Zasigurno najiščekivaniji black metal album 2010. konačno se pojavio. Norveške zvijezde i s okrnjenom postavom (s dva nova člana) umiju napraviti grandiozan album.

Prvo što se odmah uočava je iznimno čista produkcija koja se djelomično mogla zamjetiti već i na promotivnom singlu "Gateways" objavljenom mjesec dana prije samog albuma. A druga stvar je da su znatno usporili tempo, te okrenuli cijeli stil u gotovo komercijalnu sferu što su im fanovi zamjerali još prije desetak godina nakon četvrtog albuma "Spiritual Black Dimensions" koji je bio prvi rad sa čistim, tada Vortexovim vokalima. Ne manje bitno, Dimmu Borgir su zvanično postali trio (Shagrath - vokal, klavijature, Silenoz i Galder - gitare), te su se odlučili da barem privremeno koriste session/ live muzičare nakon odlaska dva ključna člana. Novi basist je Snowy Shaw, najpoznatiji po radu sa King Diamond, Mercyful Fate i Therion zamjenivši Vortexa (Simen Hestnaes) koji je odlučio da se kao live basist i vokal ponovno vrati svojem starom bandu Borknakar koji je nedavno objavio osmi album "Universal" (Indie Recordings). Vortex je 2010. također još realizirao album "Echelons Of Decay (Tenative Title) sa sastavom Lamented Souls. Iz postave Dimmu Borgir otišao je i drugi ključni član, klavijaturist Mustis (Oyvind Mustaparta) odnjevši sa sobom sva autorska i izvođačka prava za sijaset kompozicija koje je napisao na osam prethodnih albuma. Poljski bubnjar Dariusz Brzozowski - Darray (ex-Vesania, Pyorrhoea, Sunwheel, Neolithic, Vader, Black River, Masachist, Hunter) u postavi je od 2008. nakon odlaska Hellhammera koji je teško ozlijedio desnu ruku, dok je samo za potrebe turneje pridružen klavijaturist Geir Bratland - Brat iz norveškog sastava Apoptygma Berzerk.

