home > mjuzik > Virtuostic Vendetta

kontakt | search |

JOE STUMP: Virtuostic Vendetta (Lion Music, 2009)

Gotovo pet godina je prošlo od zadnjeg studijskog uratka ovog gitarskog virtuoza, a sada je napokon pred nama dugo iščekivan novi album "Virtuostic Vendetta". Dovoljno je reći da sam do pojavljivanja ovog albuma dobrih mjesec dana gotovo svaki dan redovito guglao i pratio eventualno procurivanje promo verzije. Za razliku od nedavnih novih uradaka AC/DCja i Yngwie-a, nakon slušanja Vendette nema dvojbe - Stump još jednom nije razočarao!!

Za početak par riječi o njemu: Joe "Shredlord" Stump je američki gitarista, aktivan na glazbenoj sceni još od ranih 80ih. Iza njega stoji hrpa solo albuma. Radi kao profesor, stručnjak za rock/metal/shred, na prestižnom glazbenom sveučilištu Berklee (Berklee College of Music) u Bostonu, sveučilištu na kojem su studirali slavni gitaristi poput Johna Petruccija, Stevea Vaija i sl.

Paralelno sa solo uradcima svira i u bendu The Reign of Terror (poznat i pod imenom Joe Stump's Reign of Terror) koji je isprva bio mješavina heavy i thrash metala s opakim shred/neoklasičnim (bolje rečeno, neobaroknim, ali nećemo picajzlirati u daljnjem tekstu) utjecajima. Kasnije im se na vokalu pridružio Mike Vescera te su prevladali heavy/power utjecaji. Stump djeluje i u bendu Holy Hell gdje svira uz poznate face poput Rhino-a (ex Manowar) i te do nedavno i kolege gitarskog virtuoza Toma Hessa.

"Virtuostic Vendetta" prikazuje Stumpa u daleko najzrelijem svjetlu do sada. Nakon "Speed Metal Messiah (2004.)" to i nije baš lako s obzirom da je već i Mesija razarao sve u 16. Ipak, tu je Stump bio možda malo nedostupan standardnom slušatelju. Puno brzog i tehnički gotovo nemoguće zahtjevnog sviranja brzo dosadi netreniranom uhu. Makar bi, bar se nadam, velik broj ljudi nakon više pažljivih slušanja otkrilo kompozicijsku briljantnost, puno melodija i ideja je za njih zauvijek ostalo skriveno u šumi brzine jer su odustali već nakon prvog slušanja. Vendetta je po tom pitanju dosta raznolikija i pokazuje puno više strana Stumpovog sviranja i glazbenih utjecaja koji su ga oblikovali.

Album otvara neoklasičnom skladbom "Chasing the Dragon" i za njega već tipičnim pedalnim tonovima s kojima je ovdje oblikovao kratki intro. Pohvalno je što sada skladbe gradi puno postupnije tako da i neutralnog slušatelja još nezagađenog brzinom i tehnikom polagano uvlači u svoj svijet. Iz melodije u melodiju, iz rifa u rif dovuče vas do točke kad, a to će sigurno posebno znati cijeniti gitaristi, sviranje dotičnog sadržaja na gitari dotiče granice znanstvene fantastike.
Posebno treba naglasiti da se ovaj čiča poprilično razlikuje od vojske šredera koji su shred kao pojam (ma što on obuhvaćao) doveli na loš glas - velikoj većini njih nedostaju, jednostavno rečeno - MUDA! Ako i imaju dobre ideje, obično su zapakirane u sterilni tanki zvuk i svirku bez energičnih bendanja i vibrata od kojih gitara plače. Kod Stumpa, koji glavne utjecaje vuče iz svirke Blackmorea, Uli Jon Rotha, Gary Moorea i sl. toga ima napretek. Masni zvuk Maršala udara u glavu - produkcija je ovdje zadržala sirovinu svirke, ali opet pročistila nedostatke prijašnjih albuma na kojima je znalo biti premutnih dijelova.
[  ]

