Da do pojave debi albuma ne muče muku samo domaći izvođači dokazuje i ovaj rock-pop duet The Management (MGMT) iz New Yorka. Sjajan hit "Electric feel" nije samo jedan labuđi pjev, album skriva mnoštvo detalja na koje vrijedi obratiti pažnju. Kada su se Andrew VanWyngarden i Ben Goldwasser prvi puta odlučili krenuti u projekt zvani duet-band koncem 2001. nisu niti pretpostavljali da će im do debi albuma trebati punih 7 godina. Kako su u početku imali tantalove muke da pronađu stalnu ekipu pratećih glazbenika i u tome samo uspjevali zadržati nekolicinu njih za kraće turneje, nije im bilo druge nego da ovladaju baratanjem sa svim potrebnim instrumentima. Oni tako danas s istom mjerom sviraju gitare, basove, klavijature, bubnjeve i još nekolicinu instrumenata, te razmjerno tome koriste i pripomoć elektronike. U samim počecima eksperimentirali su zvuk noise rocka i elektronike pri čemu su dobivali podosta psihodeličnih detalja, snimili su nekoliko demo materijala i d.i.y albuma koji variraju od solidnih do vrlo loših s mnogo početničkih grešaka, pa i sami ne žele davati informacije o svojem radu unutar onoga što je za široku javnost netragom nestalo u sklopu nezavisnog izdavača Cantora Records iz New Yorka. Svoj prvi pravi rad koji ističu je EP "Time to pretend" 2005. koji im je iste godine omogućio da nastupaju kao predgrupa na mini turneji sa Of Montreal s kojima su svirali i dvije godine kasnije. Ubrzo se za njih zainteresirao Maureen Kenny koji ih dovodi u Columbia Records i omogućuje im suradnju sa čuvenim producentom Dave Fridmanom koji je zaslužan za sva ona glazbena čudesa Flaming Lips. S vrlo dobrom indie reputacijom nastupaju u David Letterman Show čime EP "Time to pretend" prvo dolazi na USA no.21 listu indie-singlova, a potom i na oficijelni UK no.35. Snimanje s Fridmannom trajalo je gotovo cijelo ljeto i jesen 2007., te je prvo objavljena digitalna alternativna verzija albuma ujesen 2007., a nakon uspjeha magičnog funky-pop singla "Electric feel" (UK no.22) i prava cd/lp varijanta početkom 2008. koja je dosegla sjajan uspjeh došavši do UK no.12, dok je u Americi album samo dosegao oficijelni no.129, ali je zato na Billboard Top Heatseekers došao no.1.

Album je kombinacija njihovih starih pjesama u novim izvedbama poput spomenute "Time to pretend" u umjerenom elektronskom dance ritmu s indie pop-rock elementima i plesnog electro-popa "The kids" (četvrti singl skinut s albuma), te brojnih zvučnih metamorfoza koje im je upriličio producent Fridmann. Treći singl "Weekend war" je posve drugačijeg temperamenta u akustičnom lo-fi izdanju uz potporu ritam mašine i bogate slojevite zvučne strukture s izletom u psihodelične sympho-pop sfere i lepršavim aranžmanom oivičenim s prelamanjima melodija klavijatura (tko zna što sve Friedmann nije ovdje koristio). "The youth" uvodi u vrijeme kasnih '60-tih i psihodeličnosti The Beatles albuma "Sgt.Pepper's Owner Lonely Hearts Club Band" kao i pripadajućih prvih eksperimentalnih studijskih poteza koji su se nekada radili pomoću običnih magnetofona, mikrofonije i delay efekta. Naravno, Friedmann nije ništa naštetio ovoj vrlo lijepoj i jednostavnoj skladbi, već ju je oblikovao u veoma finu psycho pop kompoziciju. Naravno, tu je i prisutan uspješan singl "Electric feel" koji je jedan od ljepših pop komada 2008., dok ostatak albuma čine raznolike producentsko-glazbene dosjetke. "4th dimensional transition" je gotovo eksperimentalni-pop pogodak u kome ima elemenata Tuxedomoon, Caribou, čak i The Doors, pa i sympho-rocka, "Pieces of what" je blagi povratak u jedan od standardnih laganijih akustičnih pejzaža Galaxie 500 pri čemu vokal obilato nalikuje na Dean Warehama, dok će "Of moons, birds & monsters" uvelike povezati ne samo Flaming Lips, već i cijelu pripadajuću struju počevši od R.E.M., The Smiths, The Cure sve do The Last Shadow Puppets.

Premda je producent Dave Friedmann ovdje neizmjerno jak faktor koji je oblikovao svaku pjesmu svojim specifičnim stilom, pjesme MGMT su autorski snažne i dorađene tako da se prava fonofilska iznenađenja nalaze na samom završetku albuma kroz dvije posljednje skladbe "The handshake" i "Future reflections" gdje se kroz strukturu indie pop-rocka nalazi svega i svačega. Od ironije, sarkazma i ciničnog humora, do nepredvidljivih aranžmana, psihodelije, ambijentalne, space-rock glazbe i eksperimenata.

Kritika je objeručke podržala "Oracular Spectacular" kao stjegonoše poliranog indie zvuka, te se svi mahom hvataju mnogobrojnih žanrova od space-rocka, psycho-popa, brit-popa, college-electronice, synth-popa..., a u nekim medijima su dobili vrlo visoke ocijene (Spin, Rolling Stone, NME, The Skinny).

Prijatno riješenje za debi album kojeg su čekali punih 7 godina. Valja se samo nadati da im za drugi album neće trebati toliko vremena.

Naslovi: 1.Time to pretend, 2.Weekend wars, 3.The youth, 4.Electric feel, 5.Kids, 6.4th dimensional transition, 7.Pieces of what, 8.Of moons, birds & monster, 9.The handshake, 10.Future reflections

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/07/2008