Teksaški metalcoreaši bi očito morali nešto drastično mijenjati. Već više od deset godina nemaju hit, a stalno prangijaju s albuma na album kao da pripremaju bombetine. Mislim, ako je singl "Hell is empty" dosegao tek mršavi USA mainstream rock no. 19, a preostalih, čak 7 skinutih s ovog osmog albuma nisu ušli niti među top-50 kao što je ranije bio slučaj s njih cirka 15-ak, onda mnogo toga ne štima. Postava je konstantna već 15 godina, imali su ono zlatno doba četvrtog albuma "Challenger" (2014, USA no. 4) s 2-3 hita, ha-ha-ha, između ostalog i obradama Bruno Marsa "Grenade" i Stone Temple Pilots "Interstate love song", no ono što su pružali redovito je bila klišeizirana supstrakcija pop trendova u metalcoreu. Nedavno sam negdje pročitao zanimljiv članak da metalcore nije metal nego metalsko glumatanje u pop obrascu. Donekle se i slažem, zavisno koji su izvođači u pitanju, ali tu još uvijek žestoke gitare i hardcore tempovi dominiraju. Problem MMF je žustra želja da budu shvaćeni i percipirani, ovaj puta još više nego inače, postavivši prikladan lirski koncept o ljudskom licemjerju, 'maskama' koje ljudi nose kroz svakodnevan život i bore se u kolopletu medijskih manipulacija. Nimalo bezazleno kao inače do sada, to jest, zaista su si dali truda što je ugodno iznenađenje nekakvog prosvjetiteljstva s konstruktivnim opaskama. Jedna od najjačih stvari, otvarač "Chaotic" s teškim grooveom referira se na romantiku depresije s neumitnim klopkama da postaje ovisnost o kaosu i samozavaravanjem, naredna "Infection" slijedi solidno postavljenu fabulu razmatranja teških opservacija suvremenog društvenog svjetonazora, no nadalje iz pjesmu u pjesmu frontman Matty Mullins se sve više i dublje zakopava u slanju jednih te istih poanti što se doima da bend pokušavati igrati na sigurno - istraživanje frustracija koje su zapravo jako dobro poznata tjeskoba kod ljudi koji su prisiljeni biti 'shapeshifter' - podložni promjenama jedva se uopće i pokušavati pretvarati da takav stav ima opravdani razlog postojanja.



Razotkrivanje ljudskosti koja je često sakrivena je mučan fabuloški kontekst nagona da je 'uvijek najtamnije neposredno prije dolaska svjetla' u još jednom singlu "The other side", r'n'b baladi kakvu je trebao pripremiti naš predstavnik za Eurosong 2025. Marko Bošnjak, no zna se unaprijed da će proći katastrofalno i vjerojatno se neće plasirati s "Poison cake" u finale premda je takmičenje u zadnja 2-3 desetljeća prava LGBT zabava. Međutim, činjenica jest da ovaj bend još nije ukapirala ta zajednica, a kad shvati, bend možda više neće niti egzistirati jer mu mnogi predviđaju razlaz zbog komercijalne neuspješnosti zadnja 4 albuma.



Možda je ovo hvatanje zadnje slamke spasa s komponentom gašenja ljudske pristupačnosti, lažnih stavova i umjetnom inteligencijom, gotovo nesposobnom za emocijom simulirajući slučajnost sterilnog podražaja intenzivnim prikazima pjesama "Paralyzed" i himnične "Necessary evil" koje ne treba doživjeti s nevericom da bi se izazvalo iznenađenje. Mnogi će primjetiti da se ovdje radi i o prijevari i besmislenom stanju koje se zakuhta u ovom beživotnom otuđenju bljutavih kompenzacija. I tako iz pjesme u pjesmu, nema ovdje nekih velikih izazova, ovako će možda sljedbenik metalcorea s poantom Thompsona zvučati za 2 decenije. I to će biti novi hit rock i metal generacije koja neće znati za iskonske rock, metal i metalcore originale, ali tako to uvijek ide. Kad bi ovaj bend došao na EU turneju i posjetio Zagreb, vjerujem da bi našao gomilu publike.

Naslovi: 1.Chaotic, 2.Infection, 3.Overdose (feat. Christian Lindskog from Blindside), 4.Paralyzed, 5.Hell is empty, 6.Necessary evil, 7.The other side, 8.Shapeshifter, 9.Versus, 10.Love is war

Ocjena (1-10): 5,5

horvi // 14/04/2025