Članovi: Duane Denison, Mac McNeilly, David Wm.Sims, David Yow, Brendon Murphy

Žanr: noise-rock, indie-rock, alternativa, blues

Utjecaji: The Beatles, Led Zeppelin, Sex Pistols, The Birthday Party, Pere Ubu, David Thomas, Sonic Youth, Fugazi, Nomeansno, Dead Kennedys, The Velvet Underground, Lou Reed, Scratch Acid, Jane's Addiction, Rapeman, Big Black, Butthole Surfers, The Stooges, Gang Of Four, Pixies, Black Flag, Blue Oyster Cult, Ramones

Utjecali na: Fudge Tunnel, Sexa, Regoč, Ministry, Helmet, Bastro, Circus Lupus, Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Why Stakla, Killdozer, Slint, Gaunt, Zona Industriale, Fancy Lazy, Mule, Mamojebac, Girls Against Boys, P.J.Harvey, Rage Against The Machine, Laufer, The Jon Spencer Blues Explosion, Shellac, Cop Shoot Cop, Don Caballero, Gone Bald, Why stakla, Running Party, Neurotische Keruzo, Brujači, Nemesis, Thurston Moore, Penthouse, Rye Coalition, Standford Prison Experiment, Peach Pit, Bulog, Brassneck, Nemeš, Very Expensive Porno Movie, Puder, Random, Projekt=Projekt, Cog, Glasshoper, Mad Cow, Gaston, Kacot, Karpis, Sicbay, Rujan, Uzrujan, At The Drive-In, Štirje pravi dedci, Melt Banana, Amen, The Mars Volta THE JESUS LIZARD - Pure EP (1988, Touch & Go)

U povijesti rock glazbe na prste se mogu izbrojiti izvođači koji su sa neznatnim tiražima naveli svoje slušatelje da se posvete stvaranju glazbe. Prvi takav slučaj bio je kultni sastav The Velvet Underground koji je svoj prvi album prodao u jedva tisuću primjeraka, no gotovo je potvrđeno da je svaki drugi kupac nakon toga poželio osnovati vlastiti rock band nakon čega su niknuli The Flamin' Groovies, The Stooges, MC5, Can, Hawkwind, Faust, Neu, New York Dolls, Ramones, Blondie, Television, Talking Heads, Television… Drugi i treći poznati slučaj je priča o dva također značajna sastava - Joy Division i Gang Of Four koji su s vrlo bijednim tiražom svojih debi albuma poveli za sobom ogromnu hrpu sljedbenika (The Fall, Siouxie And The Banshees, P.I.L., Magazine, Simple Minds, Scars, The Skids, The Zones, XTC, Joe Jackson, U2…), a treći sličan primjer su The Jesus Lizard čije su naklade ovog EP-ija (i narednog albuma "Head") bile jedva nešto veće od dvije tisuće komada.
Sastav je osnovan 1988. na pepelu nekoliko neuspješnih, ali znamenitih američkih alternativnih rock bandova. (Samo ime uzeto je po nazivu guštera koji može hodati po vodi.) Iz legendarne proto-noise formacije Scratch Acid pristigli su pjevač (i povremeni basist) David Yow i basist David William Sims koji je imao i kratkotrajnu avanturu surađujući u projektu Steve Albinija Rapeman, dok gitarist Duane Denison prije dolaska u ovaj sastav nije imao nikakav aranžman kao rock gitarist, već je svoje iskustvo kovao u jazz vodama pri čemu se usavršio do konciznih detalja i pojedinosti studirajući na glazbenoj jazz akademiji. Ovaj trio na temelju svih svojih iskustava 1988. snima svoj prvi rad "Pure" uz pomoć ritam mašine na kojem je prikazana temeljna škola zasnovana na radovima Albinijevog sastava Big Black. Ogoljena struktura glazbe koju čine samo četiri elementa - bas, vokal, gitara i ritam mašina postala je idealnim prototipom za gradnju novog glazbenog idioma - noise rocka kojeg su ranijih godina "glancali" uz Albinija još Butthole Surfers, Cows, Sonic Youth, Arsenal, 86, Phantom 309, Dinosaur Jr., navedeni Scratch Acid i još neki, manje bitni izvođači u američkom undergroundu. Ovaj EP traje jedva petnaestak minuta i sadrži samo pet kompozicija u kojima su date naznake budućeg smjera The Jesus Lizard. Radi se o industrijskom produktu - spoju tehnologije zasnovane na zvuku ritam mašine koja ih je u dobroj mjeri sputavala, no ipak su uspjeli da istaknu sve svoje velike vrline upravo zahvaljujući konciznom kompozitorskom radu. Sva četiri elementa su podjednako dominantna i zvuče istovremeno odvojeno i odlično uklopljene u cjelinu - Denisonova gitara nesmiljeno šara različite kombinacije i tehnički zahtjevne dionice koje svoje korijene imaju upravo u jazzu, bas je u svojstvu ritmičkog elementa koji linearno prati ritam mašinu, dok je poseban pečat dala osebujna Yowova interpretacija bizarnih priča. Mnogi su već ovdje primijetili da je njegovo vokalno umijeće vrlo blisko Davidu Thomasu (Pere Ubu) i Nick Caveu, a i on sam će to kasnije potvrditi. "Blockbuster", "Bloody Mary", "Rabid pigs" i "Starlet" su brzi rock brojevi u stilu Big Black, dok je posljednji "Happy bunny goes fluff-fluff along" eksperimentalni instrumentalni komad koji priziva duh radova Pere Ubu, mehaničke minimalističke buke Lou Reedovog albuma "Metal Music Machine" i ambijentalne avangardne elektronike raznih kraut-rock sastava. THE JESUS LIZARD - Head (1989, Touch & Go)

