Razlog zbog kojeg je Jello Biafra, nekadašnji frontmen ovih legendarnih punkera iz San Francisca oštro reagirao na njihov reunion 2001. je nakon ovog odgledanog koncerta posve jasan. Dead Kennedys su s nekoliko novih frontmena (Brandon Cruz 2001-2003, Jeff Penalty 2003-2008), a tog zagrebačkog četvrtka s Ron 'Skip' Greer-om, samo pokušaji uživljavanja u njegovu rolu prikazivanja reminiscencije živog punk pakla koji je okončan nakon petog albuma "Bedtime For Democracy" 1986. I s pravom je tvrdio da do reuniona uopće nije trebalo doći osobito zato jer nisu napravili ne samo povratnički album, nego niti jednu novu pjesmu u tih 15 godina novog života kojeg žive na staroj slavi. No, kako je sentimentalne sugestije jako teško savladati, a posebno činjenicu da su nam ove ovremešene punk legende ipak konačno pristigle i na naš komadić planeta poput MC5 prije desetak, te Patti Smith, Butthole Surfers, Public Image Ltd. , Wire ili Killing Joke prije 5-6 godina, tako se teško othrvati dojmu da se ipak mora biti zadovoljan što smo uopće došli u ovakvu priliku da ih se vidi i u našem dvorištu pa makar to bili i neki sasvim drugačiji performansi od onih po kojima ih se pamti. Vremena se stubokom mijenjaju, a da možda to uopće i ne primjetimo. Danas je punk mnogo toga u svemu i svačemu od čistih klasika dvoakordnih hardcore/ metal pjesama do sofisticirane elektronike i avangardne klasike, jazza i world-musica. Punk je stav 'nedam se jebati sistemu' s mnogo ironije koja je s vremenom dobila i intelektualne konotacije.



Potegnem li u svoje rezoniranje ovog koncerta, moram priznati da sam očekivao tri starca koji suhoparno odrađuju rolu na pozornici jer im je to kruh. Biti klauni pred publikom i glumatati nekoć mlađahne punkere, ali sam se prevario. Sijedi basist Klauss Floride, crna mrcina s dreadloksima od gromade za bubnjevima D.H.Deligro i nevjerojatno vitalan gitarist East Bay Ray (nekoć s dodatkom Vallium) su trojac koji ne zna za greške izuzev one koju im predbacuje Biafra: 'vrijeme našeg druženja je prošlo, zašto prodajete te stare fore?'. Koncert kojeg su izveli u trajanju od cirka sat i pol s dva više nego zaslužena bisa krcatog Boogaloo kluba Biafri je, nažalost pokazao srednji prst. Onaj komercijalni koji se najviše koristi. Jer, danas su Dead Kennedys obavezno štivo u leksikonu svakog punkera, alternativca, hardcoreaša i metalca čekajući na idealnu priliku nadrobiti neku bivšu Biafrinu socio-političku frazu zbog kojih se ustvari i pamti njihova karizma što opet odvlači pozornost u drugome smjeru: nisu oni bili bend koji je svirao punk, već bend koji je Biafri služio u, hm, preizbornim kampanjama za guvernera Kalifornije i gradonačelnika San Francisca koje nikad nije osvojio, ha-ha-ha. Ljudi iz Kalifornije ipak više vole Arnolda Schwarzenegera...



