Kako ne bih ponavljao sve ono što je već ispisano u najavi Smaranja 6 u svezi ovog čuvenog italijanskog underground sastava, samo ću kopirati isti uvodnik.

TEATRO SATANICO je vrlo cijenjen italijanski undrground projekt-band kojeg predvodi Devis Granziera iz Vicenze (točnije iz Bassano Del Grappa), startao je 1993. i do sada je objavio tri audio kazete "Delirio Sifilitico (1993.) i "Polisatanismo/ Le dolci cose perdute" (1994.) i "Mephitic Coitus" (1994.), dva vinilna LP izdanja istog naslova "Teatro Satanico" (2000. i 2003.), te pet CD-ova "Canzoni Alpine" (2006.), "Muzakiller" (2006.), "El Diol" (2007.), "La Tempesta (2008.) i "Grey Box" (2008). Uz to ima još i singlove "Dimonia" (7'', 2002.), "Into a satana/ Lucifer" (10'', 2007.) i "Pain ist tod" (10'', 2007.), te sedam VHS izdanja od kojih se izdvajaju "TV Satanico" (1993) i "Dissertazioni catodiche di teologia applicata su nastro magnetico" (2008). Neki od navedenih naslova su objavljeni kao d.i.y. izdanja, dok su ostala redovito izašla pod okriljem potpuno različitih etiketa - Theatrum Chemicum, BV Tapes, Nekofutschata, Sotto Mondo, Amplexus, Sottomondo Edizioni, Old Europa Cafe, 8mm Records... Petnaestak puta Tetro Satanico se pojavljivao na različitim kompilacijama, a interesantno je da su gotovo sva izdanja objavljivana u ograničenim tiražima od svega nekoliko stotina kopija. Prema interviewu, termin 'satan' u nazivu nema veze sa satanizmom, već se odnosi na filozofsku praksu samoobrane protiv monoteizma, sukladnih religija i svjetonazora koji prouzrokuje netolerantnost, fundamentalizam, kapitalizam i totalitarne režime.

Što se tiče glazbenog dijela, njihovi rani materijali su bili tipični minimalistički post-industrial s naglaskom na mračnu i rasplinutu ambijentalnu atmosferu s minornim korištenjem bubnjeva ili ritam mašine kao u slučaju nekih radova Throbbing Gristle s kojima imaju blisku glazbenu podudarnost. Tada su uglavnom koristili synth, gomile efekata (trake), pulsirajuće taktove distorziranog basa i jecajuće vokale koji su tokom čitave karijere na talijanskom jeziku. Prva dva rada na audio kazetama su vrlo loše i mutne snimke, da bi tek početkom 21. stoljeća počeli objavljivati nešto čišće i razgovjetnije radove, ali su i dalje ostali privrženi svojoj lo-fi produkciji. Ne prakticiraju pjevane vokale (osim u nekim ironičnim napjevima) mada imaju gomile tekstova, već se glasovno orijentiraju na naraciju i prigušene dionice. Navodno su im posljednji radovi unazad 2-3 godine vrlo dobri, a uz žive nastupe imaju i specijalni scenski nastup u kojem prepliću alternativni teatar i vizualni art što se najbolje mogla uvjeriti publika na spomenutom Smaranju 6, 6.VI 2008. u squatu Medika u Zagrebu.

Ovaj 10'' singl ima samo 4 skladbe i traje nešto manje od 20 minuta, te je po specifičnom vizualnom obliku jedna varijanta klasičnog vinilnog mini albuma. Objavljen je u samo 333 kopije (broj mojeg primjerka je 095) i na njemu se nalazi plesni neo-folk kojeg na žalost nisu predstavili na koncertu u Zagrebu. U prvoj skladbi "Peter Pan" vodeću ulogu igraju isprekidani plesni bubnjarski prelazi, ritmički taktovi tamburina uz posve jednostavnu minimalističku svirku akustične gitare, pozadinski potisnute melodije na flauti i vokali Loredane Bolzan, naravno na talijanskom jeziku. Vokali su u nekim sekvencama nadosnimljeni po nekoliko puta i ovoj prilično sterilnoj glazbenoj kreaciji dodaju efekt nadogradnih elemenata. "Pan" po svojoj harmoniji isprepletenoj od dvije disharmonično komponirane melodije za frule donosi plesni obredni ritam koji se ponovno svodi na bubnjarske prelaze. Važno je spomenuti da se tokom čitavog materijala gotovo ne koriste činele što ovom djelcu pruža plemensko-obredni karakter. Vokal na ovoj pjesmi je Devis Granziera u prigušenoj, ali ne i nerazgovjetnoj produkciji. Očito je da tip ne zna pjevati, pa sve izvodi u grubo naglašenom recitalu koji vuće na neke pjevane harme. "Can mort" je daleko kompleksnija kompozicija u sviračkom pogledu jer se osim konstantnog plesnog ritma prožetog stalnim prelazima nalik na tročetvrtinski takt pojavljuje i upotreba fuzz činela, tamburina, melodija na akustičnoj gitari, violini i bendžu. Ovdje je vokal ponovno Loredana koja također ne pjeva, već sve izvodi narativno kao da se nalazi na govornici. No u svemu tome ima simpatične draži nalik na pokušaj uspostavljanja određene artističke vokalne metode (puno halova i produkcijskih efekata). Posljednja skladba "Soldati" je vrlo temperamentna plesna koračnica u kojoj osim narativnih muških vokala pobacanih po stereo kanalima preko delay efekata ključnu ulogu igraju raštrkane minimalističke melodije za trube i limeni bas. Kako se u talijanski jezik ne razumijem, nemam pojma o čemu govore tekstovi, no u glazbenom i produkcijskom smislu Teatro Satanico su definitivno iz nekadašnjeg rasplinutog post industrial/noise zvuka zakoračili u plesnu i daleko vedriju neo-folk atmosferu. Očigledno je da vole ples i šteta je što se u ovakvom izdanju nisu pojavili u Zagrebu. Ostatak ove teatralne ekipe na ovom singlu čine Alberto M.Kundalini, Ari, b3 i Sissy Biasin.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/06/2008