Debi EP "Pure" dospio je jedino do kritike i vrlo rijetkih fanova tadašnje noise i alternativne američke rock glazbe, pa stoga sastav odlučuje da pojača svoj naboj na nastupe uživo dovođenjem stalnog bubnjara. Pronašli su vrlo pitomog momka Matt "Mac" McNeillya koji je prethodno prašio u znamenitim sastavima 86 i Phantom 309 i svoju glazbu razrađuju na daleko zahtjevniji teritorij rock glazbe nego što li im je to bilo moguće s ritam mašinom. Dolaskom bubnjara, zvuk The Jesus Lizard dobiva punoću izraza i homogenost nesmiljenih živih nastupa koji su obuhvaćali različite perverzne eskapade Davida Yowa. Album je u produkciji Steve Albinija podario sastavu prepoznatljiv pečat - čvrsti i na momente brutalno naglašen rock zvuk, opaki blues i energiju, te mnoge distorzirane finese koje će kasnije mnogim izvođačima poslužiti za temeljni uzorak vlastitog rada. To se posebno ogleda u nizu kompozicija, od uvodne "One evening", preko religiozno opakih "S.D.B.J.", "My own urine", "7 vs.8", preko izuzetno fine "Pastoral" do završne prijetnje "Killer McHann" s kojom završava album. Ritmovi su izuzetno rascjepkani poput starinskih blues obrazaca, na nekim mjestima linearno oblikovani u skladu s basom i gitarom, dok se u nekim kompozicijama pribjegava strogoj školskoj shemi iskorištavanja forme rock ritmova koji su izvezeni osebujnom svirkom gitare koja isprepliće mnoge teritorije - od jazza, klasičnih rock riffova, ambijentalne glazbe, lajt-motiva, do hladno proračunate eksperimentalne kombinatorike. Interesantno je da Denison izbjegava standardne klišeje gitarskih solo dionica koje u stvari pretvara u inovantne repetativne motive koje koristi tijekom same pjesme, što je vrlo blisko radu Andy Gilla u Gang Of Four. THE JESUS LIZARD - Goat (1990, Touch & Go)

