Naziv neoklasika je ono što me privuklo ovom prvijencu Amberian Dawna, ali nemojte se zavarati - oni koji odmah očekuju novog Yngwie-a slobodno neka prestanu čitati recenziju i krenu tražiti dalje. Za one koji još čitaju - Amberian Dawn je mladi finski bend. Osnovan je 2006., iste godine izdaje i demo, a sada je pred nama i njihov novi album "River of Tuoni".

Članovi ipak nisu bez prijašnjeg iskustva, tako da su svi prije djelovali u jednom ili više bendova - npr. gotovo svi u Atheme One, neki u Virtuocity, Iconofear, Agonia.... no ipak valja napomenuti da su i svi ti bendovi relativno mladi - neki s ponekim studijskim albumom, a neki samo s EPovima ili demoima.

No, krenimo s onim najbitnijim, a to je glazba. Heidi Parviainen je zadužena za vokale koji zvuče dosta klasično-operno i većinu vremena nose glavninu stvari. Heidi, koja je nešto malo i školovana u klasičnoj glazbi, pjeva dosta dobro (barem što se metala tiče) i makar meni osobno takvi ženski vokali ne odgovaraju previše, mislim da joj se nema što puno zamjeriti. Naslovna stvar, "River of Tuoni", počinje obećavajuće. Solidan rif i uvodno gitariziranje nas vodi do osrednje kitice i refrena u kojem Heidi pogađa neke dosta visoke tonove. Skladba je dosta brza i energična, u power metal stilu, makar meni ponegdje zvuči malo sterilno. Loša stvar je što mi je to jedna od boljih stvari na albumu. Koliko god ga slušao, nikako mi se ne uvlači pod kožu, dapače, sve me više i više iritira. Čak i početni rifovi i melodije su mi na većini skladbi posve zaboravljivi i nezanimljivi, a kroz ostatak stvari (izuzev solo dijelova) imam osjećaj da su gitara, bas i klavijature tu tek toliko da budu prisutni. Vokalne dionice relativno jednostavne strukture (pod tim ne mislim na tehničku stranu izvedbe istih nego na kitica-refren strukture) su ono što će vam eventualno ostati u glavi nakon slušanja albuma. Jedini meni zbilja zanimljiv dio su solo dionice koje su, makar kratke, dosta dobro odrađene (npr, "The Curse"). Ponegdje je tu samo gitara, a ponegdje se uključuju i klavijature. Tu mi je jedina zamjerka na zvuku gitare koji bi mogao biti mrvicu manje sterilan i više izražen i definiran (neki arpeggio dijelovi se i ne čuju najbolje), makar je s tehničke strane sam gitarist dosta energično i dobro sve skupa odsvirao. Ima tu dosta neoklasičnih utjecaja koje su utabali Blakmore, Uli Jon Roth, Malmsteen i ekipa, a često se koristi i harmoniziranje gitarističkih dionica što doprinosi dinamici.

Vjerojatno ste iz do sada napisanog primijetili da Amberian Dawn ima dosta sličnosti s Nightwishom (barem starijih albuma poput "Oceanborn" koje sam preslušao i koji mi je, da samo napomenem, puno bolji od ovoga). To i nije toliko daleko od istine. Siguran sam da će ljubitelji tog melodičnog smjera metala naći dovoljno razlike da ih ne prozovu klonom (pa ću i sam izbjeći tu konstrukciju), ali sam isto tako siguran da između njih ima dovoljno sličnosti da ih oni kojima se Nightwish ne sviđa bez ikakvog straha mogu zaobići. Meni osobno je bend podosta dosadan, ali svejedno ljubiteljima Nightwisha ne bih preporučio da ga samo tako otpišu nego da mu ipak daju šansu. Iskoristio bih ovu priliku i da preporučim još jedan ponešto sličan mladi bend - HolyHell, koji se prvenstveno razlikuje po puno luđim i bolje odrađenim gitarističkim dionicama i vokalu (također ženskom) koji je manje pod utjecajem opere. Na kraju još samo da spomenem izgled naslovnice albuma - glava i gornji dio trupa Heidi, bujne kovrčave kose, u gotičarskom stilu, s nekakvih mačem u rukama....da nije žalosno, bilo bi smiješno. Bar su se tu mogli više potruditi umjesto da ovako upropaste naslovnicu s inače zgodnom Heidi.

ocjena albuma [1-10]: 4

deda // 15/09/2008