Za svaki album nova postava. Izgleda da je to nekakvo pravilo koje prati frontmena Greg Bertensa. S puno dream popa, shoegaze stila i nešto manje žešće gitarske svirke, treća postava sastava potpomognuta Colm O'Ciosoigom iz MBV objavila je treći album.

Američki indie-rock sastav Film School osnovan je koncem '90-tih godina u San Franciscu, a jedini član iz početne jezgre ostao je pjevač Greg Bertens koji je surađujući s članovima sastava Pavement i Fuck uspio snimiti i objaviti pjesme koje su ostale kao ostavština na debiju "Brilliant Career" (2001, MeToo Records). Tek nakon ovog albuma sastavu se priključuju Jason Ruck (klavijature), Nyles Lannon (gitara), Justin Labo (bas) i Ben Montesano (bubnjevi). Scott Kannberg iz Pavement uspio je bandu omogućiti kratkotrajni aranžman u Amazing Grease Records, te u novoj postavi sastav 2003. objavljuje EP "Alwaysnever". Odmah nakon izlaska EP-ija, band napušta bubnjar Montesano, a u vrlo kratkom roku na njegovo mjesto dolazi Donny Newenhouse. Drugi album jednostavnog naziva "Film School" nakon zapažene turneje po Britaniji objavljuje engleski Beggars Banquet 2006., te je neke skladbe koristio režiser Demetri Marin za kolekciju svojih kratkih filmova skupno naslovljenih kao "Clearification". I kada je već izgledalo da se bandu možda smiješi ugodna fotelja nakon singlova "Harmed" (2004), "On & on" (2005) i "11:11" (2006), te uspjeh kod europske indie publike, sastav se po treći puta mijenja. Novim članovima postaju Lorelei Plotczyk (bas), Dave Dupuis (gitara) i James Smith (bubnjevi), dok iz prijašnje postave ostaje samo Jason Ruck na klavijaturama i frontman Greg Bertens. Kako ne bi izgubio mukotrpno stečene povoljne pozicije, Bertens se ujesen 2007. hvata produkcije i u trećoj postavi banda objavljuje album "Hide Out" kojeg su tek u rano ljeto 2008. prepoznali američki nezavisni mediji nakon vrlo lošeg i mlakog prijema u Britaniji.

Interesantno je da album biva prepoznat tek nakon sitnog i naoko nezamjetnog podatka da je na albumu gostovao Colm O'Ciosoig, bubnjar My Bloody Valentine čiji je doprinos radu posve neprimjetan. Uz klasični format od 49 minuta, Film School se prikazao kao solidan indie-rock sastav orijentiran na staru školu zvuka poput plesnih i melodičnih Sonic Youth iz perioda albuma "Goo" i "Dirty" u uvodnoj "Dear me" (objavljena kao singl), psihodeličnog post-punka u plesnoj "Lectric", sintagmi minimalističkog dance-rocka Wire u naslovu "Sick hipster nursed by suicide girl", no najveći dio otpada na dream-pop shoegaze stil My Bloody Valentine, Ride, Lush ili kasnijih radova Smashing Pumpkins s kraja '90-tih, a ponekad zazvuče kao brži i plesniji Cocteau Twins. Premda su kompozicije "Two kinds", "Capitalized I", "Go down together", "Compare", "Florida" i "Plots and plans" prožete ugodnim bojama klavijatura, finim gitarskim melodijama i emotivnim, ponekad previše prigušenim šaptavim tekstovima, ipak se nameće nedostatak jačeg tematskog sadržaja koji gotovo ništa ne govori o svjetonazoru samozatajnog Bertensa. Njegov vokal varira između Thurstoon Moorea (S.Youth) i prostorno razlivenog Kevin Shieldsa (MBV) gdje se u slučaju ove druge komparacije teško razaznaju lahorčićem nošeni tekstovi koji su uz to premazani i slojevima gitarskih feedback melodija.

Međutim to i nije tako poražavajuća stvar kao činjenica da se Bertens previše trudi da čitav band zvuči poput njegovih spomenutih idola. Vjerojatno je time i razriješeno pitanje zašto su svi oni glazbenici napuštali sastav. Kada gazda kaže da nešto ne može biti odsvirano prema individualnom nahođenju, zna se - crta. Album nije loš, no kada je tko zna koja kopija po redu nečega već odavno profiliranog, onda to više zaista nema prevelikog smisla osim za narcisoidnog Bertensa.

Hoće li sljedeći album osim njega dočekati netko iz trenutne postave?

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 18/08/2008