DEAD KENNEDYS - Freshfruit For Rotting Vegetables (1980, I.R.S./Cherry Red Records)

Okupili su se u lipnju 1978, a prvi puta su nastupili 19. srpnja iste godine u četveročlanoj postavi. Grupu je osnovao pjevač Jello Biafra koji je u to vrijeme bio aktivni glumac, a prije nego li je formirao sastav nastupao je u ludoj grupi Healers za koju očevici tvrde da je imala samo jednu zadaću - kreiranje živog pakla. Biafra je pokazivao sklonosti za različita glazbena usmjerenja (jazz, rock, flower-power, psihodeliju, country…), pa je u to vrijeme imao vrlo zavidnu kolekciju od preko 3000 ploča, a prije no što je krenuo u punk, bio je pravi pravcati hippy. Osim toga, njegovo prilično ekscentrično ponašanje nije mimoišlo niti političke krugove - kandidirao se za gradonačelnika San Francisca i osvojio čak 7000 glasova ali nije pobijedio. Njegov glavni suosnivač sastava je East Bay Ray Vallium, gitarist, bivši student matematike i nekadašnji član neke čudne filozofsko-seksualne sekte kojima je obilovala istočna obala Amerike i nakon propasti hippy generacije. Prije no što je stupio u sastav uglavnom je svirao rockabilly, a bez obzira na to, glavni idol mu je bio Syd Barrett (Pink Floyd). Basistom je postao Klauss Floride, bivši član sastava Magic Terry, te voditelj na piratskim radio stanicama u Detroitu i Bostonu, a glavna glazbena strast bili su mu The Velvet Underground. Posljednji u sastav došao je bubnjar Bruce Ted Slesinger, bivši student arhitekture koji je sasvim slučajno upao među punkere. Njegov glazbeni idiom bili su Tonny Williams i Jack De Johnetta, te je lunjao po američkom zapadu tražeći posao ili neki stalni honorarni priliv sredstava.



Njihovo grozno provokativno ime za američki pojam demokracije plod je Biafrinog političkog aktivnog djelovanja u vrijeme predizborne kampanje. Sam je u to vrijeme tvrdio da su ubojstva Kennedijevih srušile veliki san o boljem i stabilnijem životu u kojem je svaki Amerikanac mogao ostvariti život kakav želi. Zbog toga je njegov stav bio propagandna aktivnost pod svaku cijenu - aktivna gluma (kroz kazalište i povremene filmske uloge u filmovima B-kategorije), te sama predizborna kampanja, dok mu je punk došao kao idealna teatralna uloga u koju se mogao bez problema uživiti i ispoljiti sve ono što je želio. Nadalje, tvrdio je da su Amerikanci veoma debelokožni ljudi koji teško prihvaćaju bilo kakve promjene, te ih stoga treba udarati direktno u glavu. Ovaj album prvijenac je zbog toga rezultirao izrazitim bijesnim političkim jalom i sociološkom tematikom u vrijeme hladnog rata između Amerike i tadašnjeg Sovjetskog Saveza premda se nije nimalo unosio u sam njegov problem. U 14 pjesama isprepliće neka tematski interesantna područja - kemijski rat (naslov "Chemical warfare") i psihopatski san o zlatnoj Americi koji po Orwellu proročanski propada 1984., a sam Biafra se postavlja za guvernera Kalifornije (u prvom singlu "California uber alles", Fast Records), no one ne zadiru u samu suštinu tadašnjeg problema.



Spomenuti singl zbog nastranog teksta postaje himnom mladih neonacista. Naslovi poput "I kill children", "Kill the poor", "Holliday in Cambodia" su toliko banalni u svojem tekstualnom sadržaju da nisu mogli uplašiti niti njihovu tadašnju adolescentnu punk publiku. Osnova ove ploče koja leži u priprostom i jednostavnom punk i povremenom ubitačnom hardcore izrazu od nekoliko jalovih akorda jest prvenstveno Biafrino psihopatsko uživljavanje u ulogu nekakvog trivijalnog pripovjedača koji sa svojeg poluinformiranog stajališta pokušava tumačiti "osnovu" nekakvog problema koji u to vrijeme niti on nije shvaćao. Kroz ponekad vrlo zavrzlanu svirku i nebulozne gitarske solo dionice (poput "I'll in the head"), sam band je želio naglasiti nekakav neobičan punkerski izraz koji je u Americi prošao potpuno neprimjetno. No, u Europi je situacija bila sasvim drukčija - s ovime albumom su postali nakon Sex Pistols, The Clash, Ramones, Damned i Sham 69 gotovo kultne punk zvijezde dosegavši impozantan UK no.33.



