Malo je onih koji nisu barem čuli za ovaj, jedan od najboljih rock bendova današnjice, a oni koji su ih slušali bez sumnje su ih ubacili u svoju zbirku živućih legendi. Od briljantnog debjua "Q.O.T.S.A" i još boljeg sequela "Rated R " pa do kulminirajućeg savršenstva "Songs For The Deaf" queensi su razvijali svoj vlastiti stil koji je pokupljao hvale i kritke i publike da bi nam predstavili svoj najnoviji projekt na koji smo čekali 3 godine; "Lullabies to Paralyze". Nažalost, velika pokretačka snaga benda basist Nick Oliveri je otišao iz benda prije snimanja ovog albuma. Na sreću preostali queensi nisu rekli da lošem albumu.

Početak "lullabies to paralyze" me neopisivo podsjetio na "bubblegum" mark lanegana. Počinje kratkom sentimentalnom akustičnom stvari "this lullaby" s onim predivno hrapavim dubokim laneganovim vokalom, nakon čega se zapitate u kojem smjeru kreće sve ovo, a onda kao i na "bubblegumu" dolazi totalni udarac u queens maniri pjesmom "medication" koja će fanovima izmamiti smiješak na lice i uzrokovati neizdrživu želju da volume stave na maksimum. Od tada cijeli album kreće u rock on smjeru i sve je lijepo ukomponirano, miks stoner rocka, psihodelije, dobrih starih rock ritmova i solaža (koje su uz hommeov vokal žarko svijetle strane albuma), pop melodičnosti pa čak se i dosta poigrali progresivom.

Preko jedne od najboljih stvari na albumu "burn the witch" (s mark laneganom), lagane "i never came" kojoj kvaliteti mnogo pridonosi homme vokalom, "the blood is love" s predobrih psihodeličnim uvodom (havajianska melodija na lsd-u) pa do malih bisera pred kraj albuma, koji su meni osobno i dvije najjače stvari na albumu "you've got a killer scene there man" i "long slow goodbye" album kao cjelina ostavlja solidan dojam i nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Lanegan je previše stavljen u pozadinu, što je veliki minus, a i poslije prokleto dobrog grohlovog rasturanja bubnjeva na "songs for the deaf" ovdje ne daju isti nabrijani zvuk pjesmama. Hommeovi tekstovi ne nude ništa dubokoumno i filozofsko, već ili "artističku" zajebanciju ili pak ozbiljnost na pragu odličnog tekstopisca ("some think too much, then come too soon, i just curse the sun, so i can howl at the moon").

Njegujući stil kojeg su se držali od početka, surovi i prljavi stoner začinjen s pop/rock prizvukom je i ovdje, makar pjesme ipak zvuče nekako drugačije. Stil je smekšan onoliko koliko i prati stari zvuk, ako ta izjava uopće ima smisla, čut ćete. Definitivno se osjeća nedostatak Oliveria (njegove bas dionice su za queense što i yorkov glas za radiohead) , što je loše s jedne strane, a dobro s druge jer sada vidimo u kojem smjeru homme želi da queensi nastave. Kvalitetno ocjenjujući album u odnosu na starije; za rizlu, dvije je bolji od debjua, trunčicu zaostaje za "Rated R", a od "Songs For The Deaf" je kojih korak, dva iza.

Oni koji će se prvi put susresti s queensima (ima valjda i takvih :) ) s ovim albumom bit će sigurno oduševljeni i naći novi omiljeni bend, a oni koji ih znaju od prije malo će analizirati i onda odlučiti točno koliko se isplatilo čekati 3 godine za "lullabies to paralyze", ali jedno je sigurno, neće ostati razočarani. Pa s tim mogu i završiti slično kao što sam i počeo, Queens Of The Stone Age i dalje ostaju na tronu kao jedan od najboljih rock bendova danas.

ocjena albuma [1-10]: 7

vidman // 08/03/2005