Ovim albumom band je uspio izaći iz skromnih tržišnih okvira u kojima je prodao jedva 2-3 tisuće primjeraka svoja dva prva izdanja. Zahvaljujući kritičarima koji su podržavali rad The Jesus Lizard i mnogim studentskim radio postajama, band dolazi po prvi puta na nezavisne top ljestvice i stvara mnogobrojnu publiku. Na ovome albumu uočila se jedna prepoznatljiva osobina u radu sastava - sva izdanja u naslovu imaju samo jednu riječ, a gotovo svi tekstovi su pomračeni, bolesni i puni nevjerojatnih bizarnosti. Album sadrži 9 kompozicija koje su ravnomjerno održale punoću izraza u kojem je sve uočljivija jazz naobrazba Denisona koji u niz skladbi koristi poznate sekvence koje mahom zvuče kao da su izašle iz filmova o James Bondu, Batmanu ili Manchinijevih filmskih tema, te njegovi gitarski motivi postaju zajedno s Yowovim vokalom zaštitni znak banda. Denisonova svirka je strogo odmjerena, prošarana brojnim frazama koje isprepliću atmosferske udare i žestoke riffove, te pod svaku cijenu pokušava izbjeći solo dionice. Yow je jednom prilikom izjavio da je Denisonova gitara najčešće u funkciji koja je najsličnija tretmanu Jimmy Pagea iz Led Zeppelin, samo s tom razlikom što on ne svira solo dionice dugačke po nekoliko minuta kako bi mu ostavio prostora da za vrijeme koncerta svršava s curama. Snažne rock kompozicije "Then comes Dudley", "Mouth breather", "South mouth", "Lady shoes" predstavljaju izrazitu mješavinu psihotičnog ludila The Birthday Party i različitih utjecaja rock'n'roll povijesti gdje je dozvoljeno jedino Yowu da vokalno improvizira skvičanje, ciktanje, stenjanje, vikanje, krkljanje, bolno jaukanje… Na albumu se pojavio i prvi izraziti hit "Nub" koji provlači sumanuti energični žar The Stooges sa plesnim i relativno ravnomjernim rock ritmom, te žestokim slide gitarskim dionicama. Za istu je snimljen i video spot koji se vrtio i na MTV, no kompozicija nije dosegla niti najmanju stepenicu hita ili barem poluhita. Repetativno blues ludilo prikazano je u bolesnoj "Seasick", a emotivni opaki naboj u relativno ritmički mekšim "Monkey trick" i "Karips". Album završava smirena "Rodeo & Joliet". Budući da je njihov tiraž naglo porastao na nekih 30-40 tisuća kopija, to je širom otvorilo vrata bandu da postane jednim od vodećih imena američkog undergrounda. Koncerti su se pretvorili u svojevrsni performanse gdje je sviračka ekipa uglavnom statično održavala koncizni glazbeni materijal, a Yow je vodio glavnu riječ odašiljanjem raznovrsnih i mučnih vizualnih ekshibicija koje je uključivalo bacanje u publiku, svlačenje i pokazivanje genitalija. Zbog njegove bizarnosti mnogi rock magazini su im počeli posvećivati punu pažnju, te je tako otkriveno da je Yow neko vrijeme nakon raspada Scratch Acid proveo na psihijatriji gdje se liječio od pretjerane agresivnosti. Početkom 1991. po prvi puta odlaze i na Evropsku turneju koja je obuhvaćala uglavnom malene i neugledne klubove koji su primali nekoliko stotina posjetitelja, te su tom prilikom 17. ožujka nastupili i u zagrebačkoj "Jabuci". Ova turneja proširila je njihov značaj i utjecaj po Evropi gdje su stekli malo, ali vrlo vjerno sljedbeništvo. THE JESUS LIZARD - Liar (1992, Touch & Go)

