U vrijeme neposredno prije masovne upotrebe interneta u Hrvatskoj smo imali tek samo dva relevantna glazbena časopisa: Heroinu, novu i Nomad (Terapija.net je tek bila u skromnim začecima). U ovome drugome su, mislim da bješe jesen 1998. (ili proljeće 1999.?) toliko nahvalili band Karate iz Bostona najavivši njihov koncert u zagrebačkom KSET-u da sam jednostavno to morao vidjeti i poslušati makar ama baš ništa nisam znao o njima. Tada sam još živio u svome malom Đurđevcu, a kako sam radio na lokalnoj radio stanici, uzeo sam prenosni magnetofon težak cirka 15 kila i s vođom benda Geoff Farinom snimio interview. Lik je bio oduševljen, a k tome sam i kupio njihovu tada aktualnu LP ploču "The Bed is in the Ocean" (1998, Southern Records) da mi se skoro zahvaljivao jer nije očekivao da u nekoj njemu potpuno nepoznatoj istočno europskoj zemlji mogu prodati bilo kakav artikl. Čak se i zanimao za Hrvatsku jer je samo nešto površno znao o bivšoj Jugoslaviji misleći da je to dio SSSR-a. Još su jednom nastupili na istom mjestu, mislim da je bila 2005., a onda se nakon šestog albuma "Pocket" (2004, Southern Records) rasturili djelomice i zbog problema sa sluhom, no Farina nas je ponovno posjetio na Žednom Uhu www.terapija.net/koncert.asp?ID=9707 21/10/2010 u gitarskoj kolaboraciji sa Chris Brokawom iz Codeine održavši spontano melankoličan country-americana session. Ponekad se znam sjetiti tog prvog Karate nastupa u KSET-u kad mi je frend, tada student u Zagrebu zvao moju materu u Đurđevac jer se htio naći samnom da zaružimo i da se po običaju obločemo jer je tog dana namjeravao doći kući, no kako je saznao da sam u Zagrebu na nekakvom koncertu, nemereš vjerovati, tražio je što se te večeri dešava u metropoli jer je bilo još nekih događaja, shvatio je, pa da, Horvi ide na nekakav alternativan bend, a to može biti samo u KSET-u. I taman kad je koncert počeo, došao mi neki student što je radio na ulazu pitajući 'vi ste iz Đurđevca? Neki rođak vas traži'. Naravno, bio je to on, Zvone Slavica (nije mi rođak) koji me poslije prcao u mozak da mu je to bio najgori i najdosadniji koncert u životu. Shvaćam, potpisivao se kao Jim Morrisson, a glavni bend osim The Doors mu je bila Azra, te zanimacija totalnog uživljavanja u strip Alan Ford i takoreći je bio preteča onoga što se danas zove lumen za pub-kviz, Tko želi biti miljunaš i Potjera, samo mi nije jasno zašto se nikad nije kandidirao za tako nešto. Kasnije smo otišli kod njega i onda mi je ispekao mućkana jaja za rani doručak oko 2-3 h ujutro na Folki gdje sam nedugo kasnije, od 2004. živio.



Elem, imam dosta uspomena oko Karate i Geoff Farine, tog prvog nastupa kod nas, a i mog frenda koji me znao sustavno omalovažavati zbog emisije na Radio Đurđevcu i interviewa, te svih onih DJ tuluma po đurđevačkim bircuzima kada bih pustio ponešto s te LP ploče komentarima 'joj, to su oni tvoji dosadni bezveznjaci'. Kako god, da objasnim zašto mi se Karate dopao. U prvom redu zato jer Farina ima glas i stil Donald Fagena iz Steely Dan, meni jednog od 5-6 najboljih bendova svih vremena, a tek onda ide glazba koja je kod Karate u principu uvijek bila jako jednostavna: bas, bubanj i gitara, mahom legato s tek sitnim staccatima i solažama, ništa pretenciozno i apstraktno, uglavnom vrlo mirno i opuštajuće, mada je mnogima teško zamisliti relaciju sa Steely Dan, a baš sam neki dan dobio šamaronku od jednog glazbenika da su Donald Fagen i ekipa najdosadnji bend u povijesti rocka. Ništa nije nejasno: ovdje se na 35 povratničkih minuta razlaže prvi dio s jednostavnim post-hardcore pjesmama bez distorzije "Defendants", pa malo ode u žešći "Bleach the scene" uz tipično prepoznatljivi pristup 'manje je više', ali ima iznenađujuće energije za ovakav povratak nakon 2 decenije pauze. Osjećaj razigranosti je tu, ponešto drugačiji zbog njihove unikatne mješavine post-hardcore/ slowcore/ indie-rocka i povremenog bluesa s blagim jazzy, reggae i new-wave konotacijama poput pjesme "Three-dollar bill", a u tom aspektu se bavilo tek nekoliko izvođača, no svi su mahom odlazili u različitim smjerovima. Evo, unatoč naslovu, "Cannibals" ima optimizma dok je primjerice "Rattle the pipes" suprotno očekivanjima - samozatajna ironija što na sofisticiran način karikira život glazbenika na napornoj turneji. Po ovoj temi se može dokučiti zašto su prekinuli rad. Neke pjesme su kombinacija ovog, relativno friškog izdanja i onog starog odlazeći u tiši i melankoličan ambijent ("Liminal" i spora završnica "Silence, sound"), a u kompletu sažimajući, Farina ponovno ima one svoje uobičajene poetske skokove na nategnut način. Negdje zbori u prvom, a nekad u drugom licu jednine raščlanjivanjem međuljudskih odnosa između 'ja' i 'ti' kroz neuspješne relacije, optužbe i lamentacije, u nekima je pak usredotočen na monotoniju starenja pokušavajući naći smisao prateći ekstremnu napetost političke scene ulazeći u zgusnute apstrakcije i apsurde ostajući stalno priseban, baš kao što i naziv albuma kaže 'budi prikladan'. Pošteno je reći da nakon ovako dugačke pauze nije lako zadovoljiti očekivanja fanova. Neki vjerojatno žele onaj stari zvuk i stil, drugi pak da bi to trebala biti vještina iskustva stvaranja nečeg novog i avanturistički uzbudljivog. Ipak, ostaje činjenica da se nad ovim materijalom nadvija ona atmosfera ljubljenog Thin Lizzy kojeg su članovi svirali u punk bendovima bostonskog lučkog predgrađa za frendove uz country sentiment Bob Segera. Jeste, sve je to 'tu negdje' u usklađenoj produkciji koju je inicirala etiketa Numero Group 2023. ponovno objavivši čitav Karate katalog, a to i jest bio poziv za ovo okupljanje.

Naslovi: 1.Defendants, 2.Bleach the scene, 3.Cannibals, 4.Liminal, 5.Rattle the pipes, 6.Fall to grace, 7.Around the dial, 8.People ain't folk, 9.Three-dollar bill, 10.Silence, sound

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2024