Međutim, i bez Mustisa, te karizmatičnog Vortexa kojeg se svi vrlo dobro sjećaju sa zagrebačkog nastupa na T-Mobile InMusic Festu 2009. kada je čitav koncert odsvirao držeći bas gitaru visoko uspravljenu na koljenu, Dimmu Borgir ne znaju za promašaje. Uostalom i dosadašnji dio njihove gotovo dvadesetogodišnje karijere (osnovani su 1993) redovito je bio popraćen mnogim trzavicama i promjenama članstva sa 17, što letećih, što live i session glazbenika, tako da ovaj novi poredak gotovo i da ne može nešto bitnije uzdrmati klasičnu putanju ovog najpopularnijeg i najznačajnijeg black metal banda na svijetu. Lider Shagrath iliti Stian Thoresen ponovno je na sebe preuzeo klavijature koje je posljednji puta zvanično svirao 2000. u vrijeme promotivne turneje "Spiritual Black Dimensions" albuma potvrdivši svoj multiinstrumentalistički talent. Podsjetimo, do sada je bio na svim mogućim pozicijama u bandu; počeo je 1993. kao bubnjar, od 1995. je postao glavni vokal, a u nekoliko navrata je svirao klavijature, bas i gitaru uletavavši kao zamjena za sve one nenadane odlaske pojedinih članova. Stiče se dojam da bi sam mogao komotno komponirati i odsvirati čitav album bez ičije pomoći. Nadalje, album je ponovno po običaju obogaćen orkestracijama i zborskim arijama, a ovaj puta ugošćeni su glasoviti Kringkastingsorkestret (norveški radio orkestar koji djeluje od 1946) i Schola Cantorum Choir (osnovani 1964) što sve zajedno iznosi više od 100 glazbenika i pjevača. Kao posebna gošća pozvana je i Agnete Kjolsrud (ex-Animal Alpha, Djerv). Orkestralni kompozitor Gaute Storaas izjavio je da mu je iznimno zadovoljstvo predstavljao rad na ovom poduhvatu jer su Dimmu Borgir već u samim konstrukcijama imali vješto sagrađene oblike koji su po svemu odgovarali standardima na koje se mogu napraviti orkestracije. Prije svega, najveći poduhvat obavljen je u spomenutom singlu "Gateways" gdje je nafilano mnoštvo uglavnom matematički proračunatih orkestracija i gotovo paralelnih zborskih arija s dramatičnim zapletima i dinamički posloženim simfonijskim black-metal aranžmanom. Ista ima spoken-word dionice, kao i sekvence za arije ženskog i muškog zbora, tako da je rezultat gotovo ravan mini rock/metal operi. Bez obzira na podosta otklona od nekadašnjeg brutalnog čekićarskog stila, pjesme pokazuju vrlo visoke performanse u pogledu melodija i naglašenih progressive, u ovom slučaju sympho obrazaca, primjerice "Born treacherous" (sa klavirskim dionicama), "Chees with the abyss" i "Renewal" (sa spoken-word naracijama) koje u sebi nose mnogo atmosferskih, pa čak i ambijentalnih fragmenata s čestim izmjenama tempova i krajnih glasno/tiho zahvata. No, niti u jednom momentu Shagrath i ostatak ekipe ne ispuštaju iz ruku sve osnovne karakteristike black-metala, čak niti kad povremeno zabrazde u mekše teritorije poput pjesme "Dimmu borgir" koja je u iznenađujuće laganom 1/1 tempu, te da nema oporog Shagrathovog vokala i nekoliko čekićarskih sekvenci bubnjara Darraya, komotno bi mogla sjesti na razmeđu indie-rocka i alternativnog metala. Ostatak materijala je konzekventno klasičnog stila kojeg band preferira već 15-ak godina s brojnim izmjenama tempova uz obilatu melodičnost, a često i dionicama sa laganijim ritmovima (pjesme "Ritualist" i "The demiurge molecule"). Tumačiti njihovu liriku uvijek je predstavljalo problem raspletanja gordijevog čvora; to su sve mahom sofisticirane i zapetljane insinuacije pune individualnih preokupacija sa misticizmom, okultizmom, mitovima, te zadiranjem u duboku povijest od šamanizma sve do suvremenog vremena kojem prema Shagrathu vrlo brzo prijeti apokalipsa. U svakom slučaju, teme nisu nimalo optimistične.

O omotu i naslovu albuma podosta toga je ispisano već u samim najavama koje su krenule nekih šest mjeseci uoči samog izlaska. Naziv svakako ne treba posebno komentirati, 'abrahadabra' je klasična inačica za naški rečeno 'abrakadabra' iliti 'čiribu-čiriba', poštapalice za čarobnjake i magičare, a prvi puta ju je obznanio Aleister Crowley 1904. u svojem filozofskom djelu "The Book of the Law/ Liber al vel legis" koje je napisao u Kairu za vrijeme proučavanja hijeroglifa i egipatske povijesti. Omot je djelo Joachim Luetkea, a interpretira se kao ledeno-zimski post-industrial dizajn koji predstavlja turobno stanje kada čovjek više nema nikakvih ovlasti i služi kao rob u funkciji mašinerije.

S mnoštvo kompleksnih aranžmana i tek dvije brutalno kompletno nabrijane kompozicije "A jewel traced through coal" i "Endings and continuations", ovaj deveti album vjerojatno nije 'tour de force' kod njihovih vjernih fanova zbog mekšeg i iznimno čistog zvuka. Druge pak, ovaj album može dobiti odmah otprve ukoliko je singl "Gateways" sjeo na pravo mjesto. Specijalna verzija izdanja donosi nekoliko veoma zanimljivih bonus skladbi - orkestralne verzije "Gateways", "Dimmu borgir" i "The demiurge molecule", te dvije obrade - "Perfect strangers" Deep Purple i "DMDR" legendarnog industrial/techno horror banda GGFH iz Oaklanda.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/09/2010