Četvrti objavljeni album trojca iz Bora ponovno je kućni lo-fi zapis koji je nastao u jednom danu tokom vrelog ljeta, 26.VIII 2010. Ovaj puta za razliku od prethodnog albuma "Imenice su glagoli" iz 2007., orijentirali su se na klasičnu bubanj - gitara - bas svirku (na prethodnom su imali još dva gosta i synth), tako da je Piti, gitarist Goribor odfrljio solaže i improvizacije do mile volje, osobito u psihodeličnim blueserskim komadima "Kao pre" i naslovnoj "Hajde da se ljubimo" koji iznose više od 10 minuta. Bivši Goriborac Peđa ovdje svira samo bas u hipnotičkim relacijama kraut-rocka i melodičnog bluesa, te zajedno sa Pitijem izvikuje vrlo sumorne, a ponekad i čudne stihove ('mi smo generacija bez inspiracija, puknute dinje, očistili nam jad iz ratluka...'). Bez obzira na lo-fi kakvoću, Puzod su ovdje dosegli karakterni stupanj klasičnog Goribora u live izdanju što se ne može reći za njihova ranija ostvarenja. Ritmovi su uglavnom tromi, ali pojačani brojnim Gogerovim udaraljkaškim dosjetkama, te s ponekim žešćim rock komadima ("Drop D, molim te") i vrlo dobrim Peđinim bas improvizacijama u funk-jazz stilu ("Obojena pesma") pokazuju posve zrele i dorađene performanse banda kojem jedino manjka produkcija i ponešto aranžmanske dotjeranosti jer su sve pjesme snimljene 'at first take'.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/11/2010