Hm, Mihajlo, a gdje se zagubio no.24 u katalogu D:S Records? Ovdje je jedan strastveni senzibilan kolaboracijski album dobro znane ekipe iz Niša i relativno nepoznatog solo artista iz Beograda.

Već dobrih 5 godina gledam susjede koji svakim ljepim danom od proljeća do duboke jeseni sjede ispred zgrade. S vremenom, okupirali su društveni prostor bašće, postavili su stol i dvije klupe, razapeli ogroman suncobran-tendu i poput pravih hardcore squatera zaposjeli maleni travnjak koji u principu nije njihov, ali je postao njihov i to svi u kvartu znaju da je to njihov teren. Čak i psi znaju da tamo nema vršenja nužde. Tu se ispijaju popodnevne kavice, bacaju karte, okrene se barem jednom tjedno i roštilj, a ima i pivice, pjesme, šale i smijeha. Nedavno sam s njima zatamanio ogromnog štakora koji mi se iz njihove zgrade ušetao u moj hodnik, taman kada mi je u stan došao vodoinstalater, a ja sam ulazio u šahtu da zatvorim vodovodni ventil. Usro' sam se od straha, komadina pacova je skakala pola metra u zrak i natjerala u bijeg mačku koja se tu pronašla. Ljudi su u zrelim godinama 6-tog desetljeća života, djecu su oženili, poudavali, otpremili i konačno žive svoj mirni idilični san očekujući penziju. Nemam ništa protiv, ali za mene je to gubljenje vremena. Sjediš sa društvom svaki dan i komentiraš TV sapunicu, politiku, društvene probleme... a praktički ništa ne radiš korisno. Niti za sebe, a niti za okolinu i društvo koje komentiraš. Okey, to je njihov san ili dio sna...

Figurative Theatre je band iz Niša o kojem sam već podosta toga napisao pa mi se ne da ponavljati copy/paste historiju. Njihov vođa Peđa Živanović je osoba koju ne mogu zamisliti da poput mojih susjeda provodi dane i dane u bašći, te da gubi vrijeme na pučke tričarije. On sa svojom suprugom Katarinom i ekipom oko sebe kreativno ispunjava svoje životno vrijeme. Umjetnički. Kao što svaki umjetnik svaki trenutak života pokušava da iskoristi kao inspiraciju, tako i on poseže otprilike sličnom svjetonazoru. Evo, na primjer, ja se ne osjećam umjetnikom (osim kada imam kreativna razdoblja kao Tehac), ali besmisleno mi je dangubiti. Ako dnevno ne preslušam barem jedan album i ne 'smandrljam' nekakvo svoje literarno viđenje umjetnikovog rada, onda je to za mene propao dan i propalo vrijeme. Figurative Theatre i Peđa rade svaki dan, bez obzira da li nešto naprave, snime i realiziraju, ali je činjenica da su 100% u kondiciji onog najbanalnijeg školskog primjera kada vam učiteljica postavi temu za domaći zadatak. Usuđujem se konstatirati, kad bi primjerice dali zadatak Peđi i kompaniji 'napravite mi pjesmu o, šta ja znam, jabuci', oni ne bi napravili pjesmu, već cijeli album jer imaju široki raspon inspiracije. Ekipa s njime na čelu ima stvarateljski duh kojeg ima svaki workaholic umjetnik, te svaki trenutak ovog života posvećuju kreativnosti, bez obzira bio rezultat dobar ili loš. Moram priznati da do sada nisam pronašao nikakav 'loš' moment u svemu tome. Druga stvar je sviđa li se to vama ili ne...

Ovo pred vama je split album u trajanju od klasičnih, starinskih 45 minuta gdje su ove legende niške (a i srpske) elektronske scene napravile album sa stanovitim Sonic Tension iza kojeg stoji oneman projekt-band producenta, DJ-a i kompozitora Filip Đukanovića. Navodno radi neke stvari i za film, ali o tom-potom. Filip, odnosno Sonic Tension radi pozitivno mračnu ambijentalnu elektronsku glazbu, a uzori i utjecaji su mu Snakestyle, Solar Fields, HUWA Network, Atrium Carceri, OTT, Raison D'Etre, Bill Leeb, Adrian Hates... Uz to, puno čita raznolike literature, prati poeziju, filozofiju, obožava SF filmove i kako mi se čini, po svjetonazoru je okrenut onom iskonskom načelu da postoji samo jedan svijet u kojem živimo.

