home > mjuzik > Delusions of Grandeur

kontakt | search |

CIRCLE II CIRCLE: Delusions of Grandeur (Delusions of Grandeur, 2008)

Da zbog površnog čitanja recenzije ne biste ostali uskraćeni za glazbenu
ekstazu, počet ću in medias res: remek djelo! Osim ako iz nekog razloga ne podnosite cijeli metal žanr (ili eventualno progresivniji heavy metal), slobodno možete krenuti u nabavu ovog albuma. Sad kad smo to razriješili, možemo nastaviti dalje.

Circle II Circle je jedan od ogranaka nastao raspadom (makar službenog raspada nije bilo) legendarnog Savatagea. Iako je iz sadašnje postave jedino Zachary Stevens bio član Savatagea, poveznice sa Savatageom u kasnijoj progresivnijoj fazi su itekako uočljive. Nakon prvog albuma "Watching in Silence" na kojem još surađuje s Jon Olivom, cijeli bend je napustio Stevensa. On se ne predaje i okuplja novu ekipu s kojom sada izdaje već treći album. "Middle of Nowhere" me nije toliko fascinirao, "Burden of Truth" je bio odličan, a "Delusion of Grandeur" je vrhunac tog niza. Produkcija je doživjela neke kozmetičke promjene. Zvuk je nešto žešći i više okrenut metalu, ali ovo je daleko od nekog tipičnog benda. Circle II Circle imaju svoj unikatan stil koji se, unatoč sličnostima, dosta odmaknuo i od Savatagea. I tamo gdje ima žestokih rifova i duplog basa, svejedno sve odiše melankolijom. Stevensov glas i stil su posebni. Ne odgovaraju baš tvz. "headbangerskom" metalu i sumnjam da će se naći puno slušatelja koji će ta glazba ispuniti energijom, ali za ljubitelje smirenijeg i detaljnijeg
slušanja ovo je prava poslastica. Tekstovi su odlični i omogućavaju dodatno uranjanje u višedimenzionalnost njihove glazbe nakon što vas ona sama prvotno zarazi.

Skladba koja otvara album, "Fatal Warning", je ujedno i najbrža i najžešća stvar koju su do sad izdali. Dupli bas na refrenu podsjeća na europski power metal, ali ne dajte se zavarati - ovo nije veseli power metal u stilu npr. Stratovariusa i savršeno se uklapa u cjelinu albuma.
Svirka je vrhunska. Gitare se većinu vremena suzdržavaju i drže čvrstih
rifova, ali na savršeno tempiranim solo dionicama doslovno eksplodiraju. Usporedbe sa Savatageom su neizbježne pa moram reći da koliko god volio pokojnog Crisa Olivu, ni on se ne bi posramio svirke koja je ovdje prisutna. Solo dionice su tipičan primjer briljantnih melodijskih vizija stopljenih sa naprednim vladanjem tehničkim mogućnostima instrumenta. Najljepši od svih primjera je možda na skladbi "Echoes". Prekrasna balada koja pred kraj naglo ubrza i daje prostora gitari da sagradi pjesmu u pjesmi. To se ne može opisati riječima i seciranje nema smisla pa vam ostavljam da poslušate i
sami prosudite.

Vokal je dosta naglašen i često se čini da glavnu melodiju i put kojima
skladba ide više vodi on nego ritam gitare. Treba vremena za navikavanje, ali mislim da je tu veliki dio unikatnosti benda. Klavijature sjaje u obliku tradicionalnog zvuka glasovira što do izražaja najbolje dolazi u sporijim skladbama kao u već spomenutoj "Echoes". "Every Last Thing" nastavlja tradiciju progresivne svirke u kojoj se bend najbolje snalazi. Pod progresijom ne mislim na nužnu tehnički zahtjevnu svirku i kompliciranja u Dream Theater stilu, nego na izlazak izvan okvira - struktura skladbe koja više liči na rijeku koja teče i mijenja se od izvora prema ušću, nasuprot zatvorenoj kitica-refren-kitica-refren-solo strukturi toliko čestoj u današnjoj glazbi. "Every Last Thing" je tužna skladba o propalim snovima, ljubavi i smrti, borbi i porazu. Kraj nje, a time i albuma, obilježen je zaštitnim znakom benda - kontrapunktom u kojem se istovremeno isprepliće više vokalnih dionica. Tradicija je sa Stevensovim dolaskom počela još u
Savatageu i do dan danas mi ostaje genijalna. "Dead of Dawn" i "Seclusion" su još dvije točke albuma koje se ističu malo više nego ostatak, ali istina je da na albumu nema nijedna loša skladba ili skladba koja odudara toliko da bih ju htio preskočiti.

"Delusions of Grandeur" postaje sve bolji i bolji sa svakim slušanjem i
nakon nekoliko mjeseci koliko je prošlo otkad sam ga nabavio, pretvorio se u jedan od najdražih mi albuma. Dokaz da je, uz izvrstan Trans Siberian Orchestra, solidne solo uratke Chrisa Cafferya i isprane ideje Jon Oliva's Paina, Circle II Circle još uvijek najbolja alternativa svima koji žale za Savatageom. Kako im je krenulo, ne sumnjam da u budućnosti mogu još jednom sami sebe nadmašiti, a do tada uživajmo u ovome.

ocjena albuma [1-10]: 10

deda // 18/07/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*