Enivej, Dead Kennedys su stvarno profesionalno odsvirali koncert isprepličući te dobro znane pjesme s albuma iz 80-ih godina. Koncizno, točno, bez greške, a ono što je manjkalo cijelom scenskom nastupu frontmena Ron 'Skip' Greera je Biafrina neuroza, živčanost i frustracija. Jasno se vidjelo da je to samo glumatanje s pokušajem manipuliranja publikom u svrhu odavno pripremljenog zabavnog show-progrma za gledače, a nešto manje za audiofile kada je skoro između svake pjesme zborio namjenski iscenirane koještarije s ciljem izazivanja revolta i provokacije da su ga počeli gađati plastičnim čašama i onime što je još malo ostalo u njima. Uostalom, to je punk. Izazvati revolt na bilo koji način, naljutiti i mentalno unerediti, u njihovom slučaju s profesionalno-cirkusantskog rakursa održati tradiciju legendarnog benda što im je i uspjelo na račun Greerovih upadica da mi Europljani neznamo američki jezik, da volimo football, a ustvari volimo soccer, da pušimo, gledamo koncerte u zadimljenim dvoranama, da neznamo živjeti i uživati, skoro da smo toliko glupi i privrženi tradicijama seobe naroda iz Azije ne primjetivši novi kontinent, tu obećanu zemlju Ameriku od koje oni kao bend rade sprdačinu. Njegovo analiziranje svega i svačega je prije svega zabavno i komično, a zbog takvog scenskog nastupa Greera daleko manje je ozbiljno sociološko preispitivanje koje je bilo vrlo aktualno u vrijeme hladnog rata. Danas je mnogo toga izgubilo upravo na toj aktualnosti isto kao primjerice i tekstovi Sex Pistols i The Clash. Teško da se itko s ovog koncerta vratio bogatiji s nekom novom spoznajom, više s nekim revoltom ako ga je uopće i doživio jer gro svih tih starih Biafrinih pjesama danas nemaju više nikakvu angažiranu znamenku izuzev "Kill the poor", "California uber alles" ili obrade Elvis Presleya "Viva Las Vegas". Sve je to u slučaju Biafre postala komercijalna zabava koja pokazuje transparentnost; znao je on jako dobro iz underground čoška odalamiti šamarčinu s nadom da će biti vrlo popularan kad već nije postigao cilj da se ležerno okoristi na račun američke buržoazije.



U tom pogledu uopće ne treba ostati nezadovoljan: Dead Kennedys rade ono što najbolje mogu, a bez Biafre se snalaze s njegovim imitatorima. Predgrupe kojih je bio čak četiri komada u ovome kontekstu ništa osobito ne znače. EKSODUS što su nesretnim slučajem lokalnog zagrebačkog undergounda protumačeni sablazno loše uopće ne treba smatrati ozbiljnom prijetnjom za njihovu budućnost; oni kao cover band mogu nastupiti u bilo kojem selu ili gradu na svijetu, svi će u trenutku razumijeti njihovu poantu, dok su nekadašnji bend Satan Panonskog, POGREB X pokazali da uopće nemaju volje za životom. Takav mlohav nastup benda koji je precijenjeno potenciran pokojnim Satan Panonskim nisam vidio već jako dugo potvrđujući tezu da je mnogo toga o Satanu mit čiste interpretacije nekoć vrlo dobro iskorištenog aktualnog trenutka. Žalosno je bilo za vidjeti frontmena Adolfa Solda koji ne zna što da radi između dionica u kojima, hm ne pjeva šetkarajući se pozornicom dva koraka sim - dva tam. Još najboljom i najatraktivnijom predgrupom se pokazao londonski četverac PETROL GIRLS sa živčanom pjevačicom Ren vrišteći o feminističkim frustracijama iz različitih aspekata od socio-političkih prilika do divljeg seksa i ženskog orgazma. Beogradski VOX POPULI su imali neurednu čast da se nađu u ovome zbiru kao drugi bend po redu pred malobrojnim promatračima. Njihovih pola sata je bilo odlično zagrijavanje; volio bih ih čuti i vidjeti na solo nastupu s daleko duljom set listom.

Sva publika je došla samo zbog Dead Kennedys i dobila ono što traži. Lydonova poštapalica 'this is want, this is what you get' je pokazala opravdanost Biafrine skepse: tu su samo zbog para koje van ikakve sumnje zaslužuju, no niti su 'too drunk', a niti 'fuck' već samo čistunci što odrađuju smišljeni punk-rock show na visokoj profesionalnoj razini. Nezadovoljni? Ni govora. To je to što legende pružaju i drugačije s 'best of' repertoarom ne može biti.

horvi // 29/10/2016

PS: fotosi pristižu...