Listu najboljih albuma koje sam preslušavao u 2016. godini podijelit ću u šest tematskih cjelina, gdje se svaka sastoji od tri albuma: albumi iz 2016. godine koji nisu iz 2016. godine
albumi starih junaka koji su se vratili u stilu
albumi s otoka
najbolje od najboljeg
albumi ruralnog izričaja
albumi starih junaka koji nikad nisu razočarali
Za početak ove godišnje liste izdvojio sam tri najbolja albuma 2016. godine koji nisu iz 2016. godine. Ovi albumi su ljuta 2015. godina, ali ja sam ih zamijetio u 2016. Mišljenja sam da bi ovo trebala biti redovna kategorija svih godišnjih listi?
Asaf Avidan - Gold Shadow
Falseto Asafa Avidana sigurno ste čuli, čak i ako vam ime ovog Izraelca ne znači ništa. Njegova Reckoning Song pred koju godinu bila je globalni hit u elektro obradi nekog europskog DJ-a, niste mogli od nje pobjeći u bilo kojoj birtiji koja u krug vrti boutique music. Nemojte da vas taj iritantan pjesmuljak zavara, Asaf je veliki kantautor. Na prošlogodišnjem albumu ogolio je produkciju te napisao Labirinth Song, najbolju pjesmu Leonarda Cohena koju nije napisao Leonard Cohen. Uvodna Over My Head skladno bi se uklopila u četrdeset godina star Dylanov Blonde To Blonde. Iako je u prvom planu njegov vokal, na kojeg nećete ostati ravnodušni, pozitivno ili negativno, album je uživanje i za audiofile.
Quiet Hollers - self-titled
Tamo negdje 2000. godine dosta sam napora uložio da nabavim album engleskog benda imena Cousteau. Iz današnje perspektive to je bilo romantično doba prije nego je muzika postala široko dostupna na internetu. I danas mi taj dragi CD stoji u svom papirnatom omotu na polici, još uvijek ga ponekad poslušam, da bi se svaki put iznova začudio kako to da ti dečki nisu napravili značajniju karijeru. Nakon tog sjajnog debuta izdali su mislim još jedan album pa negdje u tišini nestali. Sjetio sam se Cousteaua i njihovog (ne)uspjeha kad sam pronašao ovaj album Quiet Hollersa, anonimnog benda iz Kentuckyja, benda kojeg još uvijek ni Wikipedia nije otkrila. Kao i spomenuti Cousteau, Quiet Hollers je iznimno pristupačan album, na prvo slušanje je primjetno da hitovi ispadaju jedan za drugim i čekaju da ih radio stanice zavrte.
Bill Ryder-Jones - West Kirby County Primary
West Kirby County Primary zvuči kao Pavement povratnički album kojeg Pavementi nisu snimili prilikom okupljanja 2012. godine. Izvrnute strukture pjesama, čudna rješenja, a opet ogoljen album koji na prvu daje taj dojam kao da je snimljen u spavaćoj sobi autora (i je, snimljen je u njegovoj spavaćoj sobi). Bill Ryder-Jones završio je u ovoj kategoriji jer mi je nedostajao treći album iz prethodne godine (izašao je u prosincu 2015. godine), mada bi se odlično uklopio i u niže obrađenu lo-fi kategoriju britanske scene ili u neku novu kategoriju samostalnih albuma koje su snimili bivši članovi pomalo zaboravljenih bendova, zajedno sa sjajnim albumom Kevina Morbyja. Bill Ryder-Jones je bivši član i gitarista originalne postave engleskih The Coral, koje je Inmusic ove godine izvukao iz naftalina.
Iduća tema su albumi starih junaka od kojih možda i nisam toliko puno očekivao, kad ono oni oduševiše.
BJ Barham - Rockingham
Album koji sam vjerojatno i najviše vrtio zadnjih par mjeseci, a prišao sam mu s rezervom nakon relativnog razočaranja sličnim samostalnim izletima Pattersona Hooda, Mikea Cooleya ili Craiga Finna prethodnih godina. Da budem edukativan, BJ je frontmen i tekstopisac American Aquariuma, velikog benda koji se nazvao po stihu Wilco pjesme. Ovaj album osobnijih i polaganijih pjesama BJ Barham snimio je pod svojim imenom, vjerojatno smatrajući da se takav repertoar ne uklapa u American Aquarium pjesmaricu.