Ponovno u istoj ekipi, s istim producentom, band snima svoj najbolji album do tada i po mišljenjima mnogih glazbenih kritičara svoj najvažniji i najkreativniji rad u karijeri. "Liar" je zbirka od 10 novih bolesnih prizora koji su saželi gotovo sve bitne i ključne momente rock historije - od korijenskih rock'n'roll i rockabilly sintagma, garažnih opskurnih početaka koje prolazi svaki rock sastav, psihodeličnih elemenata, punk bijesa, energije, žestokih hard/heavy dionica, bučno naglašenih riffova, tekstova punih vlastitih preokupacija na račun ljudskih zabluda, predrasuda, različitih tumačenja Biblije… Ovdje je sažeta mala povijest mnogih stilova - od Chuck Berrya, The Beatles i The Rolling Stones, preko MC5, The Stooges i Sex Pistols sve do tadašnje crne i morbidne kronike strahovitih užasnih dnevnika koje su u to vrijeme ispisivali The Young Gods i Nick Cave. Album je komponiran tako da svaka kompozicija predstavlja priču za sebe i valja mu pokloniti posebnu pažnju prilikom razmatranja, te ne postoji kao u slučaju prethodnika "Goat" da se pojedine skladbe mogu izdvojiti zasebno. Svi ovdje prisutni naslovi su jedinstvena remek djela koja su nastala u okvirima klasične rock postave (bubanj, bas, vokal i gitara) - od prve "Boilermaker" do posljednje "Dancing naked ladies" (koja je objavljena kao singl) izmjenjuju se osebujni tekstovi, snažne i moćne gitarske režave tutnjave, valjajući stroj za mljevenje strelovitog ritma i nevjerojatan Yowov vokal koji je propušten kroz različite filtere (bilo produkcijske ili improvizirane). U naslovu "Puss" gostuje Kurt Cobain (Nirvana), tako da se zvuk The Jesus Lizard približio i populaciji tada vrlo popularnog grungea, no on je istovremeno zadržao sve svoje originalne osobine pokazujući da je njihov stil jedinstven konglomerat koji spaja buku, melodiju, dvoglasna pjevanja, harmonične bas linije i jednostavan rock ritam. Nakon ovog albuma počinju nicati mnogi slični albumi koji su kao svoj osnovni temelj sadržavali opus The Jesus Lizard - Therapy, P.J.Harvey, Cop Shoot Cop, Ministry, Steel Pole Bath Tub, Fudge Tunnel, Helmet, Girls Against Boys, Mule…

THE JESUS LIZARD - Lash EP (1993, Touch & Go)

Predah između dva albuma sastav je iskoristio za objavljivanje petnaestominutnog ep-ija sa 6 kompozicija od kojih su 4 snimljene uživo, a dvije su nove. Skladbe "Glamorous" i "Deaf as a bat" nastavljaju dobro poznatu tradiciju spajanja gitarskih bučnih dionica s reskim Yowovim vokalom, ova druga je odličan kratki plesni rock komad koji djeluje poput savršeno zamaskiranog rockabillya. Kompozicije uživo - "Lady shoes", "Killer McHann", "Bloody Mary" i "Monkey trick" nisu doživjele nikakve bitne aranžmanske promjene, već one prikazuju Lizarde kao nevjerojatno koncizan rock sastav koji detaljno preslika ono što je zapisao na studijskim ostvarenjima. Čak i Yowov vokal djeluje kao da je uzet sa snimljenih matrica, a jedini atmosferski prikaz uživo jest pljesak publike. Sjajno, odlično i nadasve virtuozno ostvarenje koje su neki kritičari uvrštavali i u najbolje rock radove 1993. THE JESUS LIZARD - Show (1994, Touch & Go)

