Jello Biafra je ovaj put odlučio sam snimiti album za razliku od većine albuma koje je snimao u svojoj post-Kennedyjevskoj karijeri (albume je snimao u suradnji sa DOA, NoMeansNo, Melvins, Mojo Nixon, Lard koji je osnovao sa članovima Ministryja).

U novoosnovanoj grupi najzvučnije ime je ono Billy Goulda, basista Faith no more, dok ostali članovi sviraju u manje poznatim sastavima alternativnijeg usmjerenja (Victim's family). Bilo tko tko je čuo bilo koji album Jella zna što može očekivati. Suludo agresivnu svirku uz Jellov poznati nazalno-drhtavi vokal na koji se nespremni slušalac mora naviknuti koji objašnjava što ne valja u USA. Ni ovaj album nije iznimka. U usporedbi sa ostalim albumima koje je snimio nakon Dead Kennedysa ovaj nije ništa bolji ni lošiji (najbolji ostaje onaj koji je snimio sa Melvinsima). Svirka je nekakva mješavina detroitske garage škole sa kraja 60-tih (MC5 i Stooges) te surfa i psychobillyja te kao takva dobro igra svoju ulogu davanja podrške Jellovim verbalnim političkim napadima (jedina zamjerka je 7-minutni noise-jam na kraju koji stvarno nije bio potreban).

Što se tiče tekstova, tu se već naziru problemi. Naime, Jello samo komentira što ne valja, a ne daje nikakva rješenja kako poboljšati situaciju. Od nekog tko ima političke ambicije (svojedobno se kandidirao za gradonačelnika San Francisca i dobio čak 3% glasova, skoro je postao predsjednički kandidat Green party na izborima 2000.g., ali je izgubio od Ralpha Nadera) očekivao sam ipak malo više od pukog 'ništa-ne-valja' i 'političari-su-krivi-za-sve' jadikovanja. Drugi problem je zastarjelost tema o kojima pjeva. U pjesmama 'The Terror of Tiny Town' i 'Clean as a Thistle' još uvijek priča o Bushevoj administraciji, a prošlo je više od godinu dana otkad je Bush napustio Bijelu kuću. Navodno je ovaj album napisan još kad je Jello bio član Larda pa se ove dvije pjesme možda nisu mogle samo tako prebaciti na demokratski režim Obame. Obzirom da je album bio najavljen kao kritika Obame, izvlačenje starog prljavog veša dosta je čudan potez. Ali nije sve loše, recimo u 'Electronic Plantation' uspješno progovara o prevelikim zahtjevima i premaloj plaći u modernim korporacijama dok u 'Three Strikes' daje svoj osvrt na onaj slavni zakon o tri prekršaja nakon kojih dobivaš maksimalnu zatvorsku kaznu.

Uglavnom dobar album jednog od najvećih imena onog originalnog američkog hardcorea sa početka 80-tih. Dobro je vidjeti da je još u formi. Ostali autori koji se ne mogu odlučiti između politike i muzike obično nakon ovoliko dugačke karijere prelaze u malo smirenije vode dok Jello ne pokazuje znakove usporavanja. Album bih preporučio svakome tko voli lik i djelo Jella, malo agresivniju svirku i politiku.

tomislav // 19/08/2010