U jednom intervjuu koncem sedamdesetih Biafra je izjavio: "Težimo privlačenju čudne inteligentne luckaste gomile koja voli da podivlja i stvara kaos. Moji tekstovi govore o ljudima koji su opasni stranci, kreativni kriminalci koji mogu godinama živjeti normalni život sve dok ne naprave neki čin zla. U Americi su mnogi ljudi Zombiji kojima se morate podvlačiti pod kožu, nervirati ih i napadati, tako da su naši nastupi u svojoj osnovi načini maltretiranja zbog njihovog vlastitog zadovoljstva. Mi se trudimo rasturiti mozak Zombija, mi se trudimo da razorimo dresuru poslušnosti". Ovaj album su vodeći kritičari koji su pratili punk scenu nazvali pretencioznim radom punim glumačkih Biafrinih opsesija uz očiglednu kopiju tada daleko kvalitetnijih radova Crass, Ruts i Cocney Rejects. Na sav njegov iskaljeni bijes koji se nagomilao na ovome albumu (posebice u pjesmama "Forward to death", "Let's lynch the landlord", "Stealing people's mail" i spomenute "I'll in the head"), pronašla se i obrada velikog hita Elvis Presleya "Viva Las Vegas".

Desetak godina kasnije ovaj album je doživio svoj jedinstveni revival cover verzijom nekoliko pjesama skinutih s njega na albumu "Virus 100" koji je kompletno obradio poznate stvari Dead Kennedys u izvedbama Faith No More, Nomeansno, Steel Pole Bath Tub, Victims Family… u izdanju Biafrine etikete Alternative Tentacles. No, 1980. nitko živ nije mogao pretpostaviti da će ovaj album više ikada ikome biti zanimljiv. DEAD KENNEDYS - Plastic Surgery Disaster (1981, Alternative Tentacles)

Neočekivani uspjeh Dead Kennedys na europskom kontinentu s prvim albumom koji je prošao iznenađujuće dobro i dosegnuo vrh nezavisnih lista, naveo je njihovog engleskog izdavača Cherry Red Records da objavi još i četiri singla od kojih je "Too drunk to fuck" postigao odličan nezavisni uspjeh. Sama pjesma je bila zabranjena na radio programima zbog vrlo provokativnog teksta što je pobudilo interes i new wave publike koja nije pratila striktni punk.



Biafra je za to vrijeme osnovao svoju malu etiketu Alternative Tentacles i počeo cijeli posao oko banda voditi isključivo vođen svojim vlastitim, takoreći pionirskim D.I.Y. principima. Bubnjar Bruce Ted Slesinger je napustio sastav, a na njegovo mjesto došao je tamnoputi D. H. Deligro (na nekim mjestima se navodi kao Philgrome i Peligro). Premda je punk kao trend potpuno izgubio na svojoj aktualnosti, Biafra je smatrao da je on i dalje izuzetan poligon za realiziranje svih ideja koje je imao u glavi. Drugi album u daleko sirovijoj produkciji realizira sam Biafra, no svjestan da je doba punka neumitna prošlost, ubacuje neke novosti barem što se tiče samog glazbenog izraza.



Pjesma "Halloween" (također dostupna i kao 7'' i 12'' singl) je napravljena kao tipičan (i odličan rock broj), "I am the owl" u stilu post punk izraza na Gang Of Four (uz obavezni naglasak na punk riff), "Riot" sadrži dramaturšku glazbenu priču s početnim psihodeličnim uvodom u hardcore koji vodi do razaranja frenetičnim ritmom uz opake gitarske dionice i zvukove policijskih sirena, da bi se cijela ritmika na koncu ublažila poput rastjerane pobune. Također primjetan upliv nešto koncipiranijeg new wave izraza osjeća se i u naslovima "Dead end" po uzoru na blagi rockabilly utjecaj The Cramps i surfa, te posljednja kompozicija "Moon over marin" koja čak ima i netipičnu finu gitarsku melodiju po uzoru na Ramones. Tipične punk kompozicije su ovdje proživljene kroz uvodnu "Goverment flu", nebuloznu i kratku "Terminal people", "Trust your medicine" u kojoj se Biafra pokušao na moment poigrati sa zakonitostima jazza, psihodelije i ambijentale u svrhu dramatiziranja, zatim "Well paid scientists", "Bleed for me" (objavljena i kao 7'' i 12'' singl), dok su "Fuzz bomb" i "Forest fire" izuzetno snažni i moćni punk komadi koji će biti prototipom ludih jurnjava Exploited, Cows, Butthole Surfers, Dumbell... Sam početak i završetak albuma koristi jedan te isti detalj - gitarističku buku u kojoj fini sexy ženski glas najavljuje (i odjavljuje) plastičnu operaciju.

