Trebali ste već čuti za njega. Kad sam prvi put napisao redakdva, za Adijo pamet, bilo nas je na koncertu u Ljubljani 6 iz Hrvatske. Ja sam propustio prvi njegov ljubljanski koncert i na drugom sam morao biti, samo zato što sam čuo "Silky" (ej: pussy stink, but so does marijouana!, eeej!!), i zato što sam vjerovao Moniki na riječ. Onda je bio i drugi, u skroz drugom filmu, pa mi bilo super. I sad ga opet moram pogledat i neću propustit, samo zato što su najavili da je - usporio. Da je ovaj zadnji album "Aphrodisiac", puno više funky detroit soul obojan, a i da mu počinje evropska turneja baš u ovim krajevima. A i zato što sam se u međuvremenu navukao na Crne Soul Majstore i otkrio čarobnjake kakav je King Coleman i …da ne davim previše o svojim razlozima.

Koncertna sezona počinje odlično, jedna od poslastica za sve ljubitelje garage r'n'r zvukova je za koji dan u KSETu, a vi vidite: Iggy i ja dolazimo iz Vinkovaca pokloniti se. Za uvod u priču o Andre Williamsu svaki tekst mora imati prve, Mr.Rhythm dane, kad je snimao klasičan r'n'b repertoar, ubacujući prava mala underground remek-djela kao što su nezaobilazni bizarni "Bacon Fat" ili prljavoperverzni rap "Jailbait", a o kojima možete naći u rubrici Cramps podosta panegirika. Lux neizostavno navodi baš te razloge za svoju Born Bad opredijeljenost.
Nije baš ni sve tako bilo underground. Zapravo, možda ste čuli jednu od njegovih krasnih sexy minijatura "Shake a Tail Feather" ako ništa a ono na soundtracku Blues Brothers. Njegovi detroitski dani bili su upotpunjeni noćnim druženjima sa Tamla Motown velikanima kao Ike Turner ili Stevie Wonder, a neki od snimaka bili su i producentski potpisani Andreovim imenom (jedan album Tine Turner bio je vođen njegovom i Ikeovom producentskom rukom). Danas je nabavljiva odlična kompilacija uradaka iz tog vremena, pod nazivom "Detroit soul", u nekoliko podjednako kvalitetnih nastavaka, na kojima su pjesme u kojima je na ovaj ili onaj način sudjelovao Andre (poslušajte samo "Caddilac Jack" ili originalnu verziju "Mustang Sally" Sir Mack Ricea).

I nakon ludih 60-ih, ulazi u još luđe 70-te sa nezgodnim navikama da troši novac na derivate opijuma, nekako je i logično da u 80-te uđe kao prosjak, doslovno kupeći hranu i ostatke po ulicama i ispod mostova Chicaga pristajući na poniženja kao što je posuđivanje svog prekrasnog dubokog baritona za jeftine porniće. Priča dobiva tužan ton, sve je ličilo na još jednu priču o nestanku talentiranog momka sa scene. Naravno, neki od njih uspiju dobiti drugu priliku…
Kad te sretne gitarist opskurnog garage banda The Gories i ponudi ti snimanje "povratničkog albuma", nekako je logično da ćeš pokušati, pa šta bude. Okupivši kremu garage undergrounda u Detroitu, okačivši etiketu omiljenog Cramps autora (tada vrlo fancy Jon Spencer ga je navodio kao svog uzora i pristao mu pomoći na snimanju) - sve je izgledalo puno ljepše. A ispalo je više nego odlično: "Fat back&Corn Liquer" u 1996. prolaze ne previše zapaženo, ali koncerti se prepričavaju i brzinom svjetlosti Andre postaje vrlo tražen, uzima odličan bend The Sadies i s njima promovira meni najdraži njegov album, "Silky". Zahvaljujući Moniki dolazi i u Ljubljanu. I taj koncert se tamo prepričava i danas, jedan od najuzbudljivijih i najboljih provoda ikad u tom gradu. Uzimajući ga kao svog Djeda, Spencer i ostali ga promoviraju u pravu zvijezdu, dajući mu pažnju koju on i zaslužuje. Pojavljuje se i na satelitskim TV, njegov album "Black Godfather" prodaje se u pristojnom broju primjeraka i prije objavljivanja. Opet posjećuje Ljubljanu i sada s kanadskim bendom The Strap priređuje vrući show u KUD France Prešern, jedan od zabavnijih kojima sam imao sreću biti svjedokom. A Andre se u svemu tome dobro snalazi. Prelazi na židovsku vjeru, potpisuje prilično unosne ugovore i sređuje si život. Dobio je drugu priliku i objeručke ju prihvatio. On to zna, on ima sve predispozicije i definitivno zaslužuje. Sve. Albumi "Bait and Switch" ili "Red Dirt", malo više tradicionalniji od prethodnika, polako ga postavljaju na mjesto s kojega je otišao nakon razlaza sa Ikeom Turnerom. Neka, Andre je jedan stariji čovjek, ušao je u 70.godinu i red je da pokaže svoju viziju koncerta, kako jedan Gospodin Ritam to radi. Zabavno&iskreno. Na zadnjoj turneji koju sam gledao s njim su bili The Green Hornet, Nizozemci. Prvi put sa Evropljanima pored sebe, Andre je definitivno shvatio gdje mu je dobro i prilagodio se tome. Hornet su solidan bend sa zanimljivim farfisa-orguljama i kao i prethodnici odlično se snalaze sa Andreom na stageu. Ovaj put sve su pjesme imale taj blagi soul prizvuk, naravno, zbog orgulja i sve skupa je pogodovalo onom usporavanju sa zadnjeg albuma. Nisu svirali ni jednu bržu stvar, a i nakon svake malo življe stvari, Andre je malo više pričao, uzimajući zrak za ono što slijedi. Hm, previše spominjem to usporavanje, kao neki razočarani speed freak, ali NEMOJTE POMISLIT NI SEKUNDE DA ĆE VAM BITI DOSADNO!, njegovi koncerti su savršena zabava za sve vas koji volite rock'n'roll, sve ono što je od početka trebao biti i zbog čega su mladi ljudi počeli skladati trominutne ode seksu, hrani i brzim autima. Andre Williams i njegova pratnja ovaj put, Marshall Brothers, ne dolaze radi brze zarade, oni će svoj 2iposatni repertoar kvalitetno natopiti znojem i ja nemam nekih mudrih&efektnih riječi kojima bi zaključio ovaj najiskreniji poziv da 01.10. budete u KSETu, Zagreb.

Soul brother in heaven&hell:

tonisaric // 26/09/2006