Završetak JAZZG festivala u nedjelju 4.XI obilježiti će koncert vremešnog multiinstrumentalista Ornette Colemana (77 godina) i njegovog kvinteta u kome se nalaze čak tri kontrabasista. Sudeći po njegovom lošem zdravlju i kolapsu kojeg je nedavno doživio na pozornici Bonnaroo, ovo će biti možda i jedina prilika da ugostimo ovu veliku zvijezdu free-jazza. Ulaznice se mogu nabaviti samo u Aquarius CD Shopu KLASIKA & JAZZ, Varšavska 11 po cijeni 250 kn (parter), te 200 kn (tribine lijevo i desno).

Kao i uvijek, biografiju je pripremio Dražen Vrdoljak .

ORNETTE COLEMAN QUINTET
Ornette Coleman, alt saksofon, truba i violina
Tony Falanga, kontrabas
Al MacDowell, kontrabas
Chris Agovino, kontrabas
Denardo Coleman, bubnjevi

Ornette Coleman (1930.), jedini živući glazbenik među autentičnim inovatorima jazza (Louis Armstrong, Charlie Parker, Miles Davis, John Coltrane…), dobio je u prvoj polovici 2007. Pulitzerovu nagradu za glazbu i Grammy za životno djelo. No nisu to samo priznanja Colemanovu minulom radu: Pulitzer mu je pripao za album "Sound Grammar" (2006.) koji je magazin Down Beat u nedavnom izboru kritičara proglasio jazz pločom godine, a njezina autora najboljim jazz izvođačem i alt saksofonistom.

Skladatelj, saksofonist, violinist i trubač čije se ime najčešće povezuje s pojmom "free jazz", Ornette Coleman rođen je u Fort Worthu gdje je započeo s rhythm-and-bluesom. Prvi angažmani izvan Texasa odveli su ga krajem 40-ih u New Orleans (u kojemu prihvaća alt saksofon), zatim se vratio u Fort Worth te nakon dvije godine preselio u Los Angeles gdje svira s grupom R&B gitarista Pee Wee Craytona i izaziva prve nesporazume sa slušateljima i kolegama zbog radikalnog pristupa improvizaciji i harmonijskoj progresiji pod utjecajem teorijskih spoznaja iz literature koju je proučavao. Odlučan u namjeri da afirmira svoje ideje, Coleman u pretežno nesklonom okruženju ipak pronalazi nekoliko istomišljenika kao što su trubač Don Cherry, bubnjar Billy Higgins i basist Don Payne koji ga upoznaje s kolegom po instrumentu Redom Mitchellom na čiju inicijativu dolazi u kontakt s etiketom Contemporary. Za nju snima prve diskografske manifeste pod znakovitim nazivima "Something Else!!! The Music of Ornette Coleman" (1958.) i "Tomorrow Is the Question" (1959.) kojima pokazuje koliko je njegov glazbeni koncept već tada bio zreo.

Na nekoliko snimki drugog albuma svira Percy Heath, basist Modern Jazz Quarteta čiji se klavirist John Lewis također zainteresirao za Colemanovu glazbu i pomogao mu u nizu ključnih trenutaka. Osim što na njegovo inzistiranje pohađa Lenox School of Jazz u Massachusettsu, Coleman zahvaljujući Lewisu započinje suradnju s diskografskom kućom Atlantic koje se rezultati ubrajaju u povijesna postignuća avangarde jazza, počevši od prvog izdanja "The Shape of Jazz To Come" (1959.). Coleman na njemu koristi stalni kvartet s Higginsom, Cherryjem i kontabasistom Charliejem Hadenom kojega je upoznao u Los Angelesu dok je u Hillcrest Clubu nastupao s pijanistom Paulom Bleyem. Ista postava u listopadu 1959. objavljuje LP "Change of the Century" te, ponovno posredstvom Johna Lewisa, mjesec dana kasnije započinje dvotjedni angažman u njujorškom klubu Five Spot.

Oslobođen svih konvencija modernog jazza, Ornette Coleman u New Yorku izaziva istovremeno entuzijastičke i kontroverzne reakcije zbog kojih su njegovi koncerti u Five Spotu postali temom dana i prerasli u višemjesečnu seriju. Popraćeni albumom "Free Jazz/A Collective Improvisation" (1960.) s dvostrukim kvartetom (Eric Dolphy, Freddie Hubbard, Ed Blackwell, Scott LaFaro), koji se smatra najvažnijim utjecajem na nadolazeću generaciju slobodoumnih jazz glazbenika, oni su nedvosmisleno upozorili ako ne na drastičnu glazbenu "promjenu stoljeća", a ono na jazzističku smjenu desetljeća.