Iste godine Biafra objavljuje "Let Them Eat Jelly Beans", kompilaciju mladih punk bandova koji su bili slični Dead Kennedys, a na njoj se između ostalog nalaze Black Flag i Bad Brains. DEAD KENNEDYS - In God We Trust, Inc. (1982, Alternative Tentacles)

Barem što se tiče Europe, Dead Kennedys su postali jedan od najcjenjenijih punk sastava premda su izašli iz druge punk generacije preuzevši sve glavne osobine daleko kreativnijih sastava iz prve punk ere. Sama suština njihovog izraza nikoga nije posebno trgnula na neko raspravljanje o moralu, politici, kulturi, religiji ili nekim drugim aspektima društvene svijesti, tako da je Biafra morao poduzeti neke druge korake budući da je pod svaku cijenu želio postati nekakvim čudotvornim govornikom generacije. Međutim, otkačenost koju je on nudio sve više je bivala tumačena kao klišeizirani scenarij njegovih B-filmova u kojima je glumio, te je uz pomoć tih iskustava neprekidno prikazivao sebe kao osobu koja se skida s lanaca izolacije i pokušava pustiti nekakvo ludilo među publiku. Pri tome je želio usmjeriti te iste ljude koji su ga slijepo pratili prema njegovim neprijateljima koji su mu onemogućili početni korak ka ustoličenju američkog sna da postane gradonačelnikom San Francisca.



Treći album Dead Kennedys je stoga striktno okrenut prema mržnji ka Americi koja ga je odbacila, postaje daleko agresivniji i radi komade pune potpunog nezadovoljstva u kojima je dominantna brzina i kratkost izraza tako da album ne traje niti 15 minuta. U stvari format ploče je EP, no ipak se smatra albumom. Vjerojatno povezano s jednom od njegovih teza da "svaki političar mora u što kraćem vremenu kazati javnosti što je napravio za dobrobit zajednice", nastaju sasvim ortodoksne i kratke jednominutne (a i kraće) hardcore kompozicije "Religious vomit", "Moral majortity", "Hyperactive child", "Kepone factory", "Dog bite", "Nazi punks fuck off".



U naslovu "We've got a bigger problem now" sprda se sa tadašnjom američkom političkom situacijom i uvodi svoj stari riff pjesme "California uber alles" kao svoj politički (i bezazleni) pokušaj doprinosa ka mogućem riješenju problema ako će on biti izabran (moguće) na nekoj listi. Jedina kompozicija s ovog albuma koja ima nekakvog drukčijeg sadržaja (barem glazbenog ) je posljednji naslov "Rawhide".

Ovo je bijesni, mučenički album Jello Biafre koji se očajnički pokušao boriti za svoj status. Samo koji? Kakav? Vjerojatno mu je strahovito smetao Johhny Rotten koji je s daleko blesavijim smicalicama dospio do kategorije već uvažene punk zvijezde. Samo što se za razliku od Biafre, Rotten ili već u to vrijeme Johnny Lydon posvetio čistom trendu sa Public Image Ltd. DEAD KENNEDYS - Frankenchrist (1985, Alternative Tentacles)

Ovaj album je povodom izlaska doživio najviše polemika i cenzura, te je bio zabranjivan u prodaji po gotovo svim trgovinama zbog provokativnog postera 'penis landscape' švicarskog umjetnika H.R.Gigera koji se nalazi na ovitku ploče. Na posteru je čin analnog odnosa, tako da se album mogao nabavljati jedino narudžbom direktno od samog Biafre, odnosno Alternative Tentacles. Mnogi tekstovi na ploči su izrazito provokativni i podrugljivi; ismijavaju zapadnu civilizaciju i američko visoko društvo, elitu, politiku i jet-set, tako da je i to naknadno dolijalo ulje na itekako rasplamsanu vatru na kojoj se nalazio sastav.



Ploča ima nekoliko izrazito duljih pjesama od po 5-6 minuta poput "This could be anywhere (this could be everywhere)", "A growing boy needs his lunch", "Chicken farm", "Stars and stripes of corruption", te mnoštvo gostujućih glazbenika, elektronike, synthova, duhača i gomila pratećih vokala (čak 15) među kojima su Gary Floyd, Nina T.R.Stapleton, Julie Hoffman i Jeff Davies. Neki čak smatraju da je ovaj potez umnogome kumovao kalifornijskom punku s višeglasjima premda mekši zvuk albuma i nije imao veći odjek budući da je postavljen na relevantne reference dance-rock/post-punk scene sredine 80-ih (Echo & The Bunnymen, Siouxsie & The Banshees, The Cure, Public Image Ltd., Comsat Angels, The Smiths, The Stranglers...) , a kao takav i nije iznjedrio niti jedan legendaran hit. Uostalom, bilo je to vrijeme kada su se svi mijenjali, recimo The Clash su objavili onaj grozomoran album "Cut The Crap", te Exploited "Horror Epics" s elektronskim bubnjevima, elem bili su to radovi kojih se ne samo fanovi, već i bendovi stide, no u slučaju Dead Kennedys ipak nije bilo glazbenih odstupanja izuzev mekše East Bay Rayove gitare u 'gain/surf stilu poput Pixies koji će se pojaviti tek dvije godine kasnije. U principu, danas gledano, ovo je bio vrlo simpatičan i energičan indie-rock s jakim političkim angažmanom. DEAD KENNEDYS - Bedtime For Democracy (1986, Alternative Tentacles)

