Artistički oblikovan rad sa elementima klasične glazbe, ambijenata, dark-wavea i rock melankolije donosi gothic sanjarenje kroz 20 impresionističko - romantičnih tema.

Duet Venefica iz Prokuplja startao je s radom u proljeće 2005. kao projekt Marka Sinadinovića koji je prethodno svirao u black/doom/gothic-metal sastavima. Prvi album "Scarlet" realiziran je 1.XII 2008. za talijanski net label Ekleipsi i argentinski Frigida Records pokupivši pozitivne kritike plasiravši se u sam vrh srpske ambijentalne scene i publici koja je sklona klasičnoj glazbi, te metalu, dark-waveu i atmosferičnom zvuku. Za potrebe vokala pridružuje mu se Jovana Leković koja je stalnim članom postave, dok ostatak ekipe čine 'leteći' glazbenici sa strane. Premda njihov zvuk nema direktne poveznice sa bilo kakvim metal stilizacijama (nema gitara, niti moćne ritam sekcije, već je sve težište na klavijaturama), u njemu se ipak osjeti dašak sličnog svjetonazora preko opsesija sa mračnjaštvom i mistifikacijama, kao i posezanjima u otprilike blisku tematiku koja je prepletena mitovima, religijskim preispitivanjima, smrću, samotnjaštvom, pa i posezanjima u latinske fraze s kojima metal izvođači često obogaćuju svoje skladbe kako bi im pridodali mističan, mračan i zagonetan šlih. Ovaj drugi album "Selenium Surface" objavila je 31.I 2010. njemačka etiketa Quartier23 koja se specijalizirala za ambijentalnu glazbu, a distribuiran je preko Equilibrium Music koji između ostalog u svojem katalogu ima izvođače poput Antimatter, Devil Doll, Green Carnation, Sigur Ros i Ulver. Osovina albuma položena je u 14 instrumentalnih skladbi s tek 6 pjevanih komada gdje se redom na vodećim vokalima uz Jovanu izmjenjuje još 5 glasova - Andrea Casanova, Barbara Jekić, Nikola Jeremić, Kate Covington i Randy Mach. Što se tiče lirike, ovo je konačno jedan iz niza rijetkih ovozemnih radova koji je gramatički i leksički ispravno sročen i ispjevan na engleskom jeziku premda nema mnogo stihova. Naravno, zasluga tome ide u prilog samim autorima; Marko se poslužio temama Anders Jacobssona, Akira Yamaoke, Nobuo Uematsua i Howard Shorea, stihove za pjesmu "Glacia" je sam napisao, a jedan prijevod na engleski upriličila je Kate Covington. Glazba je komponirana i izvedena isključivo na Markove klavijature (uz pripomoć Mellise 'Misty' Walderson - klavijature i samplovi) s akcentom zvuka električnog klavira i laganih natruha elektronike sa sitnim pratnjama ritam mašine, a svi taktovi se svode na posve lagani slow-down tempo. Čitav album odiše ambijentalnim harmonijama u spletu sa vodećim klavirskim melodijama koje ponekad dosežu forme progressive obrazaca sa ležernim i nepretencioznim aranžmanima, no sve skupa pati od jedne boljke - preopširnosti koja je oivičena sa desetak kraćih komada od kojih se posebno izdvajaju pjevane "In remembrance of bloodflower", "Lilium V2.0" (na latinskom), acapella "All shade fade" interpretirana senzibilnim vokalom nalik na Sinnead O'Connor, zatim spomenuti gothic/neo-folk "Glacial", te klavirski staccato instrumentali "Removing beauty", "Morphine raindrops" i neo-klasični "Sculptures of funeral music". Svi ovi kraći brojevi iznose maksimalno po komadu do 2 minute i više se doimaju kao relevantni skitovi, tj. namjenski breakovi ili uvodnici u daleko kompleksnije i sadržajnije teme prepletene uglavnom ambijentalnim dark-wave sintagmama. Prvi dio albuma prošaran je klavirskim temama s blagim otklonima ka pop estetici (primjerice instrumental "Polyphonica crimson"), sve do iznimno drugačije skladbe "Letter from the lost days" koja se posve izdvaja iz cjelokupnog opusa svojim laganim plesnim electro-pop/ trip-hop tempom koji dušu daje za repertoar Depeche Mode. Čak je i muški vokal (nije navedeno da li je Nikola Jeremić ili Randy Mach) adaptiran u onom patetičnom gothic-pop 'trade mark' stilu Dave Gahana. Potom se ponovno nižu miš-maš kokteli instrumentala i pjevanih tema od kojih valja spomenuti vrlo lijepu ambijentalnu "Aerith's theme" koja je pjevana senzualnim ženskim vokalom uz vodeću melodijsku pratnju klavijatura adaptiranih na zvuk harfe, pozadinskim efektima nalik na flautu i orkestralnim gudačkim dionicama. Nastavak albuma je slojevita razgradnja melodija i harmonija u fazonu neo-klasicizma s povremenim folk motivima i zvučnom nadogradnjom niza efektnih prilagodbi (zvona, staccato linije, orkestracije, različiti zvučni instrumentarij...) sa vrlo romantičnim valcerom, naslovnim instrumentalom "Selenium surface (cyclothymia)" i još nekoliko vrsnih minimalističkih brojeva - "Rei, Solstafir", gothic-pop elegijom "Eternal twilight tranquility", klavirskim minijaturama "The sonorous crosses" i "Under bright moon weeping", te završnim grande finalom, orkestriranim dark-wave komadom "Requiem for a dream (lux aeterna)". Premda na prvo slušanje album djeluje letargično i pomalo zamorno zbog obilja melankolije, iza cijele ove kulise sakrivaju se brojne kompozitorske finese iz širokog spektra suvremene klasične glazbe od perioda romantizma i impresionizma, preko dugačkog dijapazona rocka od kasnih 60-ih (natruhe psihodelije, progressiva, sympho/space-rocka), sve do ambijentalne i elektronske glazbe. Posluživši se čitavim nizom tradicijskih shema, glava Venefice, Marko Sinadinović je podario postmodernističku pjesmaricu koja podjednakim intenzitetom uskače na kolosjek klasične glazbe i rock umjetnosti što sve skupa funkcionira kao glazba koju ste već imali negdje prilike čuti, ali nikada nije bila ovako skladana kroz zajedničku fuziju mnogobrojnih stilova koji se iz skladbe u skladbu pretapaju u vrlo romantičan, senzibilan i ambijentalni zvučni kaleidoskop.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/07/2010