Colemanov ugovor s Atlanticom istekao je u proljeće 1961. (sve snimke za tu etiketu objavljene su na box setu "Beauty Is A Rare Thing: The Complete Atlantic Recordings"), a njegov kvartet potkraj te godine postaj trio (David Izenzon, bas, Charles Moffett, bubnjevi). Kombinacija niza okolnosti - nedostatka angažmana kad su se smirile prve strasti, procjene da su ga diskografi iskoristili, problema s vođenjem sastava, prijepora kritike - pridonijela je Colemanovoj odluci da se na dvije godine povuče sa scene, tijekom kojeg se razdoblja posvetio usavršavanju trube i violine. Koncertni album iz njujorškog Town Halla u prosincu 1962. ostat će jedino njegovo izdanje u sljedećih nekoliko sezona.

Nastupi u Village Vanguardu u siječnju 1965. označili su povratak koncertnim aktivnostima, no europska publika pokazuje znatno više zanimanja za njegov rad pa Coleman u drugoj polovici godine svira u Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Skandinaviji, odakle dolaze albumi "At the Golden Circle, Vol. 1 & 2" iz istoimenog kluba u Stockholmu. Objavila ih je tvrtka Blue Note za koju 1966. izdaje LP "The Empty Foxhole" i na njemu predstavlja novog bubnjara, tada desetgodišnjeg sina Denarda. Premda su mnogi taj potez smatrali preuranjenim, Denardo se razvio u respektabilnog glazbenika i jednoga od najpouzdanijih očevih suradnika. "New York Is Now" (1968.) najavljuje još jednog bliskog suradnika, Deweyja Redmana na tenor saksofonu, koji će do 1972. ostati u Colemanovu kvartetu čiji su članovi naizmjenice bili Cherry, Higgins, Blackwell i Haden.

Novo poglavlje karijere Ornettea Colemana počinje prvim nastupom na Newport jazz festivalu (1971.), na kojemu je sljedeće godine javno praizveo orkestralno djelo "Skies of America". Snimljeno u travnju 1972. u Parizu s Londonskim simfonijskim orkestrom, ono je značajno po tome što skreće pozornost na Colemanovu "harmolodijsku" teoriju čiji naziv naglašava jednaku važnost melodije, harmonije i ritma. Coleman je, u drukčijem glazbenom kontekstu, nastavlja razvijati pod okriljem free funk grupe Prime Time. Njezin prvi album "Dancing in Your Head" (1975.) sadrži varijaciju teme "The Good Life" sa "Skies of America" te terenske snimke s ansamblom Master Musicians of Jajouka što ga je Coleman 1972. upoznao prilikom prve posjete Maroku. Kao električna fuzija rocka, funka i kolektivne improvizacije, Prime Time u raznim inkarnacijama (gitaristi Charlie Ellerbee i Bern Nix, basisti Jamaaladeen Tacuma i Al MacDowell, bubnjari Denardo Coleman, Calvin Weston i Ronald Shannon Jackson) više od deset godina ostaje središnjom točkom Colemanovih koncertnih i studijskih aktivnosti. Na tri snimke albuma "Virgin Beauty" (1988.) sastavu Prime Time pridružuje se Jerry Garcia, gitarist grupe Greatful Dead; 1985. Coleman prihvaća ponudu Pata Methenyja da surađuju na ploči "Song X" i popratnoj turneji.

Godine 1984. Ornette Coleman dobija priznanje Jazz Master vladine agencije National Endowment for the Arts (NEA), redateljica Shirley Clarke snima dokumentarni film "Ornette: Made In America", a 1987. na pozornici Weill Recital Halla (u okviru Carnegie Halla) upriličen je dvodnevni koncert Ornette Coleman Celebration. Kad je 1994. primio Genius Grant zaklade Mac Arthur, Coleman pokreće vlastitu produkciju Harmolodic (u distribuciji kompanije Verve) čija su ga dva CD-a "Hidden Man" i "Three Woman" (1996.) vratila akustičnom formatu s ritam sekcijom Denardo Coleman - Charnett Moffett (sin bubnjara Charlesa Moffetta) i klaviristicom Geri Allen. Kako bi podcrtao flert s instrumentom koji se inače rijetko čuo u njegovu okruženju, Coleman iste godine objavljuje koncertne snimke dua s njemačkim klaviristom Joachimom Khunom "Live from Leipzig". Od početka novog milenija poklonici rocka mogli su ga zapaziti u manjim ulogama na albumima "Scar" (2001.) kantautora Joea Henryja i "The Raven" (2003.) Lou Reeda.

Također snimljen u Njemačkoj (Ludwigshafen, 14. listopada 2005.), nagrađivani "Sound Grammar" prvi je Colemanov album u deset godina, s kvartetom koji je debitirao u lipnju 2003. i u kojemu, osim Ornettea i sina Denarda, sviraju basisti Tony Falanga i Greg Cohen (Tom Waits, Masada Johna Zorna). Prema Colemanu, "gramatika zvuka u glazbi je ono što su slova u jeziku. Glazba je jezik zvukova koji preinačuje svaki čovjekov jezik".

Dražen Vrdoljak

horvi // 28/10/2007