Da je kojim slučajem neki medijski djelatnik 1985. godine predvidio Peppersima "Grammy", milijunske tiraže i naklonost domaćica, zagarantirao bi vlastitu propast, izgon s medija etiketom "ne vraćaj se nikad". Naime, tada su RHCP u svojim začecima željni proboja i slave bili sve samo ne band svijetle budućnosti. 1985. nastupili su na "Rockpalastu" kao predgrupa uoči nastupa Chris Rea. Nekih 40-50 tisuća ljudi okupilo se na stadionu da oduševljeno promatra onovremenog hitmakera. Bila je to publika srednjestrujaškog opredjeljenja kojoj je plafon urnebesa bio Rod Stewart i Dire Straits. Prvih nekoliko minuta sa zanimanjem su promatrali RHCP, no kada su shvatili da su suviše bučni, prgavi, agresivni, šašavi, a k tome i Ameri, malo tko je mogao probaviti njihov nastup. No, kada su završili i svi očekivali Reu, Peppersi su se vratili na stage i to potpuno goli s čarapom na spolovilu. Bio je to atak na moral konzervativnih Njemaca, a jadni Chris nakon ovakve uvertire nije mogao sakriti gađenje i uzdrmani ponos. Godine koje su slijedile potpuno su razdvojile publiku RHCP-a: njih se obožavala ili s gnušanjem mrzilo. Na omotu albuma "Abbey Road" prelaze zebru u stilu Beatlesa, ali potpuno goli, spotovi su im perverzni, tekstovi puni ironije i napada na tradiciju, a u rijetkim novinskim napisima uglavnom ignorirani kao zadrti prljavi punk-funk h/c rapperi za adolescentnu populaciju i kojekakve šarlatane. Unatoč angažiranja niza vrsnih glazbenika i producenata (Andy Gill, George Clinton, Michael Beinhorn), te potencijalnim hit-singlovima i Fleovim glumačkim rolama, band je sustavno bivao udaljavan s medija zbog kontraverznih nastupa, problema s drogom, različitih ekscesa i općeg "šašavog" dojma kojim su zračili. No, kada je 1991. angažiran Rick Rubin i objavljen "Blood, Sugar, Sex, Magic", a band se stabilizirao u divljanju na razinu kaosa kao općeprihvatljive zabave, stvari se u mnogočemu mijenjaju. Vrte se spotovi na MTV, postaju poznati širom svijeta, te ih prihvaća nova publika koja je zagrizla u grunge, metal, crossover i sve što se nudi pod nazivnikom "alternativno". Međutim, oni nikad nisu bili alter-orijentirani u glazbenom izrazu poput Jane's Addiction, Fugazi ili Primus s kojima postoji niz bliskih sličnosti, već je taj nazivnik proizašao iz njihovog dojma koji su ostavljali na publiku.

Desetak godina vjerni funku, albumom "One Hot Minute" (1995.) najavljuju promjene u zvuku - funk je prisutan u svega nekoliko naslova, rap prepušta ulogu pjevanju, a kompozicije se grade na instrumentalizaciji koja na trenutke prisjeti čak i na Nirvanu, Zappu i Steely Dan (pogotovo skladba "Walkabout"), te se pojavljuje potpuno nov pristup ka zahtjevnijim aranžmanima ("One big mob"), dok se ludilo i mahnitost pretvara u samokontrolu izražavanja. Bio je to odličan rad koji je najavio da valja očekivati nova rješenja, premda tako nije mislila i publika. Album je komercijalno podbacio, a osim "Aeroplane", rijetko se s njega ponešto i emitiralo.
Četiri godine pauze omogućile su bandu da stane na loptu i generalno okrene igru prema komercijalnom uspjehu.

"Californication" je bila zbirka od petnaest songova u kojima su prepleli sav komercijalni potencijal stečen radom, saznanjima i iskustvom prethodnih albuma tako da je objavljeno čak pet hit-singlova. Glazba je postala odmjerena, tražene su standardne rock-forme i dobila se melodija koja lako ulazi u uho. Odnos brzih i laganih tema je podjednak, a žar sumanutog izraza jedva je primjetan u ponekom kraćem izletu ka vokalnoj ili instrumentalističkoj eskapadi. Nastavak odličnog kompozitorskog pomaka s "One Hot Minute" je izostao, tako da je "Californication" samo jedan običan komercijalni rock-album koji su mogli potpisati Pearl Jam, Smashing Pumpkins, pa čak i Lenny Krawitz.

Izuzev nekoliko svjetlijih trenutaka koji se mogu mjeriti sekundama, ovo je ipak razočaranje bez obzira na milijunsku nakladu.
Najnoviji RHCP rad "By The Way" je skroz drugačije lice sastava koji je iskrio ekscesima, neotesanošću i divljanjem. Ovo je mirni rock-styling namijenjen učiteljicama, domaćicama, vozačima autobusa, pogodno za javnu difuziju uoči nevažne nogometne utakmice, za caffe barove, restorane, za ljubitelje srednje struje od Rod Stewarta i Dire Straitsa do Chris Rea i Tony Braxton. Rock i funk su ustupili mjesto zakonima pop-tržišta, ispeglanoj i čistoj produkciji gdje se jasno naziru studijski zahvati; melodije su vedre, lagane, vesele poskočice u stilu onoga što su godinama isporučivali Paul McCartney, Fleetwood Mac ili Phil Collins. Teme su neobavezne, usputne poput naziva albuma, namijenjene "easy listening" orijentaciji. Mnoštvo pratećih višeglasja, pojava klavira, gudačkih aranžmana, latino primjesa, revijalne glazbe i različitih smjesa srednjestrujaškog formata definitivno govore o tome kako su Peppersi utjelovljenje američkog sna i da im se živo fućka što će se o njima govoriti kao o pop-bandu nalik na Inxs ili Eurythmics. DISKOGRAFIJA

The Red Hot Chili Peppers (Enigma/EMI America) 1984
Freaky Styley (Enigma/EMI America) 1985
The Uplift Mofo Party Plan (EMI Manhattan) 1987
The Abbey Road E.P. EP (EMI Manhattan) 1988
Mother's Milk (EMI) 1989 + 1990
Blood Sugar Sex Magik (Warner Bros.) 1991
What Hits!? (EMI) 1992
Out in L.A. (EMI) 1994
One Hot Minute (Warner Bros.) 1995
Californication (Warner Bros.) 1999
By The Way (WEA) 2002

horvi // 25/11/2003