Dojmljiv, ekološki osviješteni album ambijentalnog impresionite iz Beča koji je i jedan od suradnika David Sylviana, Ruichi Sakamota i Mike Pattona.

Austrijski elektronski magičar-ambijentalac Christian Fennesz (albume potpisuje kao Fennesz) široj pop-publici zasigurno je poznatiji kao suradnik David Sylviana, Ryuichi Sakamota, a djelomično i američke pop grupe Sparklehorse nego li kao solo glazbenik. U elitno društvo ambijentalne elektronike plasirao ga je Sakamoto početkom '90-tih kada su zajedno nastupali uživo premda Fennesz tada još praktički nije imao nikakvo zvanično diskografsko ostvarenje. Sve je počelo još koncem '80-tih kada je bio članom austrijskog noise-pop banda Maische pod utjecajima MBV i Sonic Youth (što se osobito osjeća na njegovim solo albumima), da bi se nakon odlaska iz sastava prebacio na techno scenu ranih '90-tih koju je vrlo brzo napustio i uplovio u solo vode bazirajući svoj zvuk prvenstveno na gitari i synthu. Nakon suradnje sa Sakamotom zapazio ga je britanski elektro-akustičar Keith Rowe s kojim je tek 2004. objavio kolaboracijski album uživo "Live At The LU" na kome još surađuju Toshimaru Nakamura i Oren Ambarchi. Uz prva dva oficijelna studijska albuma "Hotel Paral.lel" (1997) i "Endless Summer" (2001), zapeo je za oko David Sylviana koji ga je 2003. pozvao na album "Blemish" gdje je odradio dobar dio elektronskih aranžmana na što mu je Sylvian uzvratio učešćem na trećem Fenneszovom albumu "Venice" (2004) gdje se pojavljuje kao pjevač. Naravno, suradnja je nastavljena i na Sylvianovom solo albumu
"When Loud Weather Buffeted Naoshima" (2007), te nije na odmet ne spomenuti i suradnju sa Mike Pattonom kada su zajedno nastupali tokom 2007. na Moers Festivalu. Fennesz je osim toga snimio 4 albuma s glazbom za austrijske filmove "Gelbe Kirschen" (2000), "Blue Moon" (2002) i "Film ist. A Girl &Gun" (7'', 2009), te za američki "Beyond the Ocean" (1999) i francuski "Platform#09 Chicago Loop" (2005), a poznat je i po remiksevima Ulver ("Tomorrow never knows", 2003), kultnih metalaca Isis ("Weight", 2005), te Nine Inch Nails ("In this twilight", 2007). U svojoj diskografiji ima još kolaboracijski album sa Sakamotom ("Cendre", 2007), kompilaciju starih snimaka ("Field Recordings: 1995-2002", 2002), 4 live albuma, 9 EP-ijeva i dva projekt albuma pod imenom Fenn O'Berg sa Peter Rehbergom i Jim O'Rourkeom. Sam voli kazati da su na njega najveći utjecaj izvršili Beach Boys kojima je u spomen 1998. na EP-iju "Plays" posvetio obradu "Don't talk (put your head on my shoulder)".

"Black Sea" je četvrti zvanični studijski album Fennesza, objavljen je koncem 2008. (9.XII), te je interesantno da vinilna verzija (objavljena 25.XI) ne sadrži dvije skladbe premda vremenski ne odstupa od prosječnog tajminga (52 minute). Riječ je o čistoj instrumentalnoj elektro-akustičnoj glazbi ambijentalne prirode uz koju se otvaraju, naoko, ugodni psihodelični vidici s neopterećenim i vrlo snenim pejzažima uobličeni kroz synth harmonije, akustičnu/električnu gitaru i mjestimične electro-glitch zahvate bez korištenja ritam mašine. Negdje otprilike na razmeđi Brian Enovih ambijentalnih i Sylvianovih instrumentalnih radova, a nešto vrlo slično na ovim prostorima uradio je Ivan Čkonjević iz Subotice (veoma sličan album je "Plavi bicikl pod oblacima rđe", 2009, Noecho Records). Kroz 8 kompozicija Fennesz svojom uglađenom post-rock/electro-ambient/industrial/noise finoćom i smislom za sklad harmonije, prigušenih melodičnih interludija i slobodnim pop-formatom dočarava impresiju Crnog Mora, ili bolje rečeno 'crnog mora'. Osobno, tamo nisam nikada bio, ali po pričama mojih kolega iz Bugarske i prijatelja koji su ga vidjeli, mora biti da je prekrasno, barem onaj dio koji obuhvaća krajolik od Bospora, obala Bugarske, Rumunjske, Ukrajine i Rusije do Gruzije. Pješčane plaže bez kamenjara, šume na horizontu, bonaca u smiraj dana i ne prevelika napućenost sa turističkim objektima poput onih na Jadranu ili na španjolsko/francusko/talijanskoj obali Sredozemlja gdje vlada samo grabež za što većim profitom od turizma. Shodno tome, glazba Crnog Mora (ili 'crnog mora') je vrlo mirna, idilična i opuštajuća uvijena u skladni minimalistički stil sa jednostavnim linijama, no kada promotrite omot sa turobno sivom maglovitom art fotografijom blatnjavog pejzaža na kome se u daljini nazire tvornički dimnjak, dalekovod i dizalice za izgradnju, idila prestaje biti raskošna i bajna, vedra i okupana suncem poput moje priče. Prve tri kompozicije "Black Sea", "The colour of three" i "Perfume for winter" možda i donose dio lagodne impresije u spomenutoj priči, no središnji dio albuma bez obzira na svoju mirnoću glazbenog toka ima sasvim turobne, višeznačne naslove - "Grey scale", "Glide", "Vacuum" i "Glass ceiling". Tek s posljednjim brojem "Saffron revolution" koji je objavljen i kao singl, smisao idilične ljepote se vraća u prvobitan položaj gdje se prepušta prirodi da učini svoje i u kukolju između blata, nafte, otpada i ostalog civilizacijskog smeća izraste jedan preljepi, ljekoviti, aromatični i sve rijeđi cvijet. Ujedno, ovo je i najljepša skladba albuma umotana u gusti sloj gitarske pozadinske drone harmonične post-rock distorzije, minimalističkog dugotrajnog interludija sa gitarskim motivima poput prebiranja po harfi i uzleta u ambijentalnu eksploziju cvata šafrana (sa nijemim pozadinskim vokalima) koji se na ovakvoj turobnoj slici 'crnog mora' sticajem prirodnih okolnosti ipak pronašao i uljepšao kutak ekološki neosviještene okoline.

Kada se album sluša bez ikakvih predrasuda, stvara idilu ambijentalne ljepote, no baš upravo njegova linearna troma dimenzija otvara mnogo ekspresivnih detalja u samom značaju onoga 'što je pjesnik rekao' sa svojom glazbom. Crno More nije opisana plaža iz moje bajke, ovo je 'crno more' koje se nalazi po cijeloj kugli zemaljskoj.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/05/2009