U prvobitnom duet-projektu Venefica od posljednjeg albuma "Selenium Surface" (2010) došlo je do turbulentnih promjena. Otišla je pjevačica Jovana Leković, tako da je utemeljitelj Marko Sinadinović nastavio raditi sam dodavši izvornom imenu dodatak Postema. Kako je u međuvremenu već bilo skladano gro kompozicija za novi album, vokale je preuzela Markova dotadašnja internet prevoditeljica i povremena pjevačica Kate Covington iz USA, pa shodno tome, bend premda i okrnjen, i dalje funkcionira kao stanoviti duet, ovaj puta na internetskoj bazi. Osim toga, ovdje je uz Marka (samoprozvanog kao Marco S. Kennedy) prisutna i Šveđanka Melissa 'Misty' Waldersson koja u nekim kompozicijama svira klavijature i piano. Sve u svemu, od nekadašnje Venefice nastao je mali multinacionalni internet bend koji je u principu i dalje zadržao sve svoje vitalne osobine.

Glazbeno i tematski, ovaj treći album ne bježi mnogo od svojeg prethodnika. Puno igara, interludija i klavirskih sonata bez ikakvih većih posezanja u stereotipni i relativno monotono zamoran electro-noir zvuk donosi otprilike vrlo sličan scenarij zasnovan na modernoj klasičnoj glazbi s povremenim elementima dark-wavea i neo-folka uz minornu pratnju ritam mašina. Čini se kao da je prvi dio albuma skladan za 'soliste' gdje svatko ponaosob izvodi po jednu svoju temu, da bi se od središnjeg dijela prema kraju aranžmani pojačali sa intenzivnijim učešćem instrumentalizacije i vrlo dobro odabranih popratnih samplova.

Tempovi pjesama su i dalje u slow-down ugođaju s ambijentalnim dekorom koji je ponegdje pojačan sa sintetičkim orkestracijama (pjesme "Moonlit #7", "Room of angel", "Lucy/ Kohta", "Toluca lake"), dok su samo dvije pjevane skladbe uglavnom minijaturne pop sonate za klavir s tankim, gotovo dječjim i vrlo nježnim glasom Kate ("Sailing by moonlight" i "My immortal"). Boljka predhodnog "Selenium Surface" albuma bila je u preopširnosti zatrpanoj sa kraćim komadima; na svu sreću, ova mana je ovdje zaobiđena, tako da je finalni produkt vrlo čist i kristalno raspoređen omjer pjevanih, solo piano i kompleksnijih instrumentalnih skladbi koje u principu ne pate od nikakvih pretjeranih okolišanja. Interesantno, solistička piano tema "A kiss in the rain" u svojoj melankoliji podsjeća na čuveni hit Zdravka Čolića "Ti si mi u krvi" i uistinu je velika šteta što je ovdje samo u svojstvu instrumentala koji uvodi u daleko sofisticiraniju, također piano temu "Torture room" u kojoj frcaju različiti obrati u kompleksnijem progressive stilu koji se razvija i u stanovite rock teritorije dodavanjem elemenata industriala i dark-wavea, a završava odjecima zvona i vrlo kratkim piano izvodnikom.

Od svega najviše 'para uho' prešturi i presirovi izbor ritam mašine koja remeti skladni odnos centralnog spektra kolorita koji seže od tamnog i hladnog do modro plavog; ritam mašina je čista sintetika koja je bila modni krik cirka 1978. kada su The Human League i Ultravox skladali prve electro/synth-pop hitove i kao takva se ne uklapa u sasvim prijatan ambijent kompletnog albuma. Da je izbor pao na drugačiji kibernetički program za ritam koji ne bi bio izražen kroz ovakvu demode sintetiku, mogao bi se podići još poneki palac gore. Ipak, od trećeg albuma se u principu očekuje rapidniji pomak u svim sferama...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/06/2011