Povodom povratka na stare staze synth/electro-popa i novog albuma "Touch Yello" donosimo prikaz ovog ekscentričnog plesnog pop banda iz Švicarske kroz njihovih prvih 9 albuma objavljenih u periodu od 1980. do 1997.

Članovi: Dieter Meier, Boris Blank, Carlos Peron
Žanr: electro-pop, synth-pop, elektronika, ambijentalna glazba, eksperimentalna glazba, art-pop, house, techno

Utjecaji: Kraftwerk, Can, Neu, Faust, The Residents, John Cage, Karl Heinz Stockhausen, Roxy Music, David Bowie, Talking Heads, D.A.F., Suicide, Tuxedo Moon, Pere Ubu, Tangerine Dream, Brian Eno, Genesis, Yes, Peter Gabriel, Jean Michele Jarre, Gang Of Four, Gary Newman, Cabaret Voltaire, Holger Czukay, Japan, Joy Division, Devo, Magazine, P.I.L., Silk, Ultravox, Visage, Iggy Pop, Grace Jones



Utjecali na: OMD, Human League, The Tourists, B.E.F., Spandau Ballet, Duran Duran, Classics Nouveaux, Soft Cell, Thomas Dolby, John Foxx, Laurie Anderson, Jah Wobble, Depeche Mode, Yazoo, Heaven 17, Tom Tom Club, Eurythmics, Trio, ABC, A Flock Of Seagulls, Blancmange, The B-52's, New Order, Howard Jones, Afrika Baambaataa, Grandmaster Flash, Beograd, D'boys, U škripcu, Idoli, Denis & Denis, Bananarama, Kozmetika, Man Without Hats, Bronski Beat, Tears For Fears, Alphaville, Thompson Twins, Icehouse, Talk Talk, Einsturzende Neubauten, Borghesia, Laibach, Labaratorija zvuka, The Art Of Noise, Assembly, Ministry, Demolition Group, Madonna, Pet Shop Boys, Erasure, Front 242, Neon Judgement, Living In a Box, M.A.R.R.S., S-Express, Pankow, Aphex Twin, Underworld, Orbital, Moby, Leftfield, Daft Punk, Abuse, Jeff Mills, Dave Clarke... YELLO - Solid Pleasure (1980, Ralph Records / Vertigo)