Prvi i jedini album uživo ovog sastava snimljen je 19. prosinca 1993. u glasovitom klubu CBGB u New Yorku, a sadrži 12 pomno odabranih kompozicija s njihovih prethodnih radova i tri nove skladbe "Mistle toe", neočekivano laganu "Elegy" i resku "Fly on the wall" koje će se pronaći na narednom albumu. Koncert otvaraju sa "Glamorous", a nastavljaju s "Deaf as a bath", te su ovdje prisutne još i "Killer McHann", "Bloody Mary" i "Monkey trick" koje su prethodno bile u istim verzijama objavljene na ep-iju "Lash". Intenzitet koncertnog naboja umješno se parira s uravnoteženim odnosom brzih i "laganijih" kompozicija, a sam Yow se između koncertnih brojeva svađa s vrlo nezainteresiranom publikom koja je te večeri žudno očekivala dolazak na binu engleskih punk veterana The Damned i po reakcijama u kojima je bilo tek nekoliko blijedo upućenih aplauza svi su samo čekali da se The Jesus Lizard makne s pozornice. No, i premda ih je status predgrupe doslovno sabio u mišju rupu pred njujorškom punk publikom, band je savršeno odigrao svoj program u trajanju od 45 minuta. Uz navedene kompozicije, ovdje su nanizani briljantno i koncizno izbrušeni materijali - "Nub", "Dancing naked ladies", "Boilermaker", "Puss", "Gladiator" i "Wheelchair epidemic" (prethodno objavljen kao b-strana singla "Dancing naked ladies"). Ovaj album dokumentarno prikazuje izuzetno moćnu koncertnu snagu sastava koji je i dalje neprestano čamio u samom undergroundu.

THE JESUS LIZARD - Down (1994, Touch & Go)

Ovaj album je prilikom izlaska (30. kolovoz, 1994.) protumačen kao popističan noise, premda će vrijeme pokazati neko sasvim drugo lice, lice koje odgovara jednom od najboljih rock- bandova tog vremena. Sumnjiv "teret" popa odnosi se prvenstveno na mekšu produkciju od njihovih prethodnih radova. Premda je album producirao Steve Albini, ovaj put mu je bila dodijeljena samo tehnička strana posla, dok su boje zvuka, intenzitet, naboj i ostali zvučni parametri kreirali sami članovi banda. Ploča ne donosi nikakva nova iznenađenja, ali ni razočarenja, ona je samo slijed u nizu fenomenalnih i neponovljivih albuma u kojima vladaju snažni ritmovi, perfektna gitara, disciplinirana glazba, neurotični dramatični vokal i olovna atmosfera puna tužnih, mračnih i sumornih emocija. Opaki rock- blues- noise (naslovi "Mistle toe", "Countless backs of sad losers", "Queen for a day", "Din"), nekoliko dramatičnijih laganijih tema ("The associate", "Elegy"), jedan instrumental ("Low rider") i nekoliko tipičnih The Jesus Lizard standarda ("Fly on the wall", "Destroy before reading", "50c", "Horse") čine ovaj briljantni album jedinstvenom cjelinom. Na nekim mjestima Lizardi su po prvi puta naglasili spremnost ka novim glazbenim zahvatima i eksperimentima zbog same želje ka razvoju vlastitog zvuka tako da se po prvi puta koristi pripomoć klavijatura, neke gitarske dionice pokazuju sasvim drugačiji Denisonov interes, a i Yow pjeva (i mumlja) daleko čišće i razgovjetnije. Posljednja kompozicija "The best parts" je stoga otvorila novo poglavlje u kojem je glavno težište na komercijalnom efektu s razmjerno jednostavnijim glazbenim rješenjem (jednostavna bas melodija, razgovijetan vokal i pristupačni gitarski riffovi), no osim fanova malo tko da je to i primijetio.



THE JESUS LIZARD - Shot (1996, Capitol)

