Sjećam se ljeta 1987. kada mi je ex-frend iz Zagreba u moj maleni Đurđevac u kome sam živio, donio na audio kaseti vrlo loše snimke tada aktualne Borghesie koje smo preslušavali i tumačili danima... A s druge strane kasete bila je još lošija, očajna presnimka nekakvog banda koji se zvao Dobri Isak. Priznajem da ovom bandu nisam poklanjao nikakvu osobitu važnost jer je snimak bio katastrofalan s prežvakane kasete koja je bila tko zna koja po redu presnimka, a osim toga bio sam užasno raživciran, iskompleksiran, prepotentan i bahat mladić koji se pun revolta taman vratio iz JNA. Band me prema onome što se moglo čuti neodoljivo podsjećao na Pekinšku Patku s albuma "Strah od monotonije" i Joy Division koji su sticajem okolnosti tada ponovno postali aktualni zbog popularnog gothica kojeg su predvodili The Sisters Of Mercy, The Cure, Siouxsie And The Banshees, a i P.I.L. s dva mračna albuma "Album" i "Happy?"

Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, velika kritičarska rock imena su nakon ogromne popularnosti novog vala 80/81 naglo okrenuli priču i krenuli u scenu mainstreama, odnosno countryija. Doduše, tadašnja Jugoslavija i nije imala tako puno bandova kao što ih ima danas u regionu, pa su oni bili glavnim katalizatorima rock-svjetonazora uz ponekad iznimno zanimljive i duhovite članke Siniše Stojanovića, Petra Lukovića, Petra Popovića i ekipe iz tadašnjeg jedinog glazbenog jugoslavenskog magazina "Džuboks" koji se sticajem okolnosti pretvorio u "Rock", a kasnije u gotovo tinejdžerski orijentirani "Rock-pop". Da je ovaj album izašao barem 2-3 godine prije 1986., bio bi daleko bolje prihvaćen jer su temeljne poveznice post-punka i new-wavea još uvijek bile na snazi (barem do 1984.) i nisu, poput primjerice ovog albuma, djelomično promašile aktualnost s ne dalekim, ali ipak uočljivim vremenskim odmakom. Elem, bilo je to vrijeme kada su vodeći ex-Yu bandovi zvučali kao recentna jezgra popularnih američkih i britanskih izvođača, ali je svatko od njih imao nešto svoje prepoznatljivo i unikatno, što se na koncu konca odrazilo i sa relevantnim kratkotrajnim revivalom Haustora u 90-im, povratku Električnog orgazma, Termita, Parafa na rani zvuk prije nekoliko sezona ili mnogih tribute bandova Azre i EKV, kao i ponovnom okupljanju Pekinške Patke ili Filma, doduše u skroz novoj postavi. Sudbinska stvarnost Dobrog Isaka koji su bili trećom i tada najmanje znanom generacijom new-wavea zajedno sa Trobecovim Krušnim Pećima, Gustaph y njegovim dobrim duhovima (današnji Gustafi), Sexom, SCH, Karlowy Vary, Gastarbajtersima, Obojenim programom, Fitom, Lunom, Rex Illusivima, Padot na Vizantija... nisu dobili adekvatnu medijsku, a niti pretjeranu kritičarsku pažnju, pa su mahom svi muku mučili do realizacije prvih albuma što je neminovno dovelo u nekim slučajevima do krajnjeg underground statusa i svirki pred šačicom prijatelja, te uglavnom brzim gašenjima aktivnog rada.

Stoga je nemilosrdni zakon kojeg su krojile tadašnje jedine diskografske etikete (PGP RTB, Jugoton, Suzy, ZKP Ljubljana i Diskoton) sa ogromnim tiražima koji su se brojali u stotinama tisuća prodanih albuma (sjetite se Riblje čorbe, Parnog valjka, Bijelog dugmeta, Prljavog kazališta, Zane, Atomskog skloništa, Azre...), neminovno primorao band da na svoju ruku objavi samo audio kasetu za SKC Niš u skromnih 100 primjeraka. Sastav je djelovao svega tri godine (1983-1986), te se nedugo nakon izdavanja kasete rasturio i više od dva desetljeća njihovo ime gotovo nitko nije spominjao sve dok se negdje 2008. nije na internetu pojavila snimka ovog njihovog jedinog albuma koji je koncem 2009. konačno objavljen i kao cd.

Prvotno kasetno izdanje sadržavalo je 10 kompozicija, dok je za ovu specijalnu prigodu kao bonus pridodano još 7 starih snimaka od kojih su naslovna "Mi plačemo iza tamnih naočara" i "Ona se igra nožem" verzije snimljene u sobi bubnjara Saše Markovića - Markiza. U najjednostavnijoj postavi sa basom (Miloš Miladinović), gitarom i vokalom (Predrag Cvetičanin), te bubnjevima, uz pridruženog, četvrtog člana koji je bio zadužen za zvuk (Saša Marković), Dobri Isak je relevantno preslikao utjecaje Joy Division sa minimalističkim melodijskim bas linijama, nabrušenim gitarskim post-punk sekvencama koje su valjda svi tadašnji rock bandovi rabili po principu Andy Gilla (Gang Of Four) uz poneke primjese Wire, Magazine i psihodeličnih elemenata kakve su znali imati već spomenuti P.I.L. i Siouxsie And The Banshees. Glas Predrag Cvetičanina je više nego očita insinuacija na Ian Curtisa, a sama lirska sprega je također u čvrstoj vezi sa turobno mračnim, morbidnim i neoptimističnim svjetonazorom kojeg je nosio ovaj pokojni tragičar. Kroz posve jednostavne, tipične post-punk kompozicije koje se razlikuju po bržim i sporijim tempovima, Dobri Isak je filao bizarne, mahom intimne pričice o samoubojstvu ("Ona se igra nožem"), skrhanom moralu ("Sinoć si sanjao da si pas"), luzerstvu ("Mi plačemo iza tamnih naočara", "Čekamo te", "Kad nisi mlad"), metaforičkim strahovima (lagana "Feniks") ili pak čistim artističkim gothic opsesijama ("Plakati su ikone", "Čudna kuća") koje su ponekad vrlo emotivna razmišljanja u višesmjernim relacijama ("Dozvoli mi da ostanem u tvome krevetu", "Mrzim te", "Tu u uglu/ tada sam te poslednji put video", "Filmovi"). Šteta je što se uz bonus nije pronašla "Četvrtkom me tapši po ramenu 247 puta"

Premda je album (ne)tipičan izdanak ex-Yu novog vala u vrlo mračnom raspoloženju s višesmislenim tekstovima, on i s ovim ogromnim vremenskim odmakom još uvijek relevantno pokazuje veliku kreativnu snagu tadašnje scene koja je pažljivo imitirala svoje svjetske idole na vrlo primjeren, a često i sofisticiran način. Dobri Isak je ovim reizdanjem uz prihvatljivu produkcijsku sliku široj javnosti revalorizirao period svojeg kratkog aktivnog rada s nadahnutim pjesmama koje se i danas mogu slušati i primjeniti na individualna iskustva jer su napravljene na univerzalan način kome vrijeme nije niti malo naštetilo ili pokazalo neminovni zub vremena.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/02/2010