U proteklim desetljećima, od sedamdesetih naovamo sa skandinavskog poluotoka pristiglo je niz velikih imena pop glazbe (Abba, Roxette, A-Ha, Europe, Cardigans, Aqua…), no manje-više njihov značaj nikada nije izlazio izvan okvira uobičajene komercijalne scene. Uz neke rijetke iznimke u heavy metalu i punk h/c izrazu taj hladni dio Evrope praktički nikada nije dao nešto značajno u samoj rock sceni. Naravno, ukoliko se geografski taj teritorij proširi i na Island, onda se kao najznačajniji sveukupni doprinos skandinavaca u pop glazbi računaju sjajni albumi islandskih Sugarcubes i njihove pjevačice Bjork koja je netom nakon raspada grupe 1993. krenula u izuzetnu autorski uspješnu karijeru. Određena stagnacija skandinavaca tijekom druge polovice devedesetih prekinuli su novi izvođači na početku 21.milenija. prvo su se pojavili Hellacopters, pa Boomfunk MC's, Him, Royksop, pa Flunk i Kings Of Convenience, dok su s Islanda stigli Gus Gus i Sigur Ros. Slijed ovih izvođača nastavljaju The Hives koji su zahvaljujući kompilaciji "Your New Favourite Band" dosegli status iznimno popularnog punk-rock/pop sastava u Britaniji kojeg su i sami Britanci prihvatili kao jednog od najpopularnijih sastava 2002. dodijelivši im titulu najbolje odjevene rock grupe. Njihov album je vrlo brzo prodan u nekoliko stotina tisuća komada, te su time otvorili vrata i za nova skandinavska imena - Fince The Flaming Sideburns, švedski odlični Unisex, norveški pop-jazz-electro duet Beady Belle, te danski duet The Raveonettes čiji je mini album "Whip It On!" dobio vrlo visoke ocijene kod britanskih kritičara. Dugo očekivani treći album objavljen je u kasno proljeće 2004. kada je interes za retrospektivne stilove u rocku postao stvar svakodnevnice. Britanskom scenom u njezinom gornjem komercijalnom vrhu ubjedljivo su vladale dvije struje; jednu su predvodili Darkness, predstavnici starog i gotovo zaboravljenog glam-rocka sedamdesetih, a drugu novo škotsko iznenađenje Franz Ferdinand koji su oživjeli dance-rock osamdesetih s velikim primjesama new wavea i post-punka s kraja sedamdesetih. Uglavnom na konto ova dva izvođača u vrlo kratkom vremenu pojavilo se ogromno sljedbeništvo novih imena (Killers, The Thrills, Music, Snow Patrol, Kasabian, Futureheads, Concretes, Open, Modest Mouse, Secret Machines, Libertines, Peaches...) koja su iza sebe imala već po nekoliko izdanja, no tek tada je došla prava komercijalna ekspanzija, tako da je 2004. godina izgledala kao iz naftalina uzeta i izmiješana sa ostavštinom pepela kasnih šezdesetih, sedamdesetih i prve polovice osamdesetih.
U ovakvom iznenadnom i izuzetno povoljnom trenutku, drugi album "Tyrannosaurus Hives" naštelan je i tempiran kao prava bomba koja je odmah po izlasku odjeknula kao iznimno komercijalno čudo u koje je bio i uključen specifičan video spot za prvi singl "Walk idiot walk" u kojem je do izražaja došao njihov stilski image u bijelim odijelima koji se doimao poput šećernog arta u prostoriji omeđenoj crno-bijelim kvadratima. Spot je odmah objeručke prihvaćen na MTV, a neočekivano je prihvaćen i na VIVA tv koja ga je emitirala po nekoliko puta svakog dana, čime je samo potvrđen visoki rejting Hivesa za poimanje i važnost imagea u njihovom rock stavu.

Album je sastavljen od 12 kompozicija koje uglavnom variraju na relaciji brzo i još brže. Tako uvodna "Abra cadaver", te "No pun indendied", "See through head", "Missing link" i "Dead quote olympics" donose brzi garage punk-rock ritam, "Two timing touching and broken bones" nabrušenost ritma ranih Joy Division (Warszaw), singl "Walk idiot walk" specifičan troakordni obrazac The Stooges, dok su "A little more for little you", "B is for Brutos", "Diabolic scheme" nešto miksanijih ritmova bržih, odnosno lakših tonova, te se doimaju kao vješte kombinacije jednostavnih skladbi Stonesa te mnoštva blues-rock izvođača odprije tridesetak i više godina. Ne treba niti spominjati da je za razliku od svih njihovih uzora od kojih su uzeli najvažnije ritmičke i melodijske osnove ovdje besprijekorno produkcijski dotjeran zvuk uz mnoštvo "starinskih" štoseva (uvrnute glasovne upadice, echo, delay, različiti samplovi škripe gitarskog pojačala...) koji djeluju isuviše dobro producirani da bi bili stvarnost. Kada se k tome spomene da su sve skladbe smještene u vremenski timeing od minutu i pol do tri minute u kojima gotovo da i nema mjesta za neke nove ideje, aranžmanske zahvate, gitarske solo dionice ili jezgrovite tekstove, više nego jasno jest da na ovome albumu Hives pokazuju sve manje i manje interesa za stvaranje rock kompozicija koje bi plijenile svojom bogatom i raskošnom izvedbom. Stoga su sasvim opravdane primjedbe na račun banda koje su se odnosile na njihovu pretjeranu sklonost ka običnom pozerstvu kojem je underground samo odskočna daska koju valja iskoristiti za komercijalni poligon.

Kritika nije bila pretjerano sklona ovakvom eskapizmu Hivesa koji su na drugom albumu praktički ponovili gradivo debi albuma i postavili se na točku kada su komercijalno potpuno pogodili u srž onoga što je publika tražila, no nametnuli su si i veliki teret neorginalnosti pod onom starom paskom - "a kamo sada dalje?"

horvi // 27/10/2004