Još jedan album koji nije demo, ali je dostupan samo na Internetu (poput nikšićkih Punkreas). Eksperimentalno zahtjevan rad u okvirima avangardno/apstraktnog electro/noise post-industrial izraza.

Endless Conflict je oneman band-projekt stanovitog eksperimentalno-elektronskog freaka iz Ćuprije koji se locira kao Ilija Gromovnik (ustvari, njegovo ime je nepoznato za javnost). Ovo je njegov treći diskografski rad i premda je objavljen kao d.i.y. (samizdat) izdanje nije riječ o klasičnom demo materijalu već o albumu namijenjenom isključivo za internet. Premda je album kratak (svega 30 minuta), iziskuje prilično probranu i koncentriranu publiku jer sadrži čak 20-tak instrumentalnih brojeva koji ponekad traju i kraće od jedne minute. Neznam zašto, ali manjkaju naslovi pod rednim brojevima 10 i 19...

Naslov albuma je inspiriran nazivima viking-metal albuma, no glazba apsolutno nema veze sa metalom već je riječ o spoju eksperimentalne glazbe sa EMB ostavštinom, electro-noise i post-industrial sferama. Dakako, ovdje je riječ prvenstveno o eksperimentu koji postoji zbog samog eksperimenta, te je shodno tome prikazana glazba apstraktna, neujednačena i posve slobodnih, ponekad iznenađujućih formata. Prvi dio albuma je 'brz' i intrigantniji u svojoj spregi kratkih, ponekad 20-30 sekunda nemogućih zvrzlanih electro-noise/hardcore sličica, drugi je nešto sporiji i atmosferičniji, ali nikako i lošiji. Uočljivo je da ovaj laptop autor šara sa varijacijama i različitim utjecajima pripadajuće navedene scene od elemenata Merzbow do Necroanal electro-noise/gabbera (uvodni naslovi "Too much 70's", "LM" i "Bed times for little Hitlers"), The Residents slijepljenih electro-fraza ("A hip stream", "Akustattack 11", "Am bah", "22"), lucidnih Ikue Mori/Iconoclast/Jeremiah Cymerman naoko neuočljivih glitch-elemenata (47 sekunda kratka "Bonus poop2"), pulsirajućih Throbbing Gristle noise valova ("Bop drop home jam"), čak i lucidnih terror techno/electro gabber ritmova spomenutog Chris Conella iz Necroanal ("Data new 1"), no nekako najpristupačniji komercijalni dojam za naš Balkan koji baš ne ljubi ovakvu stilistiku ostavljaju tek rijetke skladbe gdje je prisutna privrženost klasičnoj ostavštini EBM-a ("Fire cry"). U drugom dijelu albuma gdje se nalaze i tri dulja komada iznad 2 minute, vidljivo je da Endless Conflict umije napraviti s razlogom kompozicije koje nisu skrpane od nekoliko lucidno izmanipuliranih elektronskih efekata i šašavih ideja strip-pričica/sličica/tripova. "More more more" je još jedan EBM komad (naravno svi su osim nekoliko uvodnih brojeva bez ikakve upotrebe ritam mašine) koji je ubrzan u vrlo visokom sprintu, ali izgleda da je u svojoj demo varijanti ovdje bio klasičan predložak koji je naknadno ubrzan u 'petu' brzinu, dodani su mu efekti šumova i jedva čujno vrlo niskih frekvencija s obilatim halovima i minimalnim delay-echo efektom, što sve skupa djeluje apstraktno i svakako zanimljivo. "Catastrophy zone" je komad u kome se protežu minijaturne psycho/noise melodične opservacije (moguće da je odsvirano na synthu) nalik na ambijentalne Tangerine Dream ili ubrzane sekvence Brian Enovih psycho-dream/ambijentalnih albuma iz razdoblja 1976-83 uz obilatu noise produkciju kao preko neočišćenog cd-playera. Nakon vrlo kratke "Siren's song" u kojoj su prisutni pulsirajući šumovi kao iz kratkovalnog radija, melodija iz "Catastrophy zone" se nastavlja u "Summer of love", ali neočekivano u vrlo tihom tonalitetu gdje je potrebno poziciju na 'volume' podesiti do daske, što je za današnje pojmove kibernetike i kućne produkcije nepojmljivo. Ovdje nema nikakve distorzije, niti efekata, već je prisutna čista svirka na synthu, onako, 'pimplanjem' ton to ton da bi se odsvirala kompozicija. Momak zaista ne zna svirati u koherentno harmonijskom skladu (kao da je tonove skidao sa notnog pisma ili namjerno imitirao da je u najblažem slučaju pijan) i vjerojatno je skladbu snimio na kasetofon. Čuje se šum kasete, kompjutera (ventilatora), loše kućne lo-fi snimke i automobil koji prolazi pored kuće, no to je ono što ovaj album čini sasvim jasnim radom da nije riječ o nekakvoj ultra opakoj suštini, već o sasvim uobičajenoj furki na 'pomaknutom' smislu za unakažavanje zvučne svetosti. Posljednji broj nazvan "Bonus 6 o'clock scare" je najdulji komad u trajanju od 6 minuta gdje se uz početne techno/electro-glitch sintagme pojavljuje najodriješitiji zvučni zapis albuma. Mnogo efekata sa razmjernim tiho/bučno izmjenama (poput stare eksperimentalno electro-acoustic škole) rezultira i sa intrigantnim aranžmanom koji je u svakom slučaju ono čemu je autor vjerojatno i težio - bizarnošću, te u određenom pogledu eksperimentu sa što neobičnijem izrazom.

