Junkers5 možda su premlada skupina glazbenika da bi imali svojih pjesama koje bi smjestili na album, u jednu ruku to je zbog toga što postoje tek od ljeta 2009, no s druge strane, muzičari su kojima ovo nije prvi bend u kojem sviraju ili pjevaju a svaki od njih ima neku svoju priču. Samim time što na albumu nemaju svojih autorskih pjesama u mnogima će probuditi misli sumnje, ali ta misao otpada nakon i nekoliko odslušanih stvari.

Bend čine: R'n'R lisac Miro Kusačić - gitara i vokal (Messerschmitt, Opyum), Saša Petković na bubnjevima (Messerschmitt, Three Stupid Dogs i još preko deset bendova), Elizabeta Petrić - vokal (Klapa Teranke) i braća Juhas, Vibor - gitara i vokal i Vjeran na bassu i mikrofonu, obadvoje iz Tutankhamon Space Machine.

Osobno mi obrade pjesama koje postoje već dugi niz godina, u ovom slučaju i dosta stare pjesme, nisu baš najdraže. Ne volim ni tribute bandove jer to mi uvijek nekako ispadne kao jako glasno slušanje originalne pjesme u kojoj se pjevač udostojio pjevati makar je prebolio neku bolest grla i nema onaj glas sa albuma a bend koji ga prati je baš na toj svirci odlučio improvizirati s nekim novim forama. Tako se i javilo mali tračak sumnje u tome kako bi netko dobre čak i odlične pjesme išao svirat po svome a čitajući popis pjesama od kojih neke potpisuju veliki Ryan Adams, Neil Levenson, Randy Newman, Patty Smith, Graham Gouldman, David Bowie, itd... to mi se još više motalo po glavi. Ovo blebetanje o tribute bendovima kod ovog albuma pada u vodu jer kao prvo to nije tribute band a za pjesme bi se prije reklo da nisu obrađene već bi, kad bi drugačije trebale zvučati, trebale zvučati upravo tako kako zvuče. Album počinje sa laganom i kratkom country pjesmom ''Oh My Sweet Carolina'' i nastavlja se sa ''Denis'' koju u originalu svira Blondie samo ova verzija ima pomalo punk-rock štih i zvuči puno svježije. Pjesma ''Have You Seen My Baby nastavlja se u pomalo istom zvuku no više vuče na rock'n'roll sedamdesetih i osamdesetih pogotovo kad se u pozadini čuje klavir. Inače na albumu specijalan gost na klavijaturama je Edi Kancelar.

Album se nastavlja s pjesmom ''Dancing Barefoot'' koju inače izvodi Patty Smith i ta pjesma jedna je od definitivno stvari na albumu. Pjesmi kojoj u najvećoj mjeri pridonosi Elizabeta sa svojim zbilja odličnim glasovnim sposobnostima. Sama melodija i doživljaj ne odmiče se puno od originala i zvuči gotovo identično kao da je sama Patty pjeva. U r'n'r tonu teće sve do ''Rock N Roll Nigger'' koja opet neizmjerno podsjeća na sam original i to ne samo po pjevanju već i samoj svirci koja zbilja zvuči dobro. Nastavlja se Bowievom stvari ''Suffragette City'' do ''Oh My Sweet Carolina''. Stvar s kojom album i počinje (kao Intro) inače je pjesma koju svira i pjeva Ryan Adams i koja bi se u originalu mogla smjestiti u neku ljubavnu priču ili film, sa scenom u kojoj čovjek ima suzu u oku, no pjesma je u ovoj reinkarnaciji dobila neku drugu ulogu. Pretvorena je u punokrvnu country/rock stvar koju opet upotpunjuje ženski vokal a scena se iz iz plačljivog originala seli u neki saloon gdje se toči samo whiskey. Predzadnjoj pjesmi ''Volunteers'' koju inače izvode Jefferson Airplane dodane su distorzije gitare i to ju je možda malo ''diglo'' no original je u ovom slučaju stvar koja ne može zvučati bolje a nova verzija samo zvuči drugačije. Na kraju tu je pjesma od P.J. Harvey ''C'mon Billy'' s njezinog odličnog albuma '' To Bring You My Love'' iz ne tako davne 1995-te i sve do sad nije mi padalo na pamet da bi mogla zvučati tako dobro kad bi bila odsvirana sa malo više distorzije a otpjevana sa agresivnijim glasom, kakav ni njoj nije stran.

Album je jednim djelom stvarno dobra kombinacija za slušanje jer je sastavljen od već ''provjerenih'' pjesama isto tako ''provjerenih'' bendova. S druge strane nekom se možda neće svidjeti iz gore navedenih tribute razloga no oni će se ipak morati pomiriti s činjenicom da je cijeli album vrhunski odsviran.

ocjena albuma [1-10]: 8

mario m. // 08/01/2010