Prvo je bio veliki kumst pronaći knjižnicu August Cesarec koja se nalazi 'negdje' na Kvaternikovom trgu s adresom Šubićeva 40/2. Uz malo muvesanja po zagrebačkom placu koji slovi kao drugi-treći po rejtingu u metropoli, pronađe se u glavnoj zgradi tik do onih štandova, čevapdžinica, bircuza i prisilno nazvanih mondenih butika na 2. katu jako lijepo uređen prostor knjižnice koja je prije bila odmah 'iza ćoška' u Maksimirskoj ulici no.13. Matej je stigao s vlakom iz Ljubljane upravo na vrijeme koje se može poželiti za svaku promociju ili koncert - oko 18h, te je još uspio dati i intervju kolegici s 3. programa radio Zagreba koja ga je slučajno upoznala na jednom književnom susretu. Dobar dojam se uvijek širi daleko, makar koliko god da je Matej naizgled 'tih' i jako miran umjetnik.
Ja sam se o Mateju unazad dvije-tri godine napisao uistinu mnogo, kao primjerice o Aleksandru Cepušu ili o Franciju Blaškoviću, no mnogo sam saznao iz ove književne večeri koju je spojio i s glazbenim opusom. Prije svega, evo, nisam znao da je ovaj umjetnik u ranom djetinjstvu obolio od cerebralne paralize, doktori su mu predviđali jako težak život glede nekih vitalnih funkcija (primjerice sposobnosti artikuliranog govora i pokreta), ali osim njegovog zamuckivanja koje mu je normalno usklađeno i tek djelomice nešto, ma gotovo nezamjetljivo usporenije, nema niti jedan drugi nedostatak. Intelektualno je vrlo jaka ličnost, načitana i naslušana, uvijek spremna i na radikalnosti ako su potrebne, ima simpatičnu dozu odmjerenosti i nikad ne potencira svu svoju snagu, već traži da se ono 'prešutno' sazna iz same spoznaje. Tek u nekoliko navrata se poslužio uličnim riječnikom, a inače barata s vrlo visokim standardom leksika i bez problema govori i razumije hrvatski jezik.

Uz pratnju moderatorice Maje koja je prilično detaljno izložila srž i bit njegove kreativne biografije, te kroz razgovor koji je povremeno presjecan s nekoliko Matejovih friških kompozicija, predstavljen je najnoviji roman "Poplava", naravno u izdanju KUD Lema iz Ljubljane. Roman je, dakako pisan na slovenskom jeziku kojeg je Matej reprezentirao kao autobiografsko djelo stacionirano u doba njegovog djetinjstva u Celju, 1990. godine u vrijeme velike poplave. Radnja se odvija u nekoliko kriznih dana kada se rijeka Savinja razlijala i nanesla velike štete ljudima i društvenim infrastrukturama. Kaže, oni su tada bili vrlo sretni kao srednjoškolci jer čitavih mjesec dana nisu morali pohađati nastavu, međutim, danas s otklonom od dvadeset i tri godine, inspiracija na taj događaj potaknula mu je neke nove aspekte, one sudbonosne. Zajedno s poplavom koja je bila u doba raspada bivše države, otplovili su i neki njegovi životni putevi. Nastavio se školovati u Ljubljani diplomirajući književnost na Filozofskom fakultetu s posve neuobičajenom temom - prijevodom stihova nekih znamenitih rock glazbenika na slovenski jezik, u međuvremenu su mu umrli roditelji i danas se u svome gradu praktički osjeća kao stranac. Nestala je ona bivša država koju je tek počeo upijati kao tinejdžer slušajući bendove ex-Yu (naveo je Terezu Kesoviju, Ivu Robića, Riblju čorbu, Atomsko sklonište, Balaševića, Buldožer i Pankrte), sve ono što pamti danas gotovo više i da ne postoji, pa je u roman uveo neke likove, te ih po običaju zametnuo u različite vremenske kontekste. Više o romanu kada ga pročitam, a tamo negdje nakon Nove godine 2014. trebao bi izaći i istoimeni, recimo, odokativno soundtrack album kakvi su naprimjer bili sjajni "Balada za bencinsko s sirom" i "Trio Karaul: Plašč" ili znatno slabiji glazbeno-literarni koncept "Gora stipe".
Od glazbenih komada Matej nas je počastio sa upravo novim 'soundtrack' komadima "Kaj mi pomaga napitnina", "Gos misli na Hegela", te s još nekim najnovijim kompozicijama, a interesantno je da se prilikom glavne pjesme "Van Halen" nije mogao sjetiti teksta, pa je prvo izveo "Škržatova pesem (Song of the Cicadas)" (s albuma "Deževje nima besed", 2010, Slušaj najglasnije), koja je u originalu objavljena uz vokalnu pratnju Oto Pestnera, a onda se prisjetio tih novih stihova i nastavio kao medley. Moglo se iz redova publike čuti 'sjetio se', a i sam Matej je klimnuo glavom, da, sjetio sam se... Pjesma je vrlo mračna, no tipičan legato manir bez ijedne gitarističke egzibicije kakvu on zna napraviti na svojim puno boljim albumima bio je vrlo miran, dostojanstven i knjiški pristojan, čak i previše 'umiven' doprinos literarnoj prezentaciji romana.



