Nakon dosadašnjih slowcore post-rockovskih i jazzy-karateovskih zvukova, Chris Brokaw i Geoff Farina, dva naveliko poznata glazbenika udružila su snage, ovaj puta u potpuno minimalističkom, ogoljenom izdanju, predstavljajući na ovoj europskoj turneji svoj zajednički album The Angel's Message To Me, izdan ranije ove godine, kao i nadolazeći album, The Boarder's Door, svoju drugu zajedničku suradnju. Koncert u &TD-u bio je dapače u toliko komornom aranžmanu, da se takvi rijetko viđaju i na programu glazbenog zavoda, s utišanim mobitelima, u mrklom mraku prohladne dvorane, samo s dva stolca ispred crne zavjese na pozornici.

No, kako je svaki koncert potpuno različito iskustvo od bilo kojeg prijašnjeg, ovo je bilo upravo ono što je doktor naručio, nakon dugog radnog dana - na pozornici dvije ugodne, samozatajne, čak i preskromne pojave, za glazbenike takvog kalibra i staža, i opuštajući zvuci njihovih akustičnih gitara. Svirku su započeli s nekoliko zajedničkih country i blues dueta na gitari, da bi zatim Brokaw najavio Farinin solo blok od nekih sedam, osam pjesama. Prva od njih, za koju na kraju nisam uspjela saznati kako se zove (znam samo da kaže "…walking into the woods…" ali saznat ću!), apsolutno me oduševila, što zbog melodije koja opija onako kao kad se opojni miris širi iz male bočice, što zbog nevjerojatne boje Geoffog glasa, kremastog kao vremešni viski - uz malo raskošniju produkciju sigurna sam da je ovo pravi hit u nastajanju dostojan trenutno najvećih indie pojava. Farina je objasnio da je većina pjesama iz tog solo bloka nastala za vrijeme njegovog boravka u Mainu, mjestu poznatom po najjarkije obojenom jesenskom lišću, gdje su zime ciče, a kolibe, kao što znamo, često prekrivene snijegom, gdje je još uvijek osjeća tradicija prvih doseljenika, a loza vrsnih tekstopisaca i dalje je jaka, a sve to prozire se kroz melodične i sjetne nove Farinine pjesme o ljubavi i nostalgiji, uz koje nas prolaze lagani žmarci, a savršeno pristaju večerima uz kamin.

Nakon toga, na pozornicu se vratio Brokaw i uslijedio je blok dueta, što vlastitog materijala, što minimalističkih obrada starih prijeratnih blues, ragtime i country pjesama i nekoliko Brokawovih solo izvedbi. No ne znam što se dogodilo (doduše ne baš mnogoljudnoj) publici koja je zamrla u tmini &TD-a. Možda je utonula u stolice i zakunjala, a možda je ljudima bilo neugodno pustiti glasa zbog takve svečane tišine koja je vladala dvoranom, čak kao da je i glazbenicima bilo neugodno kročiti pozornicom koliko je prigušeni ugođaj vladao. Vrlo fini, čak toliko fini i pristojni da je tu posebno do izražaja došao humor obojice gitarista koji su se već pred kraj koncerta počeli šaliti, kako na svoj tako i na naš račun, o tome kako smo najtiša publika pred kojom su ikada svirali i da mora da je to zato što smo jako kozmopolitski nastrojeni i profinjeni, pa su set završili s nekoliko čistokrvnih hill-billy poskočica u duhu irskih doseljenika na novi kontinent i pravog američkog countryja dubokog juga, valjda da nas malo prodrmaju i aktiviraju, jer kako im objasniti da smo inače, čak i u susjednim zemljama, poznati po bučnosti i veselju na koncertima.

Sve u svemu, pomalo neobičan koncert zbog atmosfere koja je vladala, jer ali koju su ipak na kraju ovi vrsni glazbenici izvukli na šalu i zabavu i uz odličnu glazbenu izvedbu od samog početka do kraja.

andrea // 28/10/2010