Naziv benda American Aquarium je i podsjetnik koliko je Wilco nekada bilo kultno ime na američkoj sceni. Ovogodišnji album Wilca, karikaturnog imena Schmilco, također spada u ovu kategoriju povratnika nakon razočaranja s prošlim Star Wars uratkom. Schmilco zvuči muzički jednostavno i pastoralno, ali nije nimalo jednostavan za razumijevanje te na onaj dobar stari Wilco način traži opetovana preslušavanja gdje svaki put u nekom drugom momentu pomislite da ste ga u potpunosti ulovili. Ali niste. I nikada nećete.
Drive By Truckers - American band
Patterson Hood se preselio u Portland pa pati za svojim jugom i Alabamom, Mike Cooley je bijesan na trumpovsku Ameriku, rezultat je najbolji Truckers album u ovom desetljeću, nakon brzo zaboravljenog English Oceans albuma iz 2014. godine.
Robert Ellis - self-titled
Prošli Ellisov album bio mi je prenapadno uronjen u mekani nashvilleski country, ali na ovogodišnjem to ne iritira u većoj mjeri, odnosno Ellis je napisao sjajan album samozatajnih hitova kojima ni ispeglana zabavnjačka produkcija ne može nauditi.
Britansku scenu, ovdje izdvojenu u posebnu kategoriju, već dobro desetljeće prati glas kako više nisu u stanju snimiti uzbudljivi album. Ali u lo-fi produkciji, daleko od publiciteta, ipak izlaze intrigantni albumi.
King Creosote - Astronaut meets Appleman
Škotski trubadur unjkava glasa ima iza sebe više od četrdeset albuma koje izbacuje kao na traci, često i po više njih godišnje. Počeo sam ga pratiti prije par godina kad je prvi put u dugogodišnjoj karijeri došao do naslovnica s albumom Diamond Mine, kolaboracijom s guruom elektronike Jonom Hopkinsom.
Astronaut meets Appleman, drugi album Škota u 2016. godini, pravi je dragulj folka i prva preporuka svakome tko želi zaroniti u nepregledni opus Kinga Creosotea.
Gruff Rhys - Set Fire to the Stars
Lutanja Gruffa Rhysa nisu jednostavna za pratiti, zadnjih godina njegovi radovi uvijek su neki oblik istraživanja velškog identiteta. Prošli mjesec izašli soundtrack za film Set Fire to the Stars koji ekranizira američki izlet oca velškog pjesništva Dylana Thomasa te zvuči kao jazz album u izvedbi Gruffa Rhysa. Dakle klasični jazz elementi su tu, instrumenti, swing ritam, sinkopacija iste melodije kroz više pjesama, ali sve uvrnuto na način karakterističan Gruffu Rhysu, kao da ste dali jazz bendu iz pedesetih godina da svira krautrock. Najpristupačniji album samostalne Gruff Rhys karijere.
Dan Michelson and The Coastguards - Memory
Dan Michelson sigurno je uporište engleske scene, što iznova dokazuje sa svakim novim albumom. Snimljen minimalistički u stilu American recordings Johnnyja Casha, s baritonom Dana Michelsona koji iz prvog plana vodi album i upada u nadmetanje s klavirom pratećeg benda The Coastguards. Ovo je najbolji "Nick Cave" album u godini kad je i Nick Cave snimio sličan uradak.
Kategorija najbolji albumi godine, bez neke posebne tematske poveznice između ova tri albuma:
Kevin Morby - Singing Saw
Najbolji "Bob Dylan" album godine. Na prvo slušanje album je malo čudan, vokal pomaknut u odnosu na melodiju, ali kada ga jednom uhvatite onda Singing Saw ostaje bez slabe točke. Neočekivano remek djelo bivšeg basiste pomalo nebitnih folk rockera Woods.
Modern Baseball - Holy Ghost
Njihov colleague rock na ovom albumu postao je ozbiljniji, tekstovi više nisu o Facebooku nego o osobnim demonima dvojice autora. U izboru albuma američke scene koja se ne libi odvrnuti gitarska pojačala stavit ću Modern Baseball ispred opet odličnog Dinosaur Jr. albuma.
