Stoner-rock trojac Droids Attack krenuo je s radom koncem 90-ih godina prošlog stoljeća u Madisonu (Wisconsin, USA) i prema podacima neprekidno djeluje u istom sastavu - Brad Van (gitara, vokal), Tony Brungraber (bubnjevi) i Nate Bush (bas). Ovaj posljednjenavedeni također svira paralelno i u lokalnom vrlo cijenjenom bandu Bongzilla kao koncertni basist. U više od 10 godina karijere nametnuli su se snažnom svirkom kombiniravši hard/heavy gitarske riffove sa stonerom i divljim garažnim punk-rockom uz vrlo satirične tekstove, te ne mare mnogo za studio koliko za nastupe uživo. Kažu da im je nosač zvuka nužno zlo koje im samo služi za promociju, dok su im koncerti glavni aduti. Tako su prije debi albuma komičnog naslova "Your Chicks Are Belong To Us" (2004) objavili samo 3 rada (singl "The kegger", 2001, te demo snimke "Your Chicks Are Belong To Us", 2002. i čudnu kompilaciju "Demos Of Great Justice Best Of", 2002.) u vlastitoj d.i.y. nakladi koju su besplatno dijelili na koncertima gdje su ih zapazili ljudi iz male nezavisne etikete Crustacean Records iz Madisona za koju su objavili sva tri dosadašnja albuma. Neprestano sviraju i održavaju turneje po američkom srednjem zapadu, a jedan od najznačajnijih koncerata održali su 2008. kada su kod kuće u Madisonu na Forward Music Festu svirali kao predgrupa ponovno okupljenim Killdozer. Njihov prvi album dobio je nagradu za najbolji punk album godine po Madison Area Music Award, a sa drugim "Fatal/ Error" (2006) požnjeli su veoma pozitivne kritike i brojna priznanja glazbenih stručnjaka za doprinos stoner-rocku. Imaju još jedno split izdanje "Thee 1987''" sa Imperial Battlesnake objavljeno 2008. za Round 13 Records iz Minneapolisa. Već nekoliko sezona kao glavnu atrakciju na koncertima koriste metalnu maskotu, robota Robo kojeg programiraju da zabavlja, terorizira i nasmijava publiku. Njihovi jasni glazbeni utjecaji su Black Sabbath, Helmet, Torche, Quicksand i Melvins, mada se može osjetiti i natruha Soundgarden, Motorhead, Captain Beyond, žestokih Deep Purple, kao i dobrog dijela hard-rock/blues scene, te doom-metala i garažnog punka. Premda su stilski obilježeni kao stoner-rock sastav, Droids Attack sviraju punokrvni r'n'r pun različitih mješavina i diferencijalnih tempova od tromijih do bržih, a ne libe se niti povremeno zakoračiti u psihodeliju. Treći album "Must Destroy" je iskonska kajdanka vrsnih blues-rock riffova koji ne jenjavaju od prve do posljednje minute kroz gitarske distorzije uobličene u hard-rock iliti stoner s elementima dooma. Vođa Brad Van osim gitare svira i klavijature koje spretno ukalupljuje u paralelnu svirku, a također koristi i Dr.Z Ampflication, Visual Sound i Morley. Na ovome albumu u dvije kompozicije gostovao im je Tim Thompson na klavijaturama koje upravo otvaraju album tromim instrumentalom "The unforgiven 4" u kojem se kriju neke od vitalnih karakteristika dooma. Naredna "The great wall of Gina" podiže tempo masivnih ritmova i gitarskim riffom koji je očigledno inspiriran sa High On Wire, te se nastavlja u jednu od najboljih kompozicija - "Blueshammer". Osim masnog i brzog stoner/blues zvuka, posebno se ističe snažan Bradov vokal i tehničke gitarske kombinacije koje podsjećaju na Soundgarden. Ako je prethodna jedna od najboljih stvari albuma, onda "The arcade bully" ako ništa drugo, ima najbolji riff. Pjesma se iz čvrstog hard-rocka s elementima grungea na sredini pretvara u doom stilizacije koje usporavaju tempo i pred kraj se upuštaju u psihodeličan masni blues. Sa tromim tempom album se nastavlja u vrsnom doom pogotku, najduljoj, a ujedno i naslovnoj "Must destroy" koja frca gitarskim perfekcijama i melodičnim drajvingom basa Nate Busha. Najagresivniji vokal Brad upriličuje u buntovnoj "Crisis in the city (it's increasing)" koja je fuzija bluesa, hard-rocka i garažnog punka umnogome asocirajući na spoj najžešćih Deep Purple, Soundgarden, Black Sabbath i energije MC5. Ista se bez pauze pretapa u "Canadian death bus", humpa-cumpa kombinaciju dooma i bluesa sa nešto ležernijim riffovima i atmosferičnim solo dionicama koje su obilato nafilane s nekoliko nadosnimljenih psihodeličnih gitara uz pozadinski izraženu harmoniju klavijatura. "Koko beware" je uz "Crisis in the city" najenergičniji komad albuma gdje do izražaja dolazi uptempo i razaračke, gotovo neuhvatljive blues hard-rock gitarske kombinacije koje se u jednom kraćem dijelu pretvaraju u stanoviti Bradov ego-trip kao manijaka koji svršava svirajući gitaru. Posljednja "Astro glider" je instrumental sa monolitnim zvukovima poduplanih gitara i kaskajućim tempom 'lake konjice' gdje se završnica prepušta Thompsonovim klavijaturama koje po prvi i jedini puta na albumu dobivaju istaknutu ulogu solo instrumenta. Zaboravi li se na trenutak da je ovdje riječ o jednom sasvim maleckom i u Europi posve nepoznatom američkom bandu, njihova kompaktna struktura prije će asocirati na Black Sabbath tehničke kombinacije Iommijeve gitare i Butlerovog basa koje izviru iz mnogih sekvenci ovog veoma kvalitetno odsviranog rada. Uz zavidnu instrumentalizaciju, opičene riffove i humorom opaljene tekstove, "Must Destroy" je jedan od kandidata za najbolji album godine u žanru stonera, no sve se plašim da će za njega čuti tek maleni dio audijencije što Droids Attack i dalje ostavlja u rangu onih malih i marginalnih izvođača o kojima se bruji samo u underground krugovima.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/07/2010