Iznenadni prelazak iz Touch & Go tvrtke u kojoj su snimili sva svoja dotadašnja izdanja, te potpisivanje ugovora s uglednim Capitol Records izazvalo je brojne polemike u rock medijima o mogućim komercijalnim parametrima koji bi se eventualno mogli očekivati u ovakvoj prilici. U ovom trenutku mnogi kritičari su prognozirali mekani Lizard, otprilike nastavak laganijih i atmosferičnijih tema s albuma "Down", no stvari su krenule u sasvim drukčijem toku. Dotadašnji uski okviri koje je band imao na Touch & Go, a svodili su se na potpunu autorsku slobodu i samoinicijativno organiziranje turneja i koncerata, pri čemu je jedini zadatak tvrtke bio distribucija njihovih materijala, dok su stvari u novoj sredini poprimile daleko kvalitetniju poslovnu razinu. Sve je ostalo isto - sastav je i dalje imao potpunu slobodu glede imagea, kompozicija i glazbe, a jedino se promijenio sustav rada - sada im je firma organizirala koncerte i turneje, plaćala sve troškove u vezi snimanja albuma i vršila daleko veću distribuciju po cijelom svijetu što je sastavu omogućilo i daleko kvalitetniji rad.
Kao što nikada njihovi albumi nisu premašivali veći termin od četrdesetak minuta, tako nisu niti upali u trend cd-formata u kojem su gotovo svi izvođači početkom devedesetih počeli snimati dugačke albume od sat vremena i više ispunjavajući ga bespotrebnim otpadcima samo da bi popunili nekakav imaginarni milje. Ovaj album se stoga gotovo na identičan način poigrava s ustaljenom metodom sastava koji i dalje formira opake kompozicije zasnovane na svim od prije poznatim načelima - teški ritmični udarci, kotrljanje huktajućeg valjka koji melje sve pred sobom, žestoki gitarski riffovi, te mučni i bolni tekstovi otpjevani siktavim vokalom. Jedina novina jest prekid suradnje sa Steve Albinijem o kojem su se Denison i Yow izjasnili da jednostavno više ne žele surađivati zbog mnogih osobnih razloga. Kao novi producent izabran je Garth Richardson koji praktički ništa novo nije promijenio u njihovome zvuku budući da su kompozicije i dalje ostale u poznatim okvirima. Uvodna "Thumper", te "Thumbscrews" djeluju kao industrial rock pri čemu bubnjevi hipnotički funkcioniraju poput ritam mašine. U samoj strukturi glazbe vidljive su neke jasne promijene, primjerice naslov "Blue shot", "Skull of a German" sadrže uobičajeni rock kontekst - početak - pjevani dio - refren - kulminacija, što je do tada u njihovome radu bilo rasplinuto na atmosferski dio kompozicije. Yowov vokal je postao gotovo potpuno razumljiv pri čemu se potrudio da sve dionice pjeva na drhtav i hrapav način. Također se povremeno pribjeglo kombinaciji žestoko - lagano (atmosferično), što je njihovome izrazu pridodalo novi zvučni efekt. Sve kompozicije su ostale i dalje prilično kratke (3-4 minute), jezgrovite i sadržajne, tako da su bilo kakve pomisli oko uplovljavanja u nekakve komercijalne vode sasvim nepotrebne. Ima i finih atmosferskih elegija ("Good riddance", "Therphination") koje su ispletene od melodijske bas linije i lepršavih gitarskih ambijenata s obiljem miksanih prostornih vokala, kao rođene za prototip novog gothic rock stila kojeg će nekoliko godina kasnije prezentirati finski Him ili izvođači tipa The Strokes, The White Strippes, Black Rebel Motorcycle Club, Evanescence, The Rasmus... No, to nikako ne znači da su potonji preuzeli njihove utjecaje budući da im se sama glazba u korijenu zasniva na posve drugačijem nasljeđu. Od starih shema ovdje su prisutne kompozicije "More beautiful than barbie" (s puno cinizma), te "Inamorata" koja povezuje njihove početne radove s novom sredinom u kojem se band našao, a prisutna je i nadogradnja laganijih tema s albuma "Down" u jasnoj blues kompoziciji "Too bad about the fire" gdje se po prvi puta u njihovome zvuku pojavljuju jazz dionice. "Churl" i "Now then" čak zalaze i u vrlo zahtjevno područje gdje se kombinira s riffovima i iznimno profinjenom rock strukturom koja je samo njima svojstvena. Ne treba niti spominjati da su sve pjesme izuzetno plesne, nabrušene i vrlo pogodne za emitiranje u rock klubovima, no to ne znači da su one postale i prihvatljive.
Ovime albumom band je definitivno dosegnuo svoj kreativni vrh približivši se ka populaciji znamenitih rock izvođača koji su spojili čisti underground s finom kompozicijskom strukturom (poput Pere Ubu, The Fall, Talking Heads ili Fugazi). THE JESUS LIZARD - Blue (1998, Capitol)

