Ana Milosavljević je akademski obrazovana glazbenica koja je rođena u Čačku, živjela u Kragujevcu, pohađala Školu za Muzičke talente u Ćupriji, a potom završila studij na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu. 1999. godine odlazi u New York gdje je završila postdiplomski na Mannes College The New School for Music, te tamo živi i radi specijaliziravši se za violinu. U njezinoj biografiji nalazi se impresivna lista kolaboracija i radova sa raznim autorima uglavnom iz domene moderne klasične glazbe (Takehiro Ueyama, John Adams, Chen Yi, Tania Leon, John Eaton, Miloš Raičković, Gian Carlo Menotti, Anders Eliasson...), a osim na glazbenom planu, nekoliko puta je sudjelovala i kao gošća sa solo recitalima između ostalog nastupivši na The American Festival of Microtonal Music i 2008. u Pekingu na Beijing International Congress on Women In Music. Često je nastupala u rodnoj Srbiji održavši solističke i multimedijalne koncerte, a posljednju turneju obavila je uz klavirsku suradnju Nade Kolundžije. U Hrvatskoj je nastupila samo jednom u Poreču, a odatle i potiče njezina suradnja sa klaviristicom Terezijom Cukrov koja joj gostuje u dvije kompozicije na albumu "Reflections". Njezin stil opisan je kao 'oštra' cutting-edge contemporary muzika koja je prošarana brojnim elementima tradicionalne glazbe s Balkana, zatim elektronike, jazza, popa i hip-hopa. Dakako, svi ovi faktori nepobitno su utkani u njezino klasično obrazovanje, pa se ona tako pridružuje onoj velikoj sceni izvođača koji kombiniraju klasičnu glazbu s mnogim različitim popularnim žanrovima. Uz daleko veću prisutnost klasične moderne, ovaj album otvara naslovna kompozicija "Reflections", inače jedna od dvije koje potpisuje sama Ana. Bazični temelj skladbe je klavirska vodilja Terezije Cukov na pianu koja suptilnoj instrumentalnoj pastorali daje komoran šlih, dok je violinski dio inspiriran elegičnom obradom tradicionalne pjesme "Đurđevdan". U prvi mah se teško prepoznaju konture tog često obrađivanog folk evergreena jer ih je Ana uobličila u prilično melankoličnom free izrazu. U njenoj drugoj autorskoj kompoziciji "Untitled" također obrađuje tradicionalni srpski folk kao solo komad za violinu gdje niže različite, sve mahom trome ekspresije i improvizacije koje su bile namijenjene za adaptaciju prilikom kolaboracije sa koreografom Takehiro Ueyamom na The (NY) Times Centru 2008. Sama kompozicija kao solo komad patetičan je dio albuma, ali u čitavom sklopu funkcionira kao ambijentalniji predah između daleko zanimljivijih i kreativnijih tema. Da ne preskačem s teme na temu ("Untitled" je inače peta po redu), prvi eksperimentalniji pristup na albumu prikazan je u "The spell III" koju je napisala Aleksandra Verbalov, srpska skladateljica koja također živi u New Yorku, te je između ostalog radila sa Kronos Quartet. Već prema tome se može pobliže zaključiti da je riječ o vrlo apstraktnoj temi koja je ovdje upriličena uz Anine amplificirane violinske ekspresije i uz kibernetička pomagala (loopovi, laptop) u kojima je surađivao Brian Mohr. Skladba premda što ima vrlo miran tempo u svojoj suštini je veoma nemirna, mistična, pa i psihodelična interpretacija nekolicine folk pjesama iz istočne Srbije. Sama izvedba je darkerski morbidna; iz daljine odzvanjaju prigušeni krikovi, a tema govori o otkrivenoj ljubavi prema mrtvacu, te je jezoviti horror dio albuma koji se može smjestiti u ambijentalni drone-experimental. Nekako najkonkretniji komad cijelog ostvarenja je "White city", ambijentalna tema posvećena Beogradu koju je napisala Katarina Miljković, još jedna naturalizirana Amerikanka s prebivalištem u Bostonu, a inače porijeklom iz Srbije. Ovdje se Ana uz vrlo čudne ekspresije na amplificiranoj violini koji dolaze u valovima poslužila i obilatim elektronskim samplovima koji mogu asocirati na šum velegrada sa zvukovima željeznice, automobila, gradskom vrevom, ali i fijukom vjetra, te prilično turobnom atmosferom praznine i samoće. Istovremeno, kompozicija je urađena paralelno sa popratnim video materijalom, te u globalu donosi vrlo eksperimentalan psihodelični elektro-akustičan drone kakav je primjerice specifičan za niško-ćuprijski sastav Third I. Adekvatan slijed nastavlja "Undertow" (autorica Margaret Fairlie - Kennedy) sa uvodnim violinskim noiseom kojeg kasnije nadopunjuje Terezija Cukrov na pianu. Tema donosi nekolicinu subverzivnih i destruktivnih elemenata s također nemirnom fabulom u stanovitom progressive-ambijental aranžmanu gdje se izmjenjuju solo dionice za oba instrumenta, a u nekoliko navrata Ana se služi i fingerpicking tehnikom kojom obogaćuje samu radnju. Ovdje se može primjetiti i stanovitih jazz