Tko nije bio na jednom od ona dva rasprodana koncerta u zagrebačkom KSET-u 6.i 7.IV 2005. ili nije čuo za The Notwist, slobodno nek' preskoči ovu recenziju. Novog poklonika s ovim albumom The Notwist će teško steći. Ne zato jer se ne radi o lijepim pjesmama, već zato jer ih je bez predznanja o samom bandu teško usvojiti i shvatiti. Nakon punih 6 godina njemački magovi alter-ambijenta i indie-rocka objavili su (2.V za Europu i 17.VI 2008. za USA) tek 6. album u karijeri koja traje već skoro 20 godina. Njihovi albumi su isporučivani na kapaljku, ali su zato ekstrakt koji se koristi razrijeđen shodno s velikim godišnjim razmacima između njih. Unatoč ovako dugačkoj pauzi band je bio aktivan s izletom zvanim sastav 13 & God, Markus je surađivao sa Lali Puna i Ms.John Soda, objavili su i tri doduše neprimjećena EP-ija, dok je Martin Messerschmid svoju aktivnost nastavio unutar ponovno okupljene grupe Schweisser.

Novina u zvuku ima puno. Nekadašnje eksperimente, samplove, loopove i matrice koje je koristio frontmen Markus Acher i programski stručnjak Martin Gretschmann uglavnom s gramofona i samplera sada su zamijenjeni novovjekovnim electro-glitch efektima koji su prilično 'pomladili' i osviježili njihov avangardni pop zvuk kojim stupaju na relevantni stepen višlje u odnosu na prethodni album "Neon Golden". Neki obožavatelji će vjerojatno ostati blago razočarani što album nema brzih i plesnih tema kao što su bile "Pilot" i "One with freaks" ili pjesama sa "Shrink" albuma poput "Day 7", "Another planet" i "NL", ali sve to govori u prilog ovog rapidno istraživačkog sastava da ne ponavlja ono što su već napravili. Jedina pjesma koja ima plesni tempo na ovom albumu je kratka "Boneless" i nalazi se pri samom kraju kao ugodno iznenađenje nakon što se posluša većina novina koje su stvarali sezonama. Tek kao blagi podsjetnik na minulu prošlost pojavljuje se uvodna "Good lies" u minimalističkom Velvet Underground - Wire stilu gdje se plesni tempo pojavljuje tek nakon polovice pjesme. 'Novi' bubnjar Andi Haberl je uz svoj set klasičnih bubnjeva obilato iskoristio pomoć suvremene tehnologije (brojni samplovi), tako da u prvom singlu "Where in this world" objavljenom s albuma koristi tipične electro-glitch ritmove kao da je riječ o post-technu. Od standardnih instrumenata ovdje je jedino korištena minijaturna melodija na gitari, dok su svi ostali zvukovi proizvedeni elektronskim načinom. U aranžmanskom pogledu nisu mnogo mijenjali na strukturama kompozicija, ali su zato sve one prijašnje efekte koji su djelovali kao prirodno odsvirani zamijenili čudnovatim i pomalo eksperimentalnim elektronskim potezima. "Gloomy planets" je napravljena u varijanti jednostavne pop melodije akustične gitare i elektronske lagane ambijentalne pozadine (klavijature, samplovi gudača i razni škripovi), te je jedan od fino produciranih komada s izletom u namjerni lo-fi. Klasični bubnjarski ritam se pojavljuje tek na završetku kompozicije kako bi se naglasila slojevita dinamička nadogradnja gdje su ubačeni i njihovi nezaobilazni efekti duhačkog instrumenta. Sa standardnim bubnjarskim setom jedino počinje "Alphabet" ali s isprekidanim taktovima, te je uz mnoštvo minimalizma, opake prigušene gitarske distorzije i nekolicine jednostavnih efekata (zvečke, electro-glitch, vokalni scratch i synth) ovo jedna od najneobičnijih skladbi čitavog albuma. U pop ambijent zalaze u naslovnoj "The devil, you + me" koji je nošen finom melodijom akustične gitare, pratnjom ritam mašine i bogatim nadogradnjama (truba, ksilofon, razni elektronski efekti), dok je posve elektronska "Gravity" u umjereno plesnom tempu sa stepenasto odsviranim trzajima po basu i gitari uz dodatak delay i echo efekata. Dub je ugodno oformljen kroz snenu "Sleep" i mračan trip-hop "On planet off", a dvije posljednje skladbe "Hands on us" u laganom plesnom baladnom noir raspoloženju s gudačima i sasvim jednostavna akustična "Gone gone gone" u piano bar okruženju podsjetnik da nisu zaboravili raditi za njih sasvim obične i ugodne pop melodije.

Album bez ijedne mrlje kojeg je vrijedilo čekati ovako dugo. Tekstovi koji variraju od optimizma do grubog pesimističkog stava (ekologija, nezainteresiranost i ravnodušnost), te slojevita glazbena potka u koju neprestano mogu nadograđivati nove horizonte jasno upućuje na njihov otvoreni pogled u kome se nazire bujna mašta i sloboda kreativnosti bez ikakvih zasuna. Evidentno je da The Notwist i dalje neprekidno usavršavaju svoju glazbu, da se bez obzira na popriličan broj godina na plećima upuštaju u nedovoljno istražena područja pop glazbe i nije ih briga što su kroz karijeru prodefilirali kroz grunge-metal, indie-rock, electro jazz-rock, trip-hop i ine stilove koji su im samo služili kao obrazac za izražavanje, a ne kao glazbeni svjetonazor. Umjetnici ostaju umjetnici.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/08/2008