Yello na koncu prve decenije 21. stoljeća još uvijek zvuče prijatno ekscentrično, plesno i u skladu sa svojim glazbenim synth/electro-pop afinitetima koje provode već 30 godina i to u daleko romantičnijem raspoloženju.

O njima smo napravili podulji pregled diskografije od samih početaka 1980. zaključno sa 1997., pa nećemo trošiti riječi o povijesti i kreativnoj fazi ovog znamenitog dvojca porijeklom iz Švicarske. Samo spomenimo da se veliki dio njihovih najuspješnijih singlova nalazi na četiri kompilacije od kojih dvije sadrže djelomično originalne verzije ("1980-1985 The New Mix In One Go", 1986 i "Essential Yello", 1993), dok su dvije remix varijante ("Hands On Yello", 1995 i "Eccentrix Remixes", 1999) s obradama njihovih hitova u izvedbama Cosmic Baby, Jam & Spoon, The Grid, Plutone, Carl Coxa, The Orb, Mobya, Carl Craiga...

Yello, kao i većina nekadašnjih pop zvijezda klasične LP/ vinil scene svoje medijsko utihnuće mogu svaliti na teret nelojalnog internet piratstva i naglog pada prodaje nosača zvuka, pa su tako svoj prethodni, vrlo kratki 30-tominutni album "Progress And Perfection" (2007) objavili u samo 350 (!) primjeraka kao d.i.y. izdanje za najvjernije prijatelje. Da bi stvari donekle vratili, ili barem pokušali vratiti na staro mjesto, Blank i Meier su svoj 13. studijski album objavili za Polydor, te su se vratili svojem relativno prepoznatljivom plesnom electro-pop zvuku koji je obilježio njihov najpopularniji period od sredine '80-tih do albuma "Zebra" iz 1994. Prvo je prethodio free download EP "Touch Yello" sa 4 broja koji otvaraju album, te je potom 2.X 2009. objavljen i kompletan rad koji iznosi punih sat vremena.

Uvodna "The expert" (objavljena i kao singl) donosi svu njihovu poznatu draž - prijatne funky basove i gitare, Dieter Meierove grubo šaptave vokale u znanoj plesnoj spoken-word/ hip-hop ritmici (početak pjesme je sa sampliranom vox-extended tehnikom), samplove duhača, a i insinuacija na scratch, te otprve pogađaju svojim ekscentrizmom u dušu popularne Timbalandove produkcije. S gošćom Heidi Happy na veoma senzibilnom i nježnom vokalu, Yello se vraćaju na stare staze provjerenih laganih evergreena kakve su ostvarili primjerice sa Shirley Bassey (prisjetite se hita "The rhythm divine" s albuma "One Second") kroz vrlo lijepe elektronske blueserske balade "You better hide", "Kiss in blue" i "Stay" kakve su nekada znali isporučivati ne samo Yello, već i nekadašnja pop krema poput Steely Dan, David Sylviana ili Thomas Dolbya, dakako u daleko zamršenijim oblicima koji su (in)direktno utjecali na slow-down tempo kloniranog trip-hopa početkom '90-tih. Plesni dio albuma sadrži letargičan ugođaj pomiješan sa čeznutljivim insinuacijama na stare hitove "Desire", "Vicious games", "Lost again"... u kompozicijama "Out of down" i "Part love" (sa funky ritmom), a tu se pronašla i nova verzija njihovog prvog urnebesnog hita "Bostich" iz 1980. godine u posvemašnom Kraftwerk ugođaju iz '90-tih godina. Poseban plesni dio gdje prikazuju svoj 'eksperimentalniji' i psihodeličniji poriv nalazi se u instrumentalu "Electric frame" s mješavinom latino ritma, glitcha, jazz-popa, te odličnih melodijskih improvizacija gosta Till Bronnera na prigušenoj trubi s poklopcem (vrlo blisko zvuku Mark Ishama) koji je još sudjelovao na dva vrsno realizirana instrumentalna komada, plesnom "Till tomorrow" i posve laganom jazz-pop/piano-bar "Vertical vision". Najležerniji dio otpada na simpatičnu plesnu romantičnu laganicu "Tangier blue", zatim na electro-reggae "Friday smile" s jasnim insinuacijama na staru kompoziciju "Drive/ driven" s njihovog najuspješnijeg albuma "Baby" iz 1991., te na posljednji instrumentalni komad "Takla Makan" (velika pustinja u zapadnom dijelu Kine) koji traje gotovo 9 minuta. Ovdje im se kao gošća pojavljuje flautistica Dorothee Oberlinger koja je na njihov ambijentalno postavljeni aranžman ukovala svoj jaki impresionistički pečat koji zvuči poput duduka Djivan Gaspariana u kombinaciji sa Yello atmosferom kompozicije koju su sastavili na world-music principima korištenjem samplova cimbula, sitra, frule, te nezaobilaznih synth harmonija u psihodeličnom obliku. Za kraj albuma, ovo je vrlo impresivna ambijentalna skladba kakve su Yello znali povremeno komponirati na ranijim albumima.

Gosti su na ovome djelu napravili ogroman posao, no daleko je od toga da Meier i Blank nisu sposobni ostvariti ugodan electro-pop album gdje obojica znaju ravnomjerno prilagoditi vokale. Boris Blank, koji se tek povremeno pojavljuje kao pjevač vrlo romantično je, između ostalog, upriličio jednostavan electro-pop "Trackless deep" s latino primjesama, akustičnom gitarom i jazz atmosferom, tako da u cjelini gledajući, album obiluje sa zaista mnogo stilskih raznolikosti, te djeluje kao vrlo prijatan koktel letargičnog erotskog senzibiliteta, pop ekspresija, plesnih ritmova i electro-popa. Stari obožavatelji njihovog rada ne bi trebali ostati razočarani ovim albumom samo zbog činjenice da je daleko 'mekši' i 'plitkiji' od radova iz '80-tih, no i s ovim materijalom Yello su pokazali da unatoč 'klimakterijskim' godinama još uvijek imaju smisla za ekscentrični senzibilitet, osjećaj i stilsku finoću. Bez obzira na to što više nisu medijski zastupljeni kao u najsvijetlijem periodu '80-tih i početka '90-tih, vrlo dobro su ukapirali na temeljima vlastitih tantijema što njihovu publiku najviše pali, te su sukladno s time napravili prijatan pop album prepun senzibiliteta.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/01/2010