improvizacija u komornoj varijanti, te su vrlo prijatna glazbena otkrića koja donose posvemašno mračan ambijent nalik na olovno sivo nebo. Ako prethodne kompozicije nisu bile uvjerljivo jak argument da je Ana u teritorijama drone noise/electro-akustičnog industriala, onda tu tezu zasigurno potvrđuje tema "Wolf chaser" koja je kompletno postavljena na elektronici i napravi wolf chaser koja proizvodi otprilike slične zvukove poput onih na koje smo navikli od mnogih izvođača koji koriste sampler, adaptirane ritam-mašine i različite procesore za dobivanje elektronskog noise zvuka. U ovom slučaju wolf chaser je idealno poslužio kao ambijentalni kompresor kojim je dekorirana čitava pozadina skladbe (autorica Eve Belgarian) u tipičnom minimalističkom drone electro-industrial maniru kao da je proizašla iz klasične Throbbing Gristle škole. Na njih Ana fila brojne polumelodično nanizane violinske sekvence koje paralelno sa elektronskom podlogom dolaze u valovima. Kada bi one bile primjerice odsvirane na električnoj gitari s podebljanom distorzijom, dobio bi se transžanrovski križanac Sonic Youth i black metala, a opet s druge strane, da su izvedene na moogu, synthu ili nekoj drugoj sofisticiranoj tehnici, djelovale bi kao techno u stani-kreni tempu koji pokazuje vrlo bliske konotacije sa Philip Glassovim minimalističkim gradacijama melodija. Ovdje se potpuno pokazalo da je Anina glazba, odnosno izvedba orijentirana u više žanrovskih slojeva što posve dokazuje njezin raskošni talent za različite glazbene fuzije. Najkompleksniji komad albuma je posljednja skladba "Before and after Takke" Svjetlane Bukvić - Nichols, rođene Sarajevke koja se također stacionirala u New Yorku, a posebno se specijalizirala za eksperimentalnu glazbu, no u ovome komadu kombinira folklorne inspiracije Bosne uzete iz knjige 18. stoljeća o dervišima, zatim provlači svoje utiske posjetu manastiru i neke sintagme bosanske kršćanske i islamske glazbe. Kompozicija je doslovce spoj tradicije i suvremenosti, te mada se u globalu s te strane može tumačiti kao world-music, ipak je daleko više angažirana u istraživačkom pogledu koji podjednako zagovara eksperiment s očiglednim eskapadama izvan nekakvih sterotipnih klišeja. Podjeljena je na nekoliko dijelova koji dakako čine kompletnu cijelinu, a prvi je prilično suvremen oblik minimalizma kojeg isprepliće melodična dinamika violine i syntha. U drugom se po prvi i jedini puta na kratko pojavljuje ritam mašina koja je čitavu skladbu mogla odvesti u dance-pop, no odmah potom se javljaju vokalni uzdasi i ambijentalna potka syntha koji je adaptiran poput električne harfe. Kompozicija tada odlazi u duboku elegiju s okusom sevdaha na koju dolazi Anin spoken-word komad s vrlo kratkim recitalom. Posljednji dio je u određenu ruku grande finale gdje su svi dosadašnji parametri spojeni u minimalistički vrlo efektnom i slojevitom krešendu. Premda je čitav album minimalistički ogoljen na svega dva, ponegdje tri instrumenta ili poneko elektronsko pomagalo, on u većini ne pokazuje klasične minimalističke opservacije. Iznimno je ekspresivan s puno slobodnih, ali zacrtanih tematskih improvizacija koje Ana izvodi veoma strasno i senzualno u čemu ima i mnogo neuroze, kontemplacije, meditacije i duhovnosti istovremeno. Upravo u tom fuzijskom miksu različitih psiho-mentalnih stanja, kao i nekolicine pop stilova kroz prizmu klasične glazbe, album se pokazuje kao raritetan specijalitet koji povezuje njenu tradicionalnu srpsku baštinu sa modernim njujorškim klasicizmom. Ovakvu vještu stilizaciju teško da ćemo pronaći na našim prostorima gdje je gotovo sva glazba striktno podijeljena u fahove od popa, preko klasike do mnoštva undergrounda. Mada se njezin album ne može u zvučnom dizajnu usporediti sa radovima Slobodan Kajkuta, ipak postoje zajedničke poveznice u onom gradacijski tempiranom akcentu; naime, oboje povezuju klasično glazbeno obrazovanje s pop stilizacijama. Dakako, razlike su ogromne, no način rada im je vrlo blizak, a prema tome i veoma sofisticiran što veliku većinu ovdašnje audijencije, nažalost, odbija već u startu. Ipak, za one koji su skloni neobičnoj, apstraktnoj, ekspresivnoj i eksperimentalnoj suvremenoj glazbi, ovdje zaista mogu pronaći svoju veliku šalicu čaja uz koju ne postoji pojam dosade. Njena glazba, odnosno ovaj rad, otvaraju široke horizonte na različitim žanrovskim područjima i vrijedi se nadati da je ovo tek početak jedne iznimno plodne i bogate kreativne karijere.

Beogradska promocija albuma zakazana je 25.XI 2010. u galeriji Artget (Kulturni centar) s početkom u 20h, a dan kasnije nastupiti će u Kragujevcu u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/11/2010