Osim što su nominirani za Mercury nagradu, SBP su objavili svoj drugi album na David Sylvianovoj etiketi, Samadhisound. Za mene su to dovoljni razlozi da se uputim u slušanje nečeg za što do tog trenutka nisam nikada čuo.
SWEET BILLY PILGRIM su britanski folk trio koji čine pjevač i gitarist Tim Elsenburg, basista i "bendžist" Anthony Bishop i bubnjar Alistair Hamer. Debi album "We Just Did What Happened and No One Came" objavljen 2005. od dijela kritike dobio je dobre ocjene, al rijetki su ih slušatelji zapazili. Kako je Tim mnogo "tour"-ao s Davidom Sylvianom i Steveom Jansenom, odlučili su ga uzeti pod svoju etiketu, što je očito dovelo do većeg zanimanja za bend.

Album počinje sa spoken word poemom Here It Begins, koja neodoljivo podsjeća na Ry Cooderov "Paris Texas". Na nju se nastavlja jedna od najnježnijih, najdirljivijih i najljepših ovogodišnjih pjesama Truth Only Smiles. Ova pjesma obara na prvo slušanje, a svakim novim sve je bolja i bolje. Nije daleko od nje niti Bloodless Coup.

Slušajući album dalje, čini se kao da je ovo bila zasebna cjelina, na koju se nastavlja sljedeća sa sličnim rasporedom. Long Shore Drift ima neku kompliciranu podlogu, a Tim više priča, a manje pjeva i na taj način čini ovu pjesmu napetom. Kalypso, od samih početaka ima neki morski štih, pa niti naslov ne čudi. Druga najbolja pjesma na albumu i definitivna posveta Davidu Sylvianu. Treća u drugoj trilogiji Future Perfect Tense, je križanac Knives Out od Radioheada i neke progresive sedamdesetih.



Umjesto još jedne trilogije, za kraj su ostavljene samo dvije pjesme. Obje toliko lagane da skoro pa su neprimjetne i ukoliko baš ne naćulite uši, jer ste negdje pročitali da je pjevač Tim za posljednju pjesmu 30 puta nasnimio svoj vokaal, proći će pored Vas a da ih niti ne ulovite.

Ono što je najuočljivije nakon preslušavanja albuma, osim što je album tih i pospan, pa nije preporučljiv za večernje sate ukoliko želite ostati budni, jest da su ovi britanci potpuno pod utjecajem američke kulture. Naime, ime su uzeli po liku iz Kurt Vonnegutove novele "Slaughterhouse Five", textovima se referiraju na SAD i pogotovo Kaliforniju, dok je i preočita upotreba bendža tijekom cijelog albuma. Također, jasno je i zašto ih je Sylvian "uzeo pod svoje". Jasan pop ispod kojeg nam serviraju svoje glazbene experimente čini ih intrigantnima za slušanje, a vjerojatno i za gledanje, pogotovo ukoliko je poznato da njih trojica uživo svireju preko dvadeset instrumenata.

Ovaj album još je jedan pokazatelj da će borba za Mercury nagradu ove godine biti žestoka.

P.S. Hamerovo bubnjanje možete čuti na dosad jedinom albumu Jamesa Deana Bradfielda "The Great Western".

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 30/08/2009

PS: Obavezno slušati: Truth Only Smiles i Kalypso.