Album je podijeljen po sistemu miš-maš na skladbe koje su napravili zasebno. Nedavno mi je Mihajlo (MiKKa, gazda D:S Records) objasnio da su njegovi DreDDup sa Figurative Theatre onaj kolaboracijski album "The Great Industrial Comeback" (2008, D:S Records) napravili tako da su putem interneta izmijenili skladbe i svatko je u njima dodao nešto svoje. Ne znam koji je ovdje princip vladao, ali pretpostavljam da je bilo nešto slično u igri. Da ne ulazim u njihove aranžmanske sfere tko je tu šta pridodao, ovo je veoma dobra ambijentalna, gotovo lakoglazbena electro-pop literatura lišena bilo kakvih eksperimenata. Naglasak je stavljen na jednostavne, mrvicu mračne melodije, povremene plesne tempove (skladbe "Imagined oceans", "Mental illness", "Twisted visions") i vrlo zanimljive, uglavnom pop aranžmane. Album otvara vrlo fina ambijentalna pop skladba "Intro-Crystal" (FT) u kojoj je sve kristalno jasno da se radi o veoma lijepom sanjarenju. Noćni zrikavci u pozadini sa harmonijama koje vuku na sintetički zvuk violončela uz posve jednostavnu melodiju syntha... Veoma lijepo. Druga skladba "The way I feel" (Sonic Tension) je pravi sanjarski ugođaj sa linijama razlivenih zvukova koje asociraju na ambijentalne radove Brian Enoa i David Sylviana, te se nastavljaju u konglomeratu posve drugačijeg slow-down tempa kao da su odjednom iskočili Cabaret Voltaire, tamo negdje iz faze albuma "Coda" (1986). Fino uranjanje u san. U nastavku, Peđa, odnosno FT u broju "Now she bites me!!" poput likovnog čarobnjaka kistom na štafelaju minimalistički povlači crte koje sa svakim novim taktom dobivaju posve drugačije boje. Nešto prekrasno! Ne sjećam se da sam ikada čuo ovako lijepi spektar jednostavne harmonije u 4 minute. Obično bandovi uzmu neki dobar detalj i ponavljaju ga do besvijesti, ali Peđa (ili Sonic Tension?) je svakoj gradaciji dodao neki novi format, novu boju. Izbrojao sam nekih gradacijskih 7-8 promijena u vrlo kratkoj kompoziciji s kojom bi primjerice J.M.Jarre ili M.Oldfield napravili cijeli čušpajz album od nekih sat vremena. I zbog toga (a i masu drugih razloga), ova dva genijalca smatram profinjenim umjetnicima. Posebno Peđu. Na sredini albuma čeka naslovna "Dream sequence phenomena" (Sonic Tension), najdulji, ali i najsneniji komad čitavog materijala. Genijalno osmišljen ambijentalni aranžman s uvodom koji traje gotovo 3 minute s plesnim electro-dark nastavkom koji će podsjetiti na najbolja izdanja Depeche Mode (otprilike u rangu "Violator" albuma) koja nikada nismo čuli. Da album ne bi bio posve instrumentalne naravi, pobrinuo se Peđa koji je u nekakvoj čudnoj, imaginarnoj skladbi "The brood 2" dodao nerazgovjetni ženski vokal (pretpostavljam Katarina). Pred sam kraj opet se pojavljuje ženski vokal u vrlo plesnoj EBM "Paterns of life" (FT) koja može čak biti i perverzna. Nikad se ne zna što je Peđa mislio... Čudak je to, vjerujte mi ljudi, vidio sam ga uživo i zna doslovce cijeli smisao vlastite umjetnosti pretvoriti u cirkus. Kao na primjer - svi znamo sliku Mona Lise. Jednostavna slika portreta jedne žene, a iza nje se već stoljećima raspredaju priče da je Da Vinci tu napravio ovo i ono. E, to vam je Peđa. Baš to. On zna točno što je napravio u svakoj skladbi koju besplatno na download daje svakome tko želi čuti njegov rad.

Produkcija je odlična, kako bi rekao MiKKa - 'strava'. A kada vidite omot koji je prepun erotskih art-fotografija, ovo je ništa drugo nego veoma senzualan, dotjeran i vrlo moderan ambijentalni elektronski slow-down album.

Onaj uvod o mojim susjedima govori dovoljno o tome da se ti ljudi nisu mrdnuli sa svoje točke gledišta još od vremena kada su bili tinejdžeri i vjerojatno slušali glazbu s radio programa. Ne znam da li im je to i bio san ulupati slobodno vrijeme u nekakvim popodnevnim razglabanjima kojima neće ništa ostaviti svojim nasljednicima za ponos, ali Figurative Theatre, Peđa i ovaj novootkriveni solo umjetnik iz Beograda znaju da je vrijeme kratko uz ovakve unikatne glazbene snove koje su prikazali na ovoj kolaboraciji.

Prelijepi electro-dream (pop) album kojeg od sveg srca preporučujem svima. Nije ništa posebno i epohalno važan, ali sadrži svoju ljepotu u jednostavnosti harmonija i homogenosti ambijentalnog dekora.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/08/2009