Neobičan i krajnje zbunjujući debi album ovog ekscentričnog sastava privukao je pažnju kritičara prvenstveno samo zbog izdavača - Ralph Records, čiji su vlasnici bili misteriozni i velom tajne obavijeni The Residents. Sam naziv banda, izraz "yello" praktički ne znači ništa do li običnu fonetsku igru koja otkriva njihov prijatni egocentrizam. Dieter Meier (vokal), Boris Blank (elektronika) i Carlos Peron (gitara, efekti, trake i samplovi) su trojica Švicaraca koji nisu djelovali kao uobičajeni band već projekt u kojem je Blank radio glazbenu bazu na kojoj je Peron dodavao efekte najrazličitije vrste, dok je Meier bio zadužen za vokale. Bili su razdvojeni, pa su razmjenjivali ideje snimljene na trakama koje su povremeno kompletirali u vlastitom studiju. Kada su se Blank i Peron nalazili u San Franciscu, kao veliki štovatelji The Residents, posjetili su njihov press - office i iz čiste šale ponudili im svoje demo materijale. Ovima se to veoma svidjelo, pa su im objavili debi album "Solid Pleasure".
Najinteresantnija osoba ovog trija je vokal Dieter Meier koji je sin bogatog švicarskog milijardera, pa mu je od malih nogu dozvoljeno da radi što god želi. Tako je studirajući umjetnost u Zurichu tijekom sedamdesetih radio niz neobičnih performansa kojima je izražavao svoj krajnje bizaran umjetnički karakter. Prvi rad je izgledao ovako: na zemlju je postavio veliki drveni obor u koji je dovezao 100.000 sitnih metalnih komadića s otpada neke metalne industrije. U tom oboru se nalazio tjedan dana i pakirao taj metalni otpad u vreće po točno 1000 komada, da bi na kraju dobio 100 vreća tog otpada. Premda to nije imalo nikakve veze s umjetnošću, ubrzo je dobio poziv da napravi nešto slično u New Yorku. Tamo je postavio štand na ulici i pozivao prolaznike da mu kažu "da" ili "ne" i bez obzira koji odgovor je dobio, svakome je davao po jedan dolar. Potom je u štampao plakat na kojem je pisalo "oglas" i polijepio ga po cijelom Zurichu. Na njemu je pisalo da svatko tko želi može sudjelovati u kreiranju umjetničkog djela tako da uplati po jedan franak, te kada se sakupi 10.000 franaka, taj rad će biti proglašen umjetničkim djelom. Sakupio je samo 5.900 franaka koje je nazad vratio svima koji su uplatili. Najvažnije djelo koje je napravio bila je metalna lijevana ploča koju je ugradio u pločnik ispred željezničke stanice. Na ploči je pisalo: "na ovoj ploči će Dieter Meier stajati 23.3. 1994. od 15 do 16 sati.". I zanimljivo, sjetio se nakon gotovo punih 20 godina, te je na taj dan zaista stajao na toj ploči što je i ovjekovječio MTV. Nešto slično napravio je u New Yorku gdje je na jednoj izložbi stajao na ulazu s uperenim pištoljem. Bila je to zastrašujuća slika za svakog posjetitelja jer je postotak kriminala u New Yorku strahovito visok, a ova sama scena se potpuno drugačije tretirala nego u Evropi. Samo onaj tko je bio dovoljno hrabar mogao je pročitati na maloj tablici na zidu natpis "ovaj čovjek neće pucati".
Što se tiče njegove glazbene kreativnosti, godinama je svirao gitaru s jednom žicom i pjevao neartikulirane vokale nalik crkvenim koralima s izletima u imaginarne arabeske i indijanske pozive kiše i crnu magiju, te je surađivao s nekim sasvim nepoznatim glazbenicima i održavao neobične koncerte bez ikakvog prethodnog dogovora i probi. Bili su to potpuno ekscentrični nastupi puni divljine i bezrazložne brutalnosti na kojima je ispuštao krikove, pjevao, zavijao, mijaukao, stenjao… Upravo takvi radovi su mu omogućili potpunu vokalnu slobodu kojima se nije zatvarao u vremenski kontinuitet zadanih tema.
Kada se pojavio debi "Solid Pleasure" kritika nije mogla sakriti svoje oduševljenje neobičnom smjesom glazbe i vokalnih izraza. Radi se prvenstveno o bazičnom electro pop izrazu koji je vješto dotjeran u art formu plesnih pop pjesama s povremenim izletima u domišljatu fuziju. Album otvara odlični singl "Bimbo" prijatne pop atmosfere u kojoj je prodefiliran čitav spektar različitih novotarija (efekti, samplovi, zvukovi s trake okrenuti naopačke), fini mekani elektronski basovi, bogata melodijska linija, pozadinske harmonijske upadice klavijatura sa neobičnim swing ritmom koji je izmiješan s dramatikom reggae taktova. Neobičan Dieterov vokal je ostavio poseban dojam ekscentričnog pjevača koji na trenutke djeluje poput ortodoksnog punkera, kabaretskog najavljivača, klauna. Ovaj vokalni stil će primijeniti u to vrijeme vrlo cijenjeni Tuxedo Moon na albumu "No Tears" (posebno u naslovnoj kompoziciji). "Night flanger" će postati njihovim stilskim prototipom kompozicije - vozeći mekani funky basovi, pozadinske melodije i specifičan vokal čudnog profinjenog romantika koji čas pjeva, čas recitira, dajući kompoziciji dodatnu dozu dramatičnosti. Pjesma je obogaćena izuzetnim atmosferskim improvizacijama njihovog gosta Chicke Hablasa na gitari. Još jedan odličan singl "Bostich" prikazao je Yello kao vješte inovatore u spajanju nekad zamornih sympho rock struktura u plesni electro pop pun efekata i neobičnog vokala kojeg je nemoguće uhvatiti u brzom izvođenju tekstualnog izričaja. Nije na odmet spomenuti i izuzetnu "Eternal legs" koja je u neku ruku prototip minimalističkog techno obrasca kojeg će dvadesetak godina kasnije komercijalno iskoristiti izvođači poput Underworld ili Orbital. Istu pjesmu u potpunosti su kopirali U škripcu za glazbenu nit vodilju pjesme "Dodirni me" na albumu "Budimo zajedno" (1984.). Njihov neobičan stil podebljale su sfere u kojima su spojili sambu ("Downtown samba"), reggae / ska ("Rock stop"), polku (instrumental "Coast to polka"), afro ambijenta ("Bananas to the beat") korištenjem izvornih ritmova koje su obavili u elektronske plesne pop kompozicije u koje su ubacili sve i svašta - havajsku gitaru, višeglasne prateće doo-wop improvizacije, rockabilly, neobične melodije i vokale, lucidne efekte... Poseban dio albuma čine povremeni instrumentalni eksperimentalni breakovi ("Reverse lion", "Magneto", "Massage", "Assistant's cry", "Blue green", "Stanztrigger") gdje je došla do izražaja Blankova glazbena maštovitost i Peronova spretnost korištenja studijskih pomagala kroz iznimne minijature ambijentalne glazbe na principu Bowievih eksperimentalnih albuma "Low" i "Heroes", te Kraftwerk radova s "Autobahn" ili "Radio Activity" albuma, a postoje određene paralele i s radovima Jean Michelle Jarrea. Ovakve slične metode koristiti će OMD na svojim izuzetnim albumima "Architecture & Morality" i "Dazzle Ships", a i Laibach na svojim programskim početnim albumima.



