Treći album lucidne američke sludge/death-metal supergrupe je otkačena konceptualna priča iz popravnog doma za maloljetnike.

Kruže nepotvrđene priče da ovaj band nikada nije održao niti jedan koncert premda postoji već pet godina, a razlozi su čisto geografske prirode. Svi članovi su raštrkani po Americi, rade zasebno u niz bandova, te se okupe samo za potrebe komponiranja novog materijala i studijskog rada. Vjerojatno će do njihovog prvog nastupa trebati još pričekati, a do tada su uspjeli realizirati i treći album koji je zbog navedenih razloga ispao vrlo predvidljive glazbene građe. Putem interneta su razmjenjivali ideje i demo-snimke, te su ih na kraju uklopili u nastavak šašavog prethodnika "Sulfur And Semen" (2008) okupivši se u Sniper Studiju u Sjevernoj Karolini.

Album ima, nazovimo, 'filmski' koncept, a govori na vrlo komičan način o sretnom djetetu kojeg su iznenada počeli tući, zlostavljati i silovati kod kuće, te je poslan u popravni dom Juvie gdje postaje pod pritiskom okoline pravi mali zlotvor. Premda su ga i dalje silovali i iživljavali se na njemu, ukazuju mu se Sveta tri kralja koji mu pokušavaju pomoći, ali on se preobražava ka vjeri koja nosi militaristički kult i počinje ubijati sve oko sebe uništavajući sve što je do tada postigao, a nije postigao ništa osim duhovnih vrijednosti. To je otprilike fabula koncepta koja je manje-više uobičajena za slične trilere i drame s elementima horrora i akcijskih američkih filmova, dok je glazbeni dio poprilično predvidljiv i blago razočaravajući spram prethodnog albuma. Prva skladba "Momma" će iznenaditi svojom smirenošću i ležernim uvodnikom, te ne pretjerano brutalnim death-metal nastavkom sa svim potrebnim parametrima, no već u ovoj skladbi se može osjetiti da je band rutinski shvatio žanrovsku zadaću. Sve je tu - od konciznih gitarskih riffova i solaža, preko uokvirenih melodija i tehnički korektnih aranžmana, no manjka prljavosti i grubosti koja se uočava na nekim završnim skladbama albuma. Tako otprilike se nižu u sličnom toku "Juvie" koja je znatno sporija, skoro na granici brutalnijeg doom izraza (ili bolje rečeno, klasičnog melodičnog metal-rocka), zatim sa kraćim instrumentalnim doom interludijem "As the field mice play", sve dok ne dođe jedan od upečatljivijih trenutaka albuma u "Alive inside!". Pjesma ima kombinaciju stonera i brzog metala, te luči snažan adrenalin svojom energičnošću, no nije ništa novo spram onoga što su nekad davno znali raditi Suicidal Tendencies. Teški, tromi i masni riffovi koji slijede njihovu fabulu osobito su naglašeni u "Tempt the disciplies" koja djeluje kao da je jedan od komada iz opusa Melvins ili barem upokojenih Killdozer, a onda dolazi još jedan solidan brzi death pogodak u obliku dvominutne "Taking on our winter blood", ali niti za njega se ne može reći da je nešto novo što njihovi veliki uzori Entombed nisu prije napravili. Međutim, ovdje je ubitačno smiješan dio 'I'm not crazy, you're the one that's crazy, you're driving me crazy' kao da slušate opičeni comedy-punk band. Posve neočekivani dio albuma satkan je u jezivoj, ali prekratkoj instrumentalnoj "The owl closes in" odsviranoj na akustičnoj gitari kao da se tu negdje našao beogradski Tamerlan koji im je pokazao pravi 'dark' ugođaj. Pred sam kraj albuma dolazi još jedan solidan ubod, "Warriors of mud… the hellfighters" koji ponovno vraća death-metal u igru s relativno sporijim tempom.

Glazba koju su Birds Of Prey upriličili na "The Hellpreacher" je vrlo slušljiva i pitka (da ne kažem plitka), no istovremeno je u nekim momentima vrlo melodična i puna 'groove' naboja sa izraženim gitarama Erik Larsona i Bo Leslieja, a ponegdje raživciraju sa pretjeranom tehničkom konciznošću (poput urnebesnih "Blind faith" i "False prophet") koju su utrpali u prekratke i prljave 3 minute. Sve mi se čini da ovaj band pati od sličnog sindroma kojeg imaju daleko kompleksniji, glazbenim izrazom drugačiji, ali po svjetonazoru vrlo bliski livanjski Andrija, a to je snimanje albuma u jednom danu otprve. Za rekordno vrijeme od 3-4 sata u studiju. S razlikom što su 'ptice grabljivice' vjerojatno provele nešto dulje vrijeme u njemu.

Sve u svemu, očekivalo se barem malo bolje i luđe izdanje nakon šašavog albuma "Sulfur And Semen", ali kako stvari stoje, ovaj band se začahurio, barem u ovome albumu, na pozornost publike kojoj je dovoljan temperamentni odnos bržeg i sporijeg ritma sa satiričnim tekstovima o pojebanom djetinjstvu koje se pretvorilo u pravu noćnu moru i ponekim veoma upečatljivim riffovima koji variraju od bluesa do ne baš pretjerano brzog death-metala. Solidno, ali ne i pretjerano kreativno djelo u kome se osjeti da ovih petoro metal momaka mogu napraviti i daleko bolji rad.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/02/2010