Emotivna neo/soul-pop diva vratila se na scenu s novim, šestim studijskim albumom. Ima li naslovni, vrlo čvrsti emancipirani r'n'b singl "Soldier of love" dovoljnu snagu za revival stare slave? Ili će to ipak učiniti lagane balade?

Prošlo je punih deset godina od posljednjeg studijskog albuma Sade, koju je Helen Folasade Adu, koja inače daje vrlo malo interviewa, prokomentirala 'nikada nisam pisala pjesme samo zbog prodaje, već samo onda kada sam osjećala da imam nešto za reći. Sade nije brand'.

Ovo je tek šesti studijski album banda u više od 25 godina dugačkoj i veoma uspješnoj karijeri u kojoj su prodali više od 50 milijuna albuma koji su mahom odreda dosegli top-10 u Americi i Britaniji. S brojnom kolekcijom uspješnih hitova, Sade se tokom 80-ih i početkom 90-ih pretvorila u senzibilnu pop-divu koja je na umješan način uspjela ostvariti senzacionalan uspjeh ostavivši iza sebe cijeli niz kurentnih pop zvijezda na račun veoma senzualne i erotizirane magije jednostavnih balada i snenog baršunastog vokala, kao i rafiniranog smisla za pop estetiku koja je profilirala jazz, soul, r'n'b, funk, latino i soft-rock. Premda su joj u početku, ranih 80-ih kritičari zamjerali šablonski sistem easy-listening popa i blue-eyed soula građenog na osnovama Steely Dan, Steve Wondera, Dusty Springfield, Tom Jonesa, Jackson 5, Style Council i Stinga, svojim uspjehom prva dva albuma "Diamond Life" (1984, UK no.2, USA no.5) i "Promise" (1985, UK i USA no.1) začepila je gubicu i najnedoličnijem kritičaru koji bi joj nešto mogao zamjeriti na snazi autorskog identiteta. Za sobom je povukla cijeli niz sukladnih izvođača (poput Working Week, Simply Red, Matt Bianco, Parachute Club, Barb, Everything But The Girl, Swing Out Sisters, Lisa Staindsfield, Soul To Soul...) od kojih su neki odigrali kratku jednogodišnju epizodu i nestali sa svjetla pozornica. Premda niti jedan njezin singl nije dosegao no.1 u Britaniji i Americi (najveći dometi su "Your love is king", UK no.6, "Smooth operator" i "The sweetest taboo", oba USA no.5), ona je svojom autentičnom pojavom nakon rasapa new-romantics trenda u pop glazbu dovela jedan posve novi senzibilitet koji je bio oslobođen glamoura i kiča postavši avangardom onoga što će se kasnije zvati trip-hop i contemporary r'n'b.

Nakon odrađene turneje za album "Lovers Rock" (2000, USA no.3, UK no.18), band se prepustio svojim privatnim životima; basist Paul Denman koji živi u Los Angelesu posvetio se tinjedžerskom punk bandu Orange njegovog sina, gitarist i saksofonist Stuart Matthewman je komponirao glazbu za filmove u New Yorku, a klavijaturist Andrew Hale se bavio komercijalnim obavezama u pogledu soft-rocka kao studijski glazbenik, dok se Sade upustila u sasvim jednostavan obiteljski život (1989. je stupila u brak sa španjolskim režiserom Carlos Scola Pliegom, 1996. je rodila kćerku, u međuvremenu se razvela i živi u Gloucesthershireu, 200 km sjeverno od Londona gdje živi s novim partnerom). Poziv da se band ponovno okupi došao je 2008. u studiju Real World Peter Gabriela u blizini sela na jugozapadu Engleske gdje živi Sade Adu.



