Nastupni album grupe THE HOURS prošao bi kroz moj život, vrlo vjerojatno nezapaženo, da mi negdje u malom mozgu nije ostala informacija da je tu grupu osnovao netko ko je imao neke veze s PULP. Dakle, Antony Genn, svirao je s Pulp ali i ELASTICOM, dok je druga polovica benda, Martin Slattery, prošao kroz BLACK GRAPE, ali i ROBBIE WILLIAMSovu torturu. Obojica su također imala veze sa Strummerovim MESCALEROSIMA. Sve ove reference, na sreću ili na žalost odražavaju se na glazbu koju danas stvaraju THE HOURS.

Oduševljen s prve dvije pjesme s kojima sam se upoznao, Love You More, koja je prava himna nas bolesnih ovisnika kojima je potrebna terapija (kad nekom kažeš "I Love You More than My Record Collection", onda je to stvarno ono nešto…) i nešto najbolje što BLACK GRAPE nisu nikad napravili i Back When You Were Good, koja spada u najljepše balade koje sam čuo u posljednje vrijeme i najbolja pjesma koju Robbie Williams nikad neće snimiti, krenuo sam u slušanje ostatka.

Pjesma koja otvara album i ujedno je i prvi singl, Ali In the jungle, veselog je ritma iako tema i nije tako bezazlena. Ovaj Ali nije neki majmunčić koji skakuće po džungli, već je pjesma posveta velikom Muhamedu Aliju, ali i svim borcima za crnačka prava od Mandele do Martina Luthera Kinga. Naslovna, koja se nastavlja na Alija bio je najlošiji trenutak od onih koje sam dotad čuo, ali iza nje slijede prvospomenute koje dižu album.

Sad slijedi onaj nažalost iz uvoda, koji mijenja cijelu percepciju priče. Sve do kraja albuma, a ostalo je još 7 lakih komada, bend vrluda između balada i ljiga kojih bi se i TAKE THAT posramili, a jedan bljesak na inače predugoj Murder or Suicide ne znači baš puno.

Sumarno, 3/11 definitivno nije dovoljno za preporuku i daljnje slušanje cijelog albuma, no ipak prolazna ocjena je tu, i to samo zbog dragulja kao što su Love You More i Back When You Were Good.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 12/05/2007