Daleko od toga da ovaj autor nezna baratati sa teritorijem u kome vlada, apstraktan je i vrlo mračan, na momente sablažnjiv sa svojim igricama u kojima naljepljuje što god mu se prohtije (poput Necroanal iz bliske današnjice ili Stockhausena, John Zorna, Cagea i ekipe iz dalje prošlosti), no album nema cijelovitu priču koja bi sjela za slušatelja avangardne i eksperimentalne glazbe od prve, druge ili treće. Što znači da album nikako nije za široku upotrebu jer nema prijeko neophodan 'story'. Zašto, čemu i koja je svrha ovakvog eksperimenta koji u principu ima nekoliko zaista intrigantnih stavaka za duboko razmišljanje...?

Ovaj album apsolutno nema veze sa bilo kakvim kurentnim stilizacijama zbog svojeg slobodnog i šarajućeg formata. U principu je jednostavan, a istovremeno i pun komplikacija i nevjerojatnih idejnih riješenja poput sasvim neočekivanog jednominutnog old-school Einsturzende Neubauten/gothic komada "Fuckface" koji se nalazi na samom završetku albuma koji je naprosto odrezan kao sa škarama/makazama i nema gotovo nikakvu stilsku poveznicu sa ostatkom materijala. Brojnost stilskih razlika koje je autor napravio na albumu posve šokiraju sa svojim neobičnim idejnim riješenjima kao da je kompilacija nekih od boljih majstora eksperimentalno/avangardne scene. To su sve pričice i sličice (uostalom i veliki majstori ove scene su radili i rade slične 'blitz' pripovjetke), a ovaj maestro radi isključivo po svom nahođenju i u tome mu gotovo nema ravnog na ovim prostorima. Netko će reći da su ovo sve bedastoće koje nemaju veze sa zdravim mozgom, ali šta je danas ustvari zdrav mozak? Ne znam da li je ovaj čovjek studirao klasičnu glazbenu avangardu ili se samo laički prikrpao o svojem vlastitom znanju u struju koja iziskuje najveći mogući kreativni potencijal, ali album kojeg je napravio nadilazi sve moguće strukture suvremene pop-muzike. Bahato i nehajno (naoko i na uho), kako bi se činilo od prve, ovo je album koji iziskuje pozornog slušatelja, a ne laički orijentirani auditorij 'rekla-kazala' koji traži hitove. Nema hitova ovdje. Samo eksperimentalne i moderne glazbe koja je rađena za neke druge naraštaje.

Vrlo dojmljivo i autoritativno, ali i nedorečeno.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/04/2009