Šesti studijski album grupe donio je i nova uzbuđenja koja su se rapidno mijenjala s albuma na album. Ovdje se band sasvim jasno profilirao u svojem osebujnom gitarskom stilu. Prisustvo producenta Andy Gilla (Gang Of Four) donijelo je i niz sitnih režavih gitarskih epiteta u zvuk, a sama pozadina postaje daleko bogatija (klavijature i povremeni šumovi). Yowov vokal je propušten kroz različite filtere, tako da na nekim momentima ima prizvuk "prežvakane trake", gitare su puno bogatije, strahovito atmosferski producirane, te premda su uglavnom orijentirane na riffove, u svojoj pozadini imaju veliko prisustvo psihodeličnih detalja koji su do tada u njihovome zvuku bili marginalizirani. Album sadrži nevjerojatnu kompoziciju "Eucalyptus" koja se potpuno razlikuje od svih njihovih radova, to je djelo koje u sebi provlači bogate harme klavijatura, arapskih samplova, funky basova, baš kao da su spojeni svi najbolji plesni momenti Talking Heads, Japan, Can, Holger Czukaya i Gang Of Four u jednu cjelinu. Osim toga, to je i njihova najduža kompozicija u karijeri (traje 6 minuta) i slobodno se može priključiti žanru kraut-rocka i starog new wavea s početka osamdesetih godina. Inače, materijal na albumu je otprilike vrlo sličan prethodnom albumu "Shot", pa kompozicije osim dinamičnih referenci (riffovi, naglašeni ritmovi, jasan vokal) prizivaju u sjećanje i dio velikog bijesa i energije s početka karijere. Odlični brojevi "I can learn", "Horse doctor man", "A tale of two woman", "And then the rain", "Postcoital glow" sadrže sve otprije poznate epitete, "Cold water" ima bijesni punk naboj Fugazi (poput njihove skladbe "Public witness program"), "Until it stopped to die", "Soft damage" i "Happy snakes" su plesni brojevi koje bi poželio svaki brit-pop izvođač, a prepliću se i određene konotacije s ostavštinom post-punk nasljeđa (Gang Of Four, Siouxie And The Banshees, Joy Division, P.I.L.). Neočekivani završetak albuma čini kompozicija "Needles for teeth" koja je prvi pravi komercijalni rad sastava, izniman plesni rock broj s naglašenim gitarskim riffom (poput "Wild thing" The Troggs) i vrlo zavodljivim jednostavnim gotovo house ritmom. Nevjerojatno je da ovakva kompozicija nije objavljena kao singl, što je velika šteta jer bi band sasvim moguće dobio podršku ogromnog dijela publike koja je u to vrijeme preferirala Blur, Pulp i uglavnom mnoge britanske izvođače.

I nakon ovako ponovno odličnog albuma, te turneje po Europi u jesen 1998. godine, u ljeto 1999. objavljeno je da se ovaj znameniti rock kvartet raspao što su jedino primijetili njihovi fanovi. Tek poneki novinski članak u glazbenim magazinima objavio je ovu vijest, no malo tko se detaljnije posvetio analizi njihove karijere budući da je koncem 20.stoljeća noise-rock kakvog su tijekom desetogodišnje karijere prezentirali The Jesus Lizard već odavno izgubio svoju aktualnost i pretvorio se u niz različitih pod žanrova i subkulturnih glazbenih strujanja. David Yow je kupio kuću dvadesetak kilometara od Chicaga gdje živi sa ženom i porodicom, slobodno vrijeme provodi uz kompjuter i obožava kućne životinje, te se tek 2006. ponovno aktivno bavi pjevanjem u triju Qui iz L.A., Duane Denison se povukao u mirni život svirajući jazz i komponira glazbu za film, teatar i kazalište. 2004. godine objavio je album "Arecuerda" s projekt-bandom Dazzling Killmeng.

horvi // 02/12/2007