Neoklasični utjecaji najbolje se pokazuju još i na "Fire and Brimstone" gdje čak u jednom kratkom djeliću odaje počast Yngwie-u, još jednom od njegovih velikih utjecaja. Na briljantnoj epskoj skladbi "The Dance of Kashani" poigrava se orijentalnim utjecajima (očiti su mračniji utjecaji Blackmorea), lagano gradi atmosferu teškom rifažom i melodijicama te kasnije slaže jednu od najboljih, ako ne i najbolju arpeggio dionicu koju sam ikada čuo. Upute nakon slušanja: pažljivo rukama zatvorite razjapljenu čeljust pa idemo dalje.
Još više Blackmoreovih utjecaja očituje se u skladbi prikladno nazvanoj "Blackmore's Boogie", vjerojatno najjačoj skladbi na albumu. Pretjerano Stumpovo glorificiranje Ritchiea bi moglo dati pogrešnu sliku o glazbenom sadržaju - utjecaj je više načelan, Stump gradi svoju svirku na toj bazi i ovo daleko premašuje bilo što što se ikad moglo ili može čuti u Ritchievom opusu. Raznolikost "Virtuostic Vendette" se najbolje iskazuje kroz "Old School Throwdown", skladbu koju biste prije mogli očekivati od Hendrixa, Franka Marina ili Robina Trowera, a ne od čovjeka kojeg je Guitar One Magazine proglasio jednim od 10 najbržih svjetskih šredera svih vremena. Slične utjecaje, samo ipak dosta žešće odrađene i uklopljene u čvršću thrash metal rifažu, možemo čuti u "Trigger Happy", dok "Pistol Whipped" udara direkno u glavu s masnim, čvrstim i žestokim rifovima u maniri thrash metala. "The Beacon" je prekrasna balada u kojoj možda najbolje do izražaja dolazi Stumpovo stvaranje melodija i uklapanja vlastite duše u svirku. Bendanje žica i vibrato daju naslutiti da gitara krvari od sviranja, savršeno u skladu s atmosferom krvarenja duše koju pjesma prenosi na slušatelja. Nakon ovoga bih zbilja htio čuti da netko kaže kako "šrederi ne sviraju s dušom"!!

Album zatvara "The Witching Hour" - sporija mračna skladba koja stvara ugođaj tumaranja nekim napuštenim gotičkim dvorcem u mrklo doba noći. Postoji još jedna skladba "Strat Sorcery" koje nažalost nema na izdanju koje sam uspio nabaviti. Možda i bolje - još jedna stvar kojoj se mogu veseliti u budućnosti.

Što reći za kraj? "Virtuostic Vendetta" je za mene zasigurno najbolji album 2009. godine. Makar je tek travanj, sumnjam da će bilo tko uspjeti nadmašiti ovu glazbenu genijalnost. Album toplo preporučam svima koje neće uplašiti glazbena zahtjevnost i potreba da se album presluša dosta puta prije nego sjedne na svoje mjesto (što vrijedi posebno za one nenaviknute na Stumpovu glazbu). To je i razumljivo s obzirom da po jednoj skladbi ima toliko melodija i rifova da bi prosječni heavy ili thrash metal bend iz toga mogao bez problema složiti cijeli album. Ipak, nakon probavljanja, ovo ostavlja puno dublji trag i diže amplitudu užitka u glazbi. Nije riječ o progresivnom djelu u smislu rušenja granica žanrova i putovanja u bespuća u kojima nitko nikad nije bio, s te strane kritika stoji, ali opet, Stumpu se nikako ne može poreći kompleksnost, originalnost, prepoznatljivost i inovativnost u spajanju starog rocka s tehnički najnaprednijim shredom.
Što se pak kritika o popularnosti takve vrste glazbe tiče, završit ću sve kratkim citatom samog maestra Stumpa:

"If I wanted to be fashionable, I'd grow a goatee, put a sock on my head, and forget how to tune or play my guitar. No thanks."

ocjena albuma [1-10]: 10

deda // 01/05/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: VD-i1

SAŠA 21: VD-i1 (2014)

| 31/10/2014 | jura |

>> opširnije


cover: Blood In, Blood Out

EXODUS: Blood In, Blood Out (2014)

| 31/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Povijest bolesti EP

DEBELI PRECJEDNIK: Povijest bolesti EP (2014)

| 30/10/2014 | fichonm |

>> opširnije


cover: SEASPLASH RITAM

Razni izvođači: SEASPLASH RITAM (2014)

| 30/10/2014 | mario m. |

>> opširnije


cover: Hozier

HOZIER: Hozier (2014)

| 30/10/2014 | pedja |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Virtuostic Vendetta
  • Guitar Dominance (1993.)
  • Night of the Living Shred (1995.)
  • Supersonic Shred Machine (1996.)
  • Rapid Fire Rondo (1998.)
  • Midwest Shredfest (live, 2001.)
  • Dark Gifts - Rare and Unreleased Tracks (2001.)
  • 2001: A Shred Odyssey (2001.)
  • Armed and Ready (2003.)
  • Speed Metal Messiah (2004.)
  • Virtuostic Vendetta (2009.)

> linkz
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*