Sjećate se kakav su hype bili The Hives? Svaka diskoteka ih je vrtjela s gomilom instant pop-hitova, ostvarili su dvije senzacionalno velike hit-skladbe "Walk idiot walk" (UK no.13) i "Hate to say I told you so" (UK no.23, USA no.86), objavili odlična, ajde, solidna prva tri albuma, u najvećem fokusu popularnosti su nastupili i 2005. na zagrebačkoj Šalati i onda se posve pogubili s posljednjim preušminkanim albumom "The Black And White Album" (2007, UK no.29, USA no.65) kojeg se danas gotovo više nitko niti ne sjeća, da bi na koncu potpuno pali u zaborav.

Današnji klinci kojima se bend redovito obraća nemaju pojma o The Hives, a oni koji su uz njih odrasli više ih ne fermaju isto kao i Pepperse ili Limp Bizkit. Vrijeme The Hives je prošlo, dali su što su mogli, osladili se komercijalnim uspjehom i tantijemima, a ovaj njihov povratak nakon 5 godina pauze je samo jecajući vapaj za onim vremenima ranih godina 21. stoljeća kada su uz The Strokes, The White Stripes i Jet bili nazivani spasiteljima rocka.

Ali nitko od njih nije spasio rock jer za to treba nešto više od onoga što su dali. Trebaju generacijske himne, evergreeni koji ostaju, trebaju poruke direktno u glavu s kojima se možete poistovjetiti, trebaju hitovi u rangu Stonesa, Beatlesa, Nirvane, Zeppelina, Bowiea ili U2 koji se dan i noć vrte na radiju, po diskotekama i na tulumima, te na koncu, treba milijunska horda publike.

Ali izuzev nekoliko čak i nebitnih sitnica, The Hives osim po svojem profinjenom vizualnom imageu ne mogu uzdrmati kardiogram rock svjetonazora. Jer ne znaju. Nemaju mašte. Nemaju ideju kako uopće napraviti uzbudljivu pjesmu. Divlju i neobuzdanu. Perverznu i bolesnu. Patetičnu i otkačenu. Pjesmu u kojoj će se pronaći i onaj na mješalici u asfaltnoj bazi i ona tajnica u upravi banke. I baba na placu i klošar pored dućana i doktor političkih znanosti i ti i ja i svi mi skupa s gomilom ozarenih fanova. Kao što je, na primjer "Satisfaction" od Stonesa ili "Smells like teen spirits" Nirvane.

Stvar je sljedeća - The Hives se na novom albumu unatoč prepoznatljivoj energiji i eleganciji nisu mrdnuli s mrtve točke. Prosto je nevjerojatno da besomučno prangijaju 4-5-6 jednih te istih akorda i nekoliko zavodljivih riffova, te jedino što umiju jest da u svakoj pjesmi naprave samo inverzije. Malo pretumbaju poredak tih par bijednih akorda, negdje za početak stave u prvi plan bubnjara i to je to.

No momci, dični Skandinavci, a gdje su vam solaže, nekakvi staccato tonovi, malo tremola i barem malo nekakve ekspresije? A tek aranžmani? Toliko su predvidljivi da se već nakon prve dvije-tri pjesme može naslutiti ostatak albuma.

Ih, ti majke, uvodna "Come on!" vas tjera na plesni podij kao da će iskočiti Gary Glitter koji jedno hiljadupetsto puta ponovi 'come on', a naredna, ujedno i singl "Go right ahead" baš kao da je stari Gary dao malo svoje bedastoće glam-rocka ovim Šveđanima. U trećoj "1000 answers" žele biti poput Fugazi, čak se pjevač Howlin' Pelle Almqvist potrudio ufurati u onaj frenetičan vokal Ian McKayea, no kada krene "I want more", stvari postanu apsolutno bezvezne kao da se odjednom pretvorio u Freddy Mercuryija koji brunda 'we will rock you' (samljeti ćemo vas), a ha-ha-ha... I onda idu redom blesave stvari "Wait a minute", "Patrolling days", "Take back the toys", "These spectacles reveal the nostalgics", "My time is coming", "If I had a cent", "Midnight shifter" koje pokušavaju direktno ili ne, aludirati na Ramones, The Stooges, Iggy Popa, pa i Stonese, ali im to nikako nije pošlo za rukom. Zašto?

Unatoč ogromnoj energiji koja frca s ovog albuma, The Hives su zaboravili jedno - konačno ostaviti svoje uzore i napraviti nešto svoje, originalno, barem onako kako ih se sjećamo prije desetak godina. Jedini 'original' pružaju u kratkoj bueserskoj elegiji "Without the money" u kojoj opet, avaj, kopiraju Tom Waitsa.

Ovako očajno i nemaštovito ne sviraju niti naši najnetalentiraniji demo bendovi. I njima ne paše kada ih se usporedi s velikim zvijezdama jer se plaše da će odmah u startu biti razotkriveni i degradirani. The Hives se toga ne boje, prangijaju garažnu punk-rokačinu s mišlju da će ih progutati svijet zbog njihove sirove furke. Ovaj puta neće. To smo već doživjeli u puno boljim izdanjima.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 27/06/2012