Bože moj, kakav je ovo obećavajući bend bio s debi albumom "Oracular Spectacular" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4953 sada davne 2007/8 kada su se i sami hrvatski indie velikani The Orange Strips iz Labina kleli da je to bio jedan od najboljih albuma sezone. Bilo je tu mnogo vatre i inovacija, posebice u elektronskim dance-rock hitovima koji se još uvijek povremeno znaju zavrtjeti na radiju, dosegao je impozantan tiraž od 2 milijuna prodanih primjeraka, bio u mnogim nominacijama (niti jednu nije dobio), a drugi album "Congratulations" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=8736 (2010) je već pokazao stanovite kreativne boljke, dok su se s trećim "MGMT" definitivno zakucali u ponor, a što se tiče četvrtog "Little Dark Age" (2018) premda je dobio solidne ocjene, uglavnom poltronskih medija nije iznjedrio niti jedan hit. Osim toga, u mojim očima (ali ne i ušima) su definitvno nestali nakon onog smušenog koncerta na zagrebačkom InMusic Festivalu 2014. kada su pokazali i kao bend, a i kao Kuroma, projekt bivšeg im gitarista Hank Sullivanta da im apsolutno nije mjesto na velikim pozornicama pred 20-ak tisuća ljudi. Jer, stvar je već tada bila očita: zagrizli su u mainstream umjesto da su nastavili sa svojom lijepom i pitkom indie/ pop-patetikom koju sada sposnički pokušavaju nadomjestiti s popeglanim revalorizacijama na, ajte molim vas - The Beatles! Pa kome više trebaju takvi otrcani štosevi? Istina jest da su se Andrew VanWyngarden i Benjamin Goldwasser slučajnom srećom okolnosti i vremena našli u nevjerojatnom katalogu onih retro new-wave/ electro izvođača koji su iskoristili svoju šansu, oni su sa svakim narednim albumom činili jedne te iste greške vraćajući se unatrag u prošlost, tako da su sada došli do stadija smušenog trača i sumorno smiješne pozicije rock zvijezde koja to odavno više nije premda im neki tikvani lupaju hvalospjeve na račun idiosinkrazije, uh. Produkcija je uglađena na ovome albumu, penalena na potencijalne radio hitove za široku potrošnju pomalo subverzirajući onaj mainstream ukus kako bi trebao izgledati današnji brit-pop u svome napuhanom i pretencioznom obliku. S malo boy-bend insinuacija i kojekakvih glumatanja poljubaca iz akcijskih filmova, strasnih zagrljaja potištenih tinejdžera koji su nekoć samo očekivali da im DJ u mraku diskoteke pusti The Eagels i naravno, The Beatles. Sve je ovo jasna i čista patetična furka, odmjerena i ciljana, no ona na njihovu nesreću iskrivljuje značaj rocka kroz zabavnu menažeriju pogrešnih stavova koji odavno više nemaju nikakve veze s alternativnim poimanjima, ono što bi se očekivalo, od starih , neću reći genijalaca, nego glumatajućih Morrissey nihilista kojima ništa do sada nije bilo dobro u životu.



Promotre li se njihove lirike, sve su to jako dobro znane pretenciozne furke koje odaju zgražanje nad tehnološkim sjajem našeg doba, poraznim dehumanizacijama u američkoj zemlji čudesa, žele zboriti kao punkeri puni zabave i otuđenja, iako njihov opipljiv osjećaj čežnje sugerira suprotno - ljubav bi nam možda mogla biti nadoknada za današnji pakao, međutim, oni nemaju stav o tome od pjesme do pjesme isporučivši lanac nevoljnih i intuitivno pogrešno odmjerenih i sročenih subjektivnih reakcija. Od singla do singla, ukupno 4 komada ("Mother nature" s pokušajem revivala nove The Beatles varijante "Life in a day", "Bubblegum dog", "Nothing declare" i soft/ dance-rocka "Dancing in Babylon") hvataju se za slamke komercijalno-nježnog spasa insinuirajuči ne samo na The Beatles i solo karijeru Paul McCartneyja, Oasis, a čak su u drugonavedenom pozvali i sina Lennona, manje znanog Seana (rođen 1975) da im odsvira samo klavijature, dok je početna akustična gitarska melodija navelike nalik na "Layla" Kinksa, no onda ode u kompleksniji, čak i blagi progressive u kojima The Beatles nisu briljirali bez producenta.







Vitalna greška ovog dvojca je što se stalno drže provjerenih zicera; u ponajboljoj "People in the streets" kombiniraju Japan, fretless bas pokojnog Mick Karna i vokalne sofistikacije Sylviana + stil Roxy Music, ali na umjeren tempo valjda očekivajući ogromnu podršku ako ide-odlično, ako ne, nećemo više nikad, to jest još uvijek isprobavaju kojekakve spojeve utjecaja iz vlastite fonoteke. Inovacija ovdje nema, jedan od ljepših trenutaka je akustični staccato "Nothing to declaire" uz pripadajući video gdje se mlada djevojka bez ruku potpuno uklapa u društvo i mračniji nastavak "Nothing changes" od 6 i pol minuta The Cure post-punk/ post-rock psihodelije zarobljene u klišej prividne ljepote s gostujućim trubačem John Fridmannom koji daje poseban šlih atmosferičnom ugođaju, pa premda pjesma ima revijalan i raskošan ton, nikako se ne može suzbiti osjećaj da su sve ovo silovano koncipirane pjesme koje stalno nečemu nalikuju: "Pharadie's song" na Flaming Lips, predzanja "I wish I was joking" na Pink Floyd, a naslovna "Loss of life" korištenjem ambijentalnog mooga koji može dati samo 6 sekundi tona, u 5 i pol minuta dugačkoj kompleksnoj temi (bez bubnjeva) ima simfonijsku složenicu Genesis s Peter Gabrielom i Van Der Graaf Generator pokazivajući tu nazaobilazno pomodarnu retro činjenicu ovog dvojca koji umjesto da glazbeno ide naprijed, vozika se rikvercom po slijepoj ulici u staro razdoblje rocka od prije pola stoljeća.

Naslovi: 1.Loss of life (part 2), 2.Mother nature, 3.Dancing in Babylon (feat. Christine and the Queens), 4.People in the streets, 5.Bubblegum dog, 6.Nothing to declaire, 7.Nothing changes, 8.Pharadie's song, 9.I wish I was joking, 10.Loss of life

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 05/03/2024