Karl Blau - Introducing Karl Blau
Bard iz Seattlea ima iza sebe dvoznamenkasti broj albuma, ali moram priznati da sam za njega čuo tek ove godine kad je izbacio ovaj album obrada country klasika. Koliko god "album country klasika" zvučalo nezanimljivo, rezultat je iznenađujuće ispao sam vrh albuma godine, i to ne samo meni. Falling Rain je hipnotički hit godine, u stilu najboljih radova War On Drugs. Nemojte Karla Blaua po sadržaju ovog albuma i po mojoj pratećoj fotografiji s End Of The Road festivala odmah smještati u country ladicu, ovo što radi najbliže je upravo spomenutoj philadelphijskoj sceni na čelu s Kurt Vileom. Iz prve ruke mogu potvrditi da raskošne aranžmane sa studijske snimke Karl Blau u potpunosti ponovi i uživo.
Kategorija ruralnog zvuka američke prerije i Appalachiana. The Fellice Brothers vratili su se svom polazištu i snimili album usporediv s ranim radovima, ali ispred njih izdvojio bi ove sjajne albume:
Joe Purdy - Who will be next
Album s puno politike u kojem Joe iz brvnare negdje u brdima Appalachiana pokazuje kako se može sve jasno objasniti samo uz pratnju svoje gitare. U ovoj kategoriji teško mi je bilo odabrati samo tri albuma pa moram barem spomenuti još Williama Tylera, bivšeg Lambchop gitarista, i njegov instrumentalni album Modern Country.
The Pines - Above the Prairie
Umjesto opisa izvadit ću jednu stvar s albuma pa nju uparite s nazivom albuma i grafikom naslovnice koja prikazuje staru brvnaru u sred prerije.
Grant Lee Phillips - The Narrows
Grant Lee Phillips, bard čije porijeklo vuče od američkih Indijanaca, preselio se iz Californije u Nashville te tamo snimio The Narrows. Nashville je i mjesto prikladnije zvuku kojeg snima nakon raspada velikih Grant Lee Buffalo. Grant Lee Phillips je jedan od šest imena s ove liste koje sam uspio vidjeti uživo ove godine. Solidan postotak ako uzmemo u obzir da nitko od njih nije došao do Zagreba, koji se zadnjih par godina malo po malo vraća se u koncertno sivilo istoka Europe. Dojam mi je da sve manje meni interesantnog dolazi do nas, čak i kad prolaze ovim krajevima, poput Avidana u Ljubljani ili Grant Lee Phillipsa koji je nastupio u Grazu. To što sam odgledao toliko koncerata s godišnje liste albuma je svakako i uzročno povezano, odnosno neki od tih albuma ne bi bili ovdje na listi da nije bilo koncerta, bilo da sam se na koncertu oduševio pa nakon toga vrtio album ili u pripremi za koncert zavolio album. Tako sam proljetos detaljnije ušao u samostalne radove Grant Lee Phillipsa, kao priprema za njegov berlinski koncert, te se pitao zašto sam ga ignorirao cijelo desetljeće.
Za kraj, evo i kategorije stare garda, ovoga puta ona koja nikada ne razočara.
Teenage Fanclub - Here
Pridružujem se sveprisutnim pohvalama ovogodišnjeg albuma "britanskog benda koji je najbolje ostario". U ovu kategoriju svakako spada i sjajan album Lucinde Williams, The Ghosts of Highway 20, tematski smještan u Louisianu i uronjen više u blues nego prethodni njeni radovi. S godinu dana odmaka izgleda mi The Ghosts of Highway 20 kao njen najkompletniji album u zadnjih 18 godina, iako mi je isto izgledalo i za njenih zadnjih par uradaka.
The Wedding Present - Going, Going
David Gedge je svašta umiješao u ovaj album, u uvodnih desetak minuta albuma izgleda kao da je bend odsvirao fragmente Godspeeda, Sigur Rosa i Dead Can Dance. Usprkos tome, album ne zvuči pretenciozno, barem ne meni, nego kao dobrodošlo proširenje prepoznatljivog Wedding Present zvuka.
Band of Horses - Why Are You Ok
Iako su daleko od staža kojeg u nogama nose preostala imena iz ove kategorije, ono što povezuje Band of Horses s njima je konstantna kvalitete diskografije te način na koji novi album zvuči svježe i dostojno godišnje liste, a ne kao hod po utabanoj stazi.