Album je pripreman gotovo pune dvije godine, te premda na prvi pogled ne donosi ništa praktički novo i neočekivano, 'peglanje' starih shema ima itekakvog smisla. Sade se s jedne strane i dalje bazira na vlastitim preokupacijama pripovjedanjem autobiografskih emotivnih činjenica, dok s druge, vrlo vješto nalazi put ka novijoj publici, a da pri tome zadrži i onu staru. U određenu ruku, reciklaža prijatnog pop raspoloženja u kojem je lirski odnos ideja pjesama sa drskim ženstvenim pojmovima oko vječitog emotivnog (i bračnog) statusa pretvoren u bojište sukoba i interesa naglašava se preko predvidljivih slijeda događaja koji su ilustrirani sa negacijom strasnog odgovora. Sade je uvijek bila bolja u temperamentu i načinu interpretacije, nego li u filozofiji i svjetonazoru, no ovdje se pokazala na vrlo težak, ponekad sumoran način kojim izdvaja teksturu od naoko sjajno polirane glazbene površine. U jednu ruku se može reći kako je "Soldier Of Love" odrastao nasljednik "Back To Black" albuma proslavljene Amy Winehouse, samo što je Sade zadržala svoju pristupačnu i prepoznatljivu elegičnost šarma kojom opčinjava četvrt stoljeća. Premda u njezinom izrazu više nema onako izrazito naglašene romantike kao što je to primjerice bilo na sjajnim singlovima "Your love is king" (1984) ili "No ordinary love" (1992), poneki broj s ovog albuma podsjetiti će na slične atmosferske konotacije, ali u daleko drugačijem temperamentu, primjerice u sasvim jednostavnoj akustičnoj gospel baladi "Be that easy" u koju je uklučeno i fučkanje završne dionice, te vrlo radosnoj "Babyfather" s konotacijama osrednjeg reggae/ soul manira u kojeg su ukalupljeni i prateći vokali dječjeg zbora, pop repeticije i fino staložene, smirene linije duhača. I upravo u momentu kada bi se mogao očekivati idealni nježni pogodak za sve ove godine čekanja, Sade uvodi u svoju emotivno strasnu i plačljivu noir negaciju na razini elegičnog Bryan Ferrya u još jednoj akustičnoj pjesmi "Long hard road". Zadnji dio albuma nosi puno oružje monotonog tempa koje je oduvjek bio njezin glavni adut kroz plesniju pop/ trip-hop temu "Bring me home", klasičan soul-stiskavac "In another time" koji je vrlo plačljivo nošen emocijama, piano-bar melodijom, laid-back revijalnom orkestracijom, minijaturama saksofona i violine, te polu-elektronska erotična "Skin" u kojoj vlada melodramatična priča 'da nakon što mi opereš leđa kažemo jedno drugom zbogom'. Posljednja "The safest place" je cjelovito pročišćenje bolnog rastanka i skrivanja ljubavi na najsigurnije mjesto, u vlastito srce. No, najbolji dio albuma nalazi se na samom početku s dramatično uređenom "The moon and the sky" koja obasipa finim pop elementima s prošaranim orkestracijama, laganom elektronskom potkom, ali i neoptimističnim emocijama, te ponajbolji komad, prvi singl, ujedno naslovna "Soldier of love" s elementima koji nisu daleko od Tricky stilizacija, a i Amy Winehouse. Prilično 'metalni' zvuk gitare i laganog militarističkog neo-folk ritma s pratećim, skoro vojničkim pritajenim duhačkim efektima Stuart Matthewmana donosi ovom albumu sasvim visoki autorski potencijal koji na račun nekoliko radiofoničnih, pomno izabranih singlova rezultira ponovnim uspjehom.

Sade je naučila svjetsku pop audijenciju na pjesme pune ljubavi i emocija; to je ovdje ispoštovano u svim pogledima na nešto mračniji i daleko ozbiljniji način nego što se moglo očekivati (za razliku od prethodnog albuma "Lovers Rock"), ali se stiče dojam da se ona istovremeno udaljila kao nedodirljiva izolirana pop diva koja je zadržala mistiku samo za sebe, ali ne i za publiku. Sve ovo izgleda veoma proračunato, odmjereno uštimano, produkcijski uvjerljivo (domaći zabavni i pop izvođači nemaju šanse pored nje), no kolika je snaga za njezin povratak nakon 10 godina pauze potvrditi će publika. Vrlo dobar singl "Soldier of love" je zauzeo samo blijedi USA no.49, a album je povodom izlaska (8.II 2010.) zasjeo tek na UK no.53, no to nikako nije i krajnji domet ovog albuma. Ovdje ima mnogo toga što vrijedi u razini odmjerenih pop evergreena (barem "Babyfather", "Be that easy" i "Skin"), mada su i oni napravljeni sa zadrškom emotivne, ali vrlo tople 'nedodirljivosti' velike pop zvijezde.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/02/2010