Drugi album kantautora iz Manchestera donosi rasplesani retro pop kolaž '60-tih s velikim utjecajem The Beach Boys i psihodelije.

Lo-fi freak Jim Noir, pravim imenom Alan Roberts dolazi iz Davyhulme (predgrađe Manchestera, Engleska) gdje ima svoj kućni studio i stvara svoj prijatan psihodelični pop zvuk. Ime je uzeo od stanovitog Vic Reevesa koji se zvao Jim Moir. Sve skladbe Noir piše i radi sam, te svira sve instrumente (uglavnom gitaru, bas, bubnjeve, udaraljke i klavijature). Debi album "Tower Of Love" objavio je 2005., a pozornost na svoj rad skrenuo je EP-ijem "My Patch" iste godine koji se nekoliko puta koristio u različite svrhe na radio i TV programima, a zanimljivo je da je korišten za video igru LittleBigPlanet Playstation 3, te za Ginstersovu promotivnu kampanju 2006. i 2007. Isti je reizdan 2006. i dosegao UK no.65, dok je prvi EP "Eanie Meany" nakon što je objavljen 2004. i prošao nezapaženo ponovo izdan 2006. i došao do UK no.67. Uz ova dva ima još dva EP-ija "A Quiet Man" (2005) i "All Right" (2007), te dva singla "The key of C" (2006) i "What U gonna do" (2008).

U glazbenom pogledu Noir je pravi sljedbenik The Beach Boys sa lepršavim 'doo-wop' vokalnim harmonijama, višeglasnim pjevanjima, zaraznim refrenima i veselom pop glazbom čiji su korijeni upravo u psihodeliji '60-tih godina. To se osobito osjeti u skladbama "Ships and clouds", "Same place holiday", "Welcome CJ" i vedrom šarenom pop komadu "Happy day today". Sa studijskog pogleda vrlo slično Noiru rade Badly Drawn Boy, Super Furry Animals, The Bees, a ima i nekih paralela s nekadašnjim Beta Band. Noir se obilato voli poigravati vokalima koje nadosnimava gotovo u delayima s mnoštvo halova i efekata, zatim razdvojenom starinskom produkcijom na kanale lijevo-desno, pa tako album otvaraju dvije šašavo producirane skladbe "Welcome commander Jameson" u pravom The Beatles stilu i singl "All right" gdje je vokal prefilao preko vokodera i blago ga ubrzao. Ritam je plesni pop-šlager u produkciji koja nalikuje eurovizijskim evergreenima '60-tih i ranih '70-tih s pojačanim udjelom elektronike. Drugi singl "What U gonna do" je u ritmu plesnog pop-bluesa gdje je smješao boogie i hippy ostavštinu s naravno razdvojenom produkcijom, a u plesnom broju "Don't you worry" se poigrava sa zvukovima Serge Gainsbourga i finom pop psihodelijom uokvirenom lebdećim zvukovima klavijatura. Jedina skladba koja svojom elektronskom pop podlogom odskače od glazbenog kolaža je "Day by day by day" koja se može smjestiti u doba ranih '80-tih kada je Noir rođen (1982.), te najduža i najlaganija "On a different shelf" u minimalističkoj nadogradnji koja ima tek aranžmanski dodir s današnjim indie pop-rockom.

Prije svega zabavan koktel stare glazbene građe, a tek potom neobavezan i raspjevan album o romantičnom vremenu '60-tih koje Noir doživljava kao doba peace and love sa 'starim dobrim vinilom' (pjesma "Good old vinyl") gdje kaže da je polupao svoje omiljene cd-ove.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/08/2008