Zna Matej to i zaružiti i zaurlati, album još nije objavljen zbog nekih tehničkih poteškoća u štampanju omota cd-a ukratko nam predočivši da je riječ o klasičnom kantautorskom izdanju na kome se poigrao s mogućnostima gitare i syntha kojeg je odsvirala njegova supruga Lenka. Biti će u svakome slučaju uzbudljivo prvo pročitati roman, pa poslušati album.

Matej se pokazao kao divan, prijatan i nimalo pretenciozan umjetnik otvoreno kazavši da je svjesno otišao u alternativu koja mu daje puno više mogućnosti izbora za izražavanje bez ikakvih marketinških trikova. Ne trebam niti spominjati, a možda i moram, on je 'naš' čovjek-umjetnik generacije. Ovaj njegov 'gaf' je spontan i normalan, te ga baš izvlačim iz cijelog konteksta nekih jako dobro odsviranih i otpjevanih pjesama; umije se izvući iz vlastitih pogrešaka, nenapadan je i ne opterećuje, a kad sjebe stvar, tvrdokoran je hardcoreaš i alternativac koji se toga nimalo ne stidi. Zna što mu je na pameti i što želi reći.

Druga je stvar što novije generacije ne razumiju slovenski isto kao i makedonski ili bilo koji drugi slavenski jezik. Ljudi koji su prevodili neke njegove pjesme koje će uskoro biti objavljene u jednom sasvim drugačijem izdanju, priznali su ovom prilikom da su jako puno muka imali s onime s čime valjda svaki stanovnik bivše ex-Yu ne bi imao problema: nepoznavanjem slavenskog jezika koji je praktički univerzalan i arhaično jako sličan. Generacije odgojene u fobiji prema komunističkom, uglavnom slavenskom načelu, zavoljeti će germanske i romanske jezike, a zaboraviti na svoje prave korijene i baš mi je bilo volje za čuti kad je Matej u jednoj svojoj pjesmi spomenuo britof kad je pjevao o svome pokojnom ocu i materi kako će audijencija reagirati. Nikako. Uopće nisu znali značenje. Čak im niti Matej to nije dao do znanja jer je mislio da tu riječ znaju svi. U pravu je, tko ne zna, neka pokuša saznati. Moguće da se mnogo toga u ovome romanu nalazi pohranjeno u britofu, nečega jako vrijednog, za njega, a vrijeme će pokazati možda i za većinu regionalne populacije.

horvi // 18/12/2013