S obzirom koliko NME u posljednji par mjeseci trubi o Crystal Castles, naprosto je bilo nemoguce ne primjetiti ih. Em Alice Glass ovo, em Alice Glass ono. Eto sto ti se dogodi kad imas ljepuskastu alternativnu divljakusu kao vokala u bendu. Ipak, iako je nadasve zanimljivo citati o novih glupostima koje su pocinili (cini mi se da je posljednje bilo da su se s policijom lovili po cjelom gradu), mi smo se ipak odlucili poslusati muziku i srecom ni tu Crystal Castles ne stoje lose.

Zvuk koji ovaj dvojac iz Toronta proizvodi je najlakse opisati kao zaboravljenu muziku za igrice sa Atarija il komodorca, koja se eto danas zanrovski zove Nu-Rave. Ipak, na moju posvemasnju zalost, ta fina elektronika je isprepletena sa nerazumljivim i brutalnim ispadima gdje Alicu vristi u najboljoj maniri Come To Daddy od Aphex Twina pa sam u ovom slucaju cak sretan sto nemam original cd nego samo mp3-ice jer ovako mogu sebi sloziti skroz dobar i ugodan album u maniri Orbitala ili Future Sounds of London i preskociti spomenete noiscine.
Debi Crystal Castles sigurno nije nesto sto cu precesto slusati ali opet je dobro znati da postoji i da ipak ima necega iza raskalasene Alice.

ocjena albuma [1-10]: 7

kris // 16/10/2008