U jebemti... kakav album! Kakva ludnica! Kakva energija! I pri tome strašno dobra svirka nekakvih balavaca koji veoma dobro sviraju...
Ovaj mladi trio iz Oaklanda (Florida, USA) je očito pokupio sav bijes i energiju Napalm Death, Pelican, Isis, Intronaut i Converge istovremeno. U postavi su Andrew LaCour (vokal, gitara), Josh Dulcie (bubnjevi, prateći vokal) i Jake Smith (bas i prateći vokal), te su napravili sjajan debi album sastavljen od death metala, hardcore i metal core stila kojeg se slobodno može utrpati u ladicu post-metala. Skladbe su im aranžirane u kolopletu brzih i izrazito sporih ritmova koje sastavljaju po principu nadahnuća, te su bogate relativno kratke kompozicije oivičene cjelovitim i dorečenim samospoznajnim ludilom. Svaka im čast na tome, tu su originalni. A kada se doda da su im jedni od mnogobrojnih uzora The Jesus Lizard, Tom Waits, kao i svojita od Veganism, Gasp, Keelhaul, Neurosis, Ice Nine, Craw, Brutal Truth... onda nema nikakve sumnje u njihov istinski intgritet. Već i 80 tisuća klikova na njihovoj myspace stranici u vremenu od dvije godine govori dovoljno da su se odmaknuli od pozicije običnog demo banda (uzgred rečeno, naša Terapija ima veći broj posjeta mjesečno). No premda će neke podsjetiti na izvođače poput PG99, Revesal Of Man, Discordance Axis ili Orchild, ovdje se radi o mladom i veoma perspektivnom sastavu koji je spreman uhvatiti se u koštac sa modernim glazbenim izrazom.
Album otvaraju dvije kratke uvodne skladbe "Meteor" (instrumental) i opako brutalni satirični hard-core "Himalayan green" koji se pretvara u nemoguću punkersko-metalsku/hc death metal "Pralayal", da bi se potom istog trenutka okrenuli ka post-metalu i posve laganom stilu u "Anodynic spheres" koji podsjeća na spomenute Pelican i Intronaut.

Upotreba crust vokala u ovoj skladbi je izgleda opravdana zbog odličnog ludila kojeg prikazuju u narednom dijelu skladbe i neobičnog aranžmana sastavljenog od ultra brzih i skroz usporenih djelova kao kombinacija inteligentnih Gone Bald, razarački kompozitorskih Don Caballero i šašavih Locust. "Cleanese" je puna krikova, neravnomjernih ritmova i podsjetiti će na znamenite noise japanske majstore Ruins (ima tu i Albinijeve škole), dok je najveći doseg ludila prikazano u vrlo kratkoj "Charisma". Majko mila, to je skup svega što je hard-core/punk-noise i metal mogao sažvakati u svojoj trideset godina dugačkoj povijesti, to je luda stvar i ti tipovi koju su je napravili zaista vole svoj stil kao nekad Mamojebci svoje prirodno urođeno ludilo. Već naredna "Bird" prisjetiti će na hard-rock/noise Killdozer teški i lagani ritam s krvavim vokalima Andrew LaCoura, dok je naredna naslovna "Tofutopia" (velika riječ) još jedan nemogući hardcore/metal punk komad koji se pretvara u "Quarantined", također odriještog h/c naboja koji završava s nevjerojatnim slow-down i psihodeličnim gitarskim završetkom kao da Kraftwerk okončava svoj novi album. Do kraja su ostale nemoguće (i manje moguće) kompozicije "Quarantined", "Silver mouth", "Leeches" (hard/core - metal sa sporim dionicama), dok je posljednji dio od nekih dvadesetak minuta opredjheljen uglavnom u laganiji dio sfere black metala (skladba "Volcanic lungs part I), luđačkog h/c izraza ("Volcanic lungs part II", "Ignorance", "Squall"). Posljednja stvar na albumu zvuči kao da je Steve Albini negdje u susjednoj sobi vrištao svoje neurotične tekstove (naslov "Lament"). Oni koji imaju i bonus izdanje ovog albuma pohvaliti će se s odlilčnom "The lone hum" gdje gitarist odlazi u eksperimentalnu sferu i radi posve novu glazbu nalik na radove techno/electro majstora James Plotkina.

Čitav album je odlično produciran i zvuči kao da je jedna pjesma povezana u ogromnu cjelinu.

Ludilo povezano s tišinom! Odličan, bijesan i veoma moderan hard-core/noise-metal rock album.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/05/2008