Punk nije mrtav. Punk je mrtav. Jebe mi se za to. Punk je moj život. Ja sam punker. Ja prezirem bogataše, debele mrcine koje su se usalile u američkom parlamentu, glupe Amerikance koji uzimaju zdravo za gotovo ono što im oni odozgo serviraju, društvenu infrastrukturu koju bi ja puno bolje uredio, komercijalnu scenu u kojoj usrani Collins proda tim blesavim Amerima hrpu govnarija u deset milijuna kopija, glazbene soundtrackove u kojoj se i zadnji seronja proslavi s nekakvom blesavoćom… Otprilike je tako razmišljao Biafra kada je crpio inspiraciju za ovaj album. A inspiracije mu zaista nije manjkalo jer sve o čemu je potrošio i 5 minuta razmišljanja ubacio je u svoje teksture - elitu iz jet-seta, yappiyje, psihijatre, macho tipove, poslodavce, policiju, konformiste, MTV, političare, cirkusante, trgovce…



Ovo je najbijesniji album Dead Kennedys do tada u kojem je Biafra potpuno izbacio iz sebe ono što misli o Americi tako da je osnova albuma njegova igra sa vrlo dugačkim tekstovima naslovom se referirajući na film "Bedtime for Bonzo" iz 1951. u kome glavnu ulogu tumači Ronald Reagan, tadašnji predsjednik USA. Glazba je opako brzi hardcore koji je iz pjesme u pjesmu gotovo isti; jedine su razlike Biafrini refreni u kojima se sprda sa svime što mu padne na pamet. Nešto drukčije pjesme su "I spy" koja ima nekoliko gitarskih solo dionica, "Cesspools in Eden" u lakšem ritmu sa čak finom gitarskom surf melodijom, te "D.M.S.O." u nekakvom pokušaju imitiranja "Pink Panther" teme Henry Manchinija.



Iznenađujuće je da i nakon gotovo 10 godina postojanja Dead Kennedys ovdje još uvijek zvuči kao najobičniji demo band u garaži koji je nafilao dvadeset i jednu pjesmu koje sliče kao jaje jajetu. No, sam Biafra je smatrao da to tako mora biti, ali je vrlo brzo shvatio i sam da ovakav band nema nikakvih vitalnih mogućnosti za daljnjim razvitkom jer sve što je imao reći već je odavno rekao. Njegovo izdavaštvo je nasuprot tome sjajno napredovalo - Alternative Tentacles je do tada objavio 16 singlova (od toga su 2 objavljeni i u formatu od 12''), 16 extended playova i mini albuma, 18 LP ploča, te 2 albuma Dead Kennedys u formatu cd-a. Na njegovoj etiketi pronašla su se i velika imena američkog undergrounda - Butthole Surfers (mini albumi "A Brown Reasons To Live" i "PCPPEP"), D.O.A., Flipper, Black Flag, Bad Brains, 7 Seconds, Husker Du, Tragic Mulatto…, a kasnije će se ovom popisu pridružiti i Nomeansno, Alice Donut, te kultni rapperi Hiphoprisy. Bend se nakon albuma razišao, a 2001. ponovno okupio bez Biafre. Njegove vokalne dionice su mijenjali Brandon Cruz (2001-2003), Jeff Penalty (2003-2008), a momentalno je u ulozi frontmena Ron 'Skip' Greer, no postava u kojoj su i dalje East Bay Ray (gitara), Klaus Flouride (bas) i D. H. Peligro (bubnjevi) nije objavila nikakav 'povratnički' nosač zvuka niti snimila ijednu novu pjesmu izvodeći na koncertima repertoar iz Biafrine faze. Jedini su im live zapisi "Mutiny On The Bay" (2001) i "Live at the Deaf Club" (2004), te kompilacija "Milking the Sacred Cow" (2007), a svi su oni dobili 'packe' od samog Biafre da do ponovnog okupljanja uopće nije trebalo doći.

horvi // 19/10/2016