ne treba očekivati pretjerano brutalne ili ekstremne poduhvate. Premda su u tom segmentu podosta zakočeni, sve njihove ostale karakteristike imaju visoku kvalitetu pristojno umivenog progressive metala s ponekim djent dionicama u prosječnim gabaritima. Način izrade pjesama je prilično standardan s glavnim riffom iz kojega uglavnom sve kreće i gradi se dinamičkim pasusima, a taj vodeći riff uglavnom se redovito vraća nakon mnogih inverzija, solaža i eksperimentalnih zahvata s ponekim orijentalnim medikamentima. No, ono što ga drastično odvaja od kurentne svjetske scene u koju se bez problema na račun vrlo originalnog, pa i unikatnog stila stila može uklopiti je čudno režavi, mahom čisti vokal s lirikom na perzijskom jeziku. Šteta što nisu priložili i tekstove da bi dojam bio kompletan, ovako se samo može nagađati po naslovima pjesama što se to možebitno nalazi u njima; reklo bi se suživot s prirodom, larve ("Pileh" - "پیله"), neke 'igre' ("Namayeshnameh" - "نمایشنامه"), maska za bal ("Balmasque"), pa neka možda i blaga kritika ("Markh" - "مارکه"), samoća ("Tanahei" - "تنهی"), prevara ("Farib" - "فریب"), snovi ("Khaab" - "خواب")…



Kažem, mnogima će ispočetka biti vrlo čudan vokalni način Nime koji varira od snenih, takoreći dream-pop/ britpop intonacija posežući u dugačke samoglasnike s iznenadnim grčevitim growlovima i režanjima, netipičnim za metal, ali opet vrlo unikatnim izrazom spajajući revijalni šlih folklornog nasljeđa sa žanrovskim odrednicama protežući impresivne glasovne oktave. Prva polovica albuma ima sve te navedene stilske odlike s posezanjem u kombinacije od Metallice do Dream Theater, a to je više nego dobar kolaž, da bi se pronašlo i nenadane lagane akustike prošarane violončelom ("Farib"), te psihodelije u snenom singlu "Khaab" kojim je album i najavljen miksanjem balade s doom/ dark-wave primjesama. Tu još treba spomenuti i ranije singlove "Bimari" (2019) i "Zaman" (2018) u kojima odvaljuju pošteno impregniranu snagu na komercijalno primamljivoj razini.

Svaki obožavatelj metala zainteresiran što se to zbiva na sceni srednje Azije i Bliskog istoka trebao bi barem poslušati ovaj vrlo neobičan i zanimljiv album.

Naslovi: 1.Tanpasin (intro), 2.Pileh, 3.Drouzhan, 4.Namayeshnameh, 5.Aveinaak, 6.Balmasque, 7.Markh, 8.Tanhaei, 9.Farib, 10.Bimari, 11.Khaab, 12.Zaman

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/08/2021