Sjajan debi album bio je u samom vrhu electro popa tih godina, no premda po kritičarima nije bio na listi najboljih ostvarenja 1980., napravio je golemi utjecaj na moderna strujanja tih godina i kao takav ostao njihovim izuzetnim radom u cjelokupnoj karijeri. Singl "Bostich" je zbog svojeg osebujnog ritma i neobično brze Meierove naracije kasnije mnogo puta korišten u različite svrhe, između ostalog i za reklamnu kampanju Lee Cooper.
Yello u to vrijeme nisu održavali koncerte, imali su samo jedan nastup u sklopu modne revije u Zurichu kada su nastupili pred 2000 otmjenih ljudi dotjeranih frizura i uglađenog imagea. U press materijalu pisalo je: "elita je nagađala da li je to umjetnost ili nešto drugo". YELLO - Claro Que Si (1981, Ralph Records / Phonogram)

Yello nisu postali popularan sastav nakon debija, ali su zato stekli veliki kultni status kod kritike koja ih je nesmiljeno hvalila i obasipala komplimentima kada se god ukazala prilika. Vrijeme u kojem je objavljen drugi album pripadalo je trendu new romanticsa - Ultravox, Spandau Ballet, Classix Nouveaux, Duran Duran su tek objavili prvi album, a Gary Newman je nakon niza britanskih hitova nestao sa scene. Trend electro popa je tek počeo svoju komercijalizaciju - Human League su objavili legendarni "Dare!", Kraftwerk su konačno osvojili UK no.1 sa singlom "The Model", nakon čega su se pojavili prvi albumi Depeche Mode, Soft Cell, Yazoo, The Tourists (kasnije Eurythmics), Heaven 17… izvođači poput D.A.F., Clock DVA, Cabaret Voltaire, Suicide, pa i OMD su za publiku predstavljali misterioznu i nerazumljivu alternativu, a Yello se nalazio otprilike na raskršću svega navedenoga.
Budući da nisu bili vođeni idejom stvaranja komercijalnih hitova, već ekscentričnog, samoživog glazbenog stila, stvorili su odličan album koji su prikazali kroz niz priča koje se koncepcijski povezuju u mini dramu u kojoj vodeću riječ ima pojedinac i njegov karakter, okolina i događaji. Tako album djeluje poput malih filmova s nekoliko karakterističnih likova koje Dieter odlično opisuje kroz vrlo zanimljive i duhovite priče. "She's got a gun", "No more Roger", "Daily disco", "The evening's young"… su interesantni prikazi različitih likova u gradskoj sredini koji su opisani kroz niz običnih događaja na neobičan način - sasvim slučajan susret s djevojkom na ulici koja traži vatru da pripali cigaretu i nestaje u praznom disco klubu gdje je ona jedini plesač, zatim horror priča o osobi koja je dobila telefonski poziv da će biti ubijena, pa priča o osobi koja večer provodi na šanku i ne zna što bi sa sobom… Osim odlične dramatizacije samih tekstova, Yello su se pokazali izuzetnim glazbenim stvarateljima atmosfere kroz duboke harmonije synthova i različitih efekata, breakova i raznih domišljatih poteza. "Quad el Habib" je otpjevana na arapskom jeziku, a interesantno je da je tekst ove kompozicije odštampan na omotu sa hijeroglifima kao Dieterov dug prema prošlosti kada je eksperimentirao s različitim idejama. Naslovna "Claro que si" je mali izlet u latino ritmove, tako da je nastavljena serija obrađivanja egzotike na njihovim radovima. Premda su "Daily disco" i "The evening's young" objavljene kao singl ploče, zbog izuzetnog art stila koji je publici bio potpuno neobičan, nisu urodile komercijalnim pogocima.
Nakon ovog rada Dieter je objavio album "Sensucht Nach Allem" s glazbom iz filma "Jetz Und Alles" u suradnji s kompozitorom Anthony Mooreom i gostima Joy Rider, Richy Miller (vokali), David Murray (sax), Jesse Ballard (gitara). Prva strana ploče je pjevana, a druga instrumentalna, a sam film govori o kriminalnom životu opisanom kroz r'n'r život u vrlo interesantnom ambijentu. YELLO - You Gotta Say Yes To Another Excess (1983, Mercury / Phonogram)

1983. godina je po mnogo čemu bila osobita - pop glazba je postala najtiražnijim glazbenim artiklom koje su ostvarili Michael Jackson s albumom "Thriller", David Bowie sa "Let's Dance", te megamilijunski uspjesi The Police, Duran Duran, Culture Club, Wham, Eurythmics... Na komercijalnu scenu s obje noge je stupio trend europskog electro-popa (Depeche Mode, Yazoo, Blancmange, Tears For Fears, Howard Jones, Alphaville), tako da se ovaj treći album sastava Yello pronašao točno tamo gdje mu je i bilo mjesto po prvi puta došavši na top liste s obje strane Atlantika (UK no.65, USA no.184). Album je donio dva prva velika hit-singla "I love you" (UK no.41) i "Lost again" (UK no.73) koji mjesecima nisu izlazili sa repertoara DJ setova, te su tako omogućili sastavu da izađe na veliko svjetlo svjetske scene. Ostali dio albuma pretežito je sastavljen od plesnih virtualnih zezalica u kojem je Meier do mile volje filao svoje čudne glasovne sposobnosti (vrištanja, uzdasi, onomatopeje, stenjanja...), dok je Blank obavljao raznolike elektronske i studijske ekscentrične eksperimente, naravno oblikovane u čarobni elektronski plesni pop (naslovi "No more words", "Crash dance", jazz-pop tema "Swing", "Heavy whispers", "Smile on you"). "Great mission" je pak kompozicija polu-ambijentalno komornog sadržaja dok naslovna "You gotta say yes to another excess" djeluje kao da je buduća predloška za tada još uvijek nepoznati Laibach (posebno vojnički ritam marširanja i opako duboki vokali). Zahvaljujući promjeni diskografske etikete i ugovoru sa tada velikim Mercury Records, pažljivo izabranim hit - singlovima i idealno odabranom trendly zvuku, Yello je uz Yazoo, Eurythmics i Depeche Mode postao jednim od vodećih imena electro-popa, a u Jugoslaviji je prema čitateljima magazina "Džuboks" izabran među najbolje sastave godine uz Duran Duran, Culture Club i Simple Minds. YELLO - Stella (1985, Mercury / Phonogram)

Dva velika hita "I love you" i "Lost again" su u protekle dvije godine nesmiljeno vladale diskotekama i radio valovima, često su se pojavljivale i kao ultimativni dance hitovi na različitim komercijalnim hit kompilacijama, pa su se neprestano pojavljivali novi slušatelji koji su počeli otkrivati njihove čudesne plesne zafrkancije. I dok se praktički još nije niti slegnuo odličan dojam prethodnog albuma, premda je pauza bila gotovo dvije godine, Yello je objavio novi, četvrti i gotovo najbolji album do tada, a mnogi fanovi će rado priznati da je ovo u stvari njihov vrhunac karijere. Ovdje su potpuno iskristalizirali sve svoje dotadašnje ekscentrične eksperimente u prvorazrednu plesnu pop glazbu koja je tih godina jednostavno očaravala bogatstvom lucidno nadahnutih ideja. Između ostalog, tada pionirski zagrebački Radio 101 uzeo je za dio špice - najave vijesti njihov čuveni "chick-chick-ha" koji se sa iste špice ne skida punih 25 godina. Album je prije svega omogućio polovini albuma velike hit-singlove - "Desire", "Vicous games" (USA no.8), "Oh yeah" (USA no.51), "Angel no" (sa čuvenim samplom - krikom Princea) koji su pljenili svojim ugodnim sadržajem i bogato domišljatim inovacijama. Sam video spot za "Oh yeah" bio je iznimno uspješno medijski poguran od strane MTV urednika koji su najzaslužniji za ovaj uspjeh. Instrumentalne kompozicije "Stalakdrama" i "Ciel ouvert" su jedne u nizu njihovih vanserijskih skladbi s kojima su potpuno izašli iz okvira uobičajene pop glazbe u kojoj su potpuno iskoristili sve zakonitosti slobodne forme po načelu skladanja horror simfonija. Uz nekolicinu suradnika koje su Blank i Meier kao alfa i omega sastava imali na ovom albumu pojavljuje se i njihov povremeni suradnik, vrlo kreativno maštoviti gitarist Chico Hablas koji je donio gitarističke hardrockerske riffove u kompoziciju "Domingo". Album je ostvario zavidan svjetski uspjeh potpuno zasjenivši tada vrlo ambiciozne elektronske ekscentrike The Art Of Noise, Thomas Dolbya i John Foxxa, te gotovo cijelu plejadu electro-pop imena koja su iz mjeseca u mjesec gotovo nestajali ili se počeli pretvarati u neke sasvim drugačije zvučne forme (primjerice Eurythmics, Tears For Fears, New Order, Propaganda, Alison Moyet...), a jedini koji su preostali "peglati" uobičajeni zvuk electro-popa na visokoj komercijalnoj odrednici bili su Depeche Mode, Human League i tada novoformirani Vince Clarkov (ex-Yazoo) Erasure, te Pet Shop Boys. YELLO - One Second (1987, Mercury / Phonogram)

Ponovno dvije godine pauze u kojoj su Meier i Blank razmatrali šta će i kako dalje nakon uspješnog albuma "Stella", prvo objavljuju svoju prvu kompilaciju "The New Mix In One Go" (1986.) sa najvažnijim hitovima u karijeri, a potom im u pomoć dolazi nenadana inspiracija - latino ritmovi, te glazba Cube i srednje Amerike. No, ovdje se po prvi puta u njihovoj do tada vrlo kreativnoj karijeri pojavljuje primjetni faktor pomanjkanja adekvatnih ideja. Premda je uvodna "La habanera" ugodni karipski elektronski dance, kroz sijaset narednih kompozicija osjeća se pokušaj ponavljanja uspješnih formula sa prethodna dva-tri albuma. Unatoč vrlo širokom spektru gostiju na ovom albumu (Shirley Bassey, Billy McKenzie, Farida, Rush Winters, Santiago Alfonso, Chico Hablas...) bilo je vidljivo da se novi opus Yello počinje pretvarati u vlastitu samoreciklažu.



Zahvaljujući velikoj reputaciji koju su do tada imali i od publike i od kritike, singlovi, lagani elektronski blues "The rhythm divine" (sa vokalom Shirley Bassey, UK no.54) i vrlo brzi electro-rock "Goldrush" (sa zanimljivim vokalnim ritmovima, UK no. 54), te "Call it love" (aražmanski posve promašena kompozicija, UK no.91) su donekle uspjeli osigurati još uvijek solidan rejting, no sama kreativnost dvojca Blank - Meier je bilo blago razočarenje. Nestali su njihovi snažni i plesni dance ritmovi, a veliku većinu albuma predstavljaju uglavnom laganije i umjerenije forme s kojima su izgubili poprilično veliki dio svoje dotadašnje publike, a shodno tome i sama dotadašnja glazbena štampa koja ih je podržavala pomalo je počela dizati ruke od njih nakon ovako neočekivano slabog izdanja. Interesantno, ovaj album je bio prvi njihov album koji je objavljen u Jugoslaviji (objavio ga je PGP RTB), te je dosegao njihov do tada najbolji plasman (UK no.48, USA no.92). YELLO - Flag (1988, Mercury / Phonogram)

Shvativši odmah po izlasku ne pretjerano dobro prihvaćenog albuma "One Second", barem kod kritike, Yello se nakon svega par mjeseci baca na stvaranje novog djela u nadi da će ponovno povratiti svoj stari sjaj. Svoj šesti album znakovitog naziva "Flag" objavljuju u proljeće 1988. i ostvaruju svoj najveći hit-singl u karijeri - "The race" (UK no.7, USA no.33) koji je po mnogo čemu odudarao od svih prototipova tada standardnih komercijalnih hitova. Kao prvo, dužina singla je punih 8 minuta, što je mnoge disk-džokeje, a i glazbene radio urednike "izbacivalo iz takta", kompozicija nema standardni tijek već počinje sa melodijom refrena koja se u periodima neprestano ponavlja kroz cijeli tijek aranžmana, te ima brojne čudnovate hirove - od vrlo brzog i oštrog riffa pretvara se nekoliko puta u plesnu psycho-trip vožnju inspiriranu utrkama Formule 1 ispresjecanu različitim komentarima spikera - najavljivača na utrkama. Međutim, odmah kada je "The race" objavljen postao je ogromnim hitom s obje strane Atlantika zbog nadasve sjajnog glazbenog riffa duhačkih instrumenata koji su publici ušli u uho na prvo slušanje. Singl je u mnogim glazbenim anketama dosegnuo gotovo najvišlje pozicije u glasovanjima za hit godine što je albumu donijelo ogroman milijunski tiraž koji se kasnije pokazao i kao njihovim najbolje prodavanim albumom karijere. No, ostatak albuma je pokazao da Yello više nema kreativnu moć koja ih je okruživala na sjajnim radovima u prvoj polovici osamdesetih godina. Kompozicije poput lagane "Of course I'm lying", nedorečene "3rd of June", orijentalno instrumentalni komad "Alhambra" su evidentno bile samo "popuna prostora", "Tied up" (UK no.60), "Tied up in red" i "Tied up in gear" su tri iste kompozicije u nešto izmjenjenim varijacijama (dance, down-tempo i rock tempo), dok "Blazing saddles" i "Otto di catania" tek na momente prizivaju duh nekih njihovih uspješnih hitova (poput "Desire"). Onaj njihov prepoznatljivi osebujni ekscentrični electro-pop zvuk je ovdje potpuno nestao i pretvorio se u potpuno blijede varijante latino - ritmova i sasvim prozirnih melodija.
Također, nakon izleta sa brojnim gostima albuma "One Second" koji su Yello kao specifične artiste predstavili u sasvim drugačijem okružju, ovdje su gosti gotovo zaobiđeni, no solidan prijem na top listama nije izostao. YELLO - Baby (1991, Mercury / Phonogram)

U proljeće 1991. Yello se nakon trogodišnje pauze sa scene ponovno vraćaju novim albumom "Baby" (UK no.37) najavivši ga novim singlom "Rubberbandman" (UK no.58) kojeg je MTV, naravno odmah bacio na svoj standardni repertoar video spotova. No, vrtio se vrlo kratko jer nije sadržavao dovoljno primamljivu količinu komercijalnih atributa za posve novu publiku koja se orijentirala na MTV i tih godina željno očekivala spotove MC Hammera, Vannile Ice, Technotronic, Snap ili pak tada vrlo popularnih predstavnika madchester pop scene (Happy Mondays, The Charlatans, Soup Dragons, The Stone Roses). Odmah je u startu bilo jasno da su Yello potpuno izgubljeni u okolini nove scene koju je diktirao MTV, a osim toga u tom momentu nije bilo niti jednog njima sličnog izvođača koji bi donekle držao electro-pop na komercijalno visokoj razini. Doduše, tada su se na kratko pojavili OMD sa hitom "Sailing the seven seas", no nova kritika i publika je to protumačila kao spoj U2 i madchester popa, dok su Pet Shop Boys počeli javno obznanjivati svoje guy sklonosti shvativši da je došlo vrijeme za radikalne promijene. Human League i Depeche Mode su bili neaktivni, a jedino je još nešto od "stare garde" radio Vince Clarke sa Erasure, no on se posve prepustio oportunizmu i zakonitostima pop scene stvarajući instant pop hitove. Marc Almond (ex-Soft Cell) je potpuno zabrazdio u svoju guy struju kabaretskih pop šansona, Cabaret Voltaire, Eurythmics i Tuxedo Moon su se raspali, a imena poput Jimmy Somervilla, Thomas Dolbya ili Talk Talk više gotovo nisu ništa značajno predstavljala. Na sceni su se počeli pojavljivati iz dubokog undergrounda neka nova imena koja su mnogo toga štošta uzimala iz njihove bogate electro ostavštine (primjerice Underworld, The Orb, Orbital, The Chemical Brothers, The Prodigy i specifični samotnjaci Aphex Twin, Jeff Mills, Leftfield, Carl Craig...), koji će samo nakon nekoliko idućih sezona uskočiti u prvi val elektronskog zvuka poznatog pod raznim inačicama techno scene.
Očigledni uspjeh koji je zadesio Yello nakon hita "The race" unio je podosta letargije u njihov rad, pa se Meier prepustio svojem bogatom životu počevši se baviti igranjem golfa, Blank je za to vrijeme uživao plodove svojeg uspjeha, tako da su obojica potpuno zanemarili kurentne glazbene trendove kojima su posredno ili ne sami kumovali.
Album "Baby" je ipak donio podosta svježine u njihovom uspavalom kreativnom radu. "Jungle Bill" (UK no.61) je zakašnjelo drugo izdanje hita "The race" i mnogi se slažu da je to u stvari trebao biti njihov prvi i glavni singl, "Ocean club" je vrlo dobar kabaretski pop, "Drive - driven" solidan romantični reggae na pragu onih znamenitih laganica s prva dva-tri albuma, sa kompozicijom "On the run" se ponovno vraćaju u formu plesnih latino egzibicija, dok su "Who's gone" i "Blender" kompozicije koje su im manjkale na prethodna dva vrlo blijeda rada. Završna "Sweet thunder" je potpuna ambijentalna kompozicija koja je još jedna u nizu njihovih odličnih kompozitorskih riješenja s kojima izlaze izvan okvira pop glazbe. YELLO - Zebra (1994, Fouth & Broadway)

Svijesni novog vremena u devedestim koja su se očito razlikovala od onih kada su oni počeli prije petnaestak godina, Yello u mahu MTV eksploatacije i propagande svih novih trendova objavljuju svoj osmi album "Zebra" pod paskom crnog i bijelog, tj. jednakosti "starog i novog". Ovdje se prikazuju kao potpuno osuvremenjeni artisti koji isto tako dobro vladaju okolinom u kojoj se nalaze. U nekim kompozicijama je primjetan nastavak njihovog rada sa prva dva albuma kada su koketirali sa kraut-rock utjecajima koje su ovdje vrlo dobro pretvorili u nove plesne forme techno zvuka. Uvodna "Suite 909", zatim "Night train" su sjajni i brzi elektronski techno brojevi, dok su singlovi "How how" (electro bossanova jazz-pop, UK no.59) i "Do it" (brzi electro-dance) unatoč svojem zaraznom maniru potpuno izostali sa vrhova top ljestvica. Od boljih plesnih kompozicija koje Yello predstavljaju u novovjekom maniru devedesetih vrijedi izdvojiti i "I...I'm in love", "Move dance be born", zatim plesnu bossanovu "S.A.X." i mekši oblik brze electro-body struje (ili kako se to devedesetih zvalo trance) u odličnom broju "The premix (how how)" koji je brzi remix singla "How how".
No, mnogo toga štošta na ovom albumu odavno više nije bilo novog u njihovom izrazu i puno toga se svelo na recikliranje starih ideja i inspiracija. Da su kojim slučajem U2 ili Simple Minds umjesto svojih tadašnjih grozomornih hitova sa albuma "Zooropa", odnosno "Good News From The Next World" imali nešto poput kompozicije "Tremendous pain" imali bi podosta veći kredibilitet kod kritike, a vjerojatno i publike.
Odjek albuma je bio poprilično slab, a velike zasluge za to ima i njihov podcijenjeni rejting kod kritičara koji nisu ovaj rad smatrali značajnijim ostvarenjem u njihovoj karijeri, a premda su dobili i vrlo cijenjeni "120 Minutes" Paul Kinga na MTV povodom izlaska albuma kada su puna dva sata predstavljali sebe i svoje omiljene video-spotove (između ostaloga The Residents i M.A.R.S.S.), nisu uspjeli ostvariti nikakav značajniji uspjeh. YELLO - Pocket Universe (1997, Polygram)

U vremenu kada Kraftwerk nije postojao (mada su se nekoliko puta okupljali), a od njihovih suvremenika su još jedino bili prisutni Depeche Mode, povratnički Human League i vrlo blijedi Vince Clarkov Erasure, elektronsku techno scenu su u međuvremenu skrojili po svojim načelima Moby, The Prodigy, The Chemical Brothers, Underworld, te donekle Orbital, The Orb, Propellerheads i mnoštvo samostalnih disk-džokeja različitih profila (Jeff Mills, Carl Cox, Sven Vaith, Dave Clarke...), Yello se ponovno bude i objavljuju svoj deveti album.
Kao vrlo zgodnu zezalicu prvo objavljuju vrlo uspješan novogodišnji singl "Jingle Bells" koji je ostvario solidan pogodak, no zbog sasvim novog aranžmansko - glazbenog pristupa kojeg su krojili za novi album, taj singl se nije pojavio na novom devetom albumu "Pocket Universe".
I opet su ponovno bili podcijenjeni, uglavnom od strane novih kritičara koji su striktno pratili zbivanja na elektronskoj sceni unazad 5-6 godina, mada je album napravljen po njihovim standardima koje su začeli još tamo davne 1980. sa prvijencem "Solid Pleasure". Sve neobične ekscentričnosti koje su Blank i Meier pokazali na prva dva albuma ovdje su najbolje došle do izražaja - Meierov interes za arabeske, vokalna neartikuliranja i slične motive proizašle iz folka očigledno su imale veliki utjecaj za stvaranje osebujne teme "Monolith" sa mnoštvom pravoslavnih liturgijskih napjeva, dok se Blank na albumu izrazio kroz mnoštvo kombinacija kroz koje je provukao dobar dio svoje ritmike i osebujne romantike za stvaranje sjajnih plesnih formacija. Album je zamišljen kao "intergalaktički neutralni jezik glazbe" u koji uvodi najava "Solar driftwood", nakon čega slijedi "Celsius", posve novi i netipični trance techno-Yello broj koji u sebi sadrži ponešto i utjecaja tada bujajućeg world-musica (nešto poput Transglobal Underground), no za to im nitko ne može osporiti njihov neupitni interes kojeg je Meier ionako ispoljavao na početku Yello karijere. Album se nastavlja sa odličnom plesnom "More" koju su izgleda Propellerheads drsko maznuli za potrebe sampla u svojoj kompoziciji "Echo & Bouns". Na kratko prekida se plesna atmosfera sa početkom naredne kompozicije "On track" koja uvodi u sjajan revival prvog poluhita Yello "Bostich", posebice zbog specifične Meierove brze naracije. Potom slijedi spomenuta "Monolith" koja prelazi u fini pop singl "To the sea" kojeg nitko živ nije primjetio, vjerojatno zbog ugodne laid back atmosfere, lepršavog jungle pop ritma i sexy ženskog vokala kakvih je u to vrijeme u svijetu pop glazbe bilo i previše. Mora se primjetiti da se ovdje podosta osjeti utjecaj ponekih Kraftwerk zvukovlja sa "The Mix" albuma. Potom se album pretvara u finu ambijentalnu notu koja je povremeno isprekidana sa neobičnim ekscentrizmom i njihovim poznatim plesnim akordom koji prerasta u različite tokove pozadinskih harmonija uz stalno prisustvo plesnog ritma. "Liquid mountain" djeluje kao da su je popratili legendarni Gyuto Monks sa svojim vokalima koji dolaze sa Tibeta uz pratnju ledeno-bezobrazne atmosfere elektronskih naprava, da bi se kompozicija pretvorila u "Pan blue", brzu trance skladbu koja gotovo zvuči himnom techno partyija. Na žalost, niti to nitko nije uspio zapaziti, tako da je i ovaj njihov sjajan song potpuno ostao bez odjeka tamo gdje je trebao. Najbrža kompozicija na albumu je "Resistor" koja zvuči kao da je dio Thunderdoma ili nekog h/c techno izvođača (čak se u pozadini ćuje i lagani odjek publike), a nisu na odmet da se spomenu i ekscentrični breakovi koji se povremeno provlače kao i različiti brojni samplovi. Savršeno dobro, odlično i nadasve koncizno urađeno u britkoj prethodnoj kompoziciji vraća situaciju u ambijentalni svijet "iracionalne magije, fizikalne interpretacije i ljudske percepcije" kroz vrlo čudesan tekst ambijentalne kompozicije "Beyond the mirrors". Posljednja (bonus) kompozicija je plesna verzija singla "To the sea (remix)" koja se tko zna zašto omakla svim disk-džokejima i glazbenim urednicima radio programa.
Nevjerojatno, ali ovako dobar povratnički album čak niti najbolji svjetski kritičari nisu uspjeli savladati. Starost kritičara? Nenaviklost na nove (čitaj: stare) trendove? Ili samo kritika već postarijelim majstorima elektronike Blanku i Meieru da ipak trebaju održavati svoj stari rejting ekscentrika pod bilo koju cijenu iz prve polovine